Piše: Mirsada Dada
Opet u snovima polahko koračam po ulici djetinjstva u sitne sate. Nigdje žive duše. Ne želim da lupkanje mojih cipela remeti taj mir, mir šehida koji su ukopani u nekadašnjoj ulici mladosti i sreće. Prilazim onoj našoj klupi i sjedam, hvata me neobjašnjiva jeza, jer tik do moje klupe su ukopani svi oni svirepo ubijeni, a biće ih još, nazalost , jer se otvorila i nova grobnica. Kroz glavu mi odjekuju jauci i krikovi svih njih i svaka suza puštena. Opet moji snovi, više ne znam šta je san a šta java, tuga mi pritisla srce, teška ko kozarački kamen. Ne plačem i ne govorim ništa. Sve sam suze već odavno isplakala, ali ipak osjećam tugu i bol u grudima … Riječi? Kome da ih govorim? Vjetru? Proći će valjda ova bol. Proći će i ova sekunda, i ova minuta. Proći će i čas. Proći će i dan. I ova jesen će proci. Dolazi lagano zima. Možda će snjegovi prekriti svu ovu tugu ,možda će studen zalediti ovu bol i suze, možda.Kako insan da se nosi sa ovim svim u ovom ludom svijetu, u ovim noćnim morama, koje ne prolaze. A onda se neki, koji ne razumiju, koji nisu prošli sve ovo ,pitaju zašto živiš u najudaljenijem kutku zemaljske kugle, u svemiru svojih snova, u bespuću vazdušastih misli, u razigranosti sopstvene duše, u nadi da ponovni silazak u stvarnost neće biti još jedna mora,da suočavanje sa slikama stvarnosti u kojima plešu tuga i bol, neće izazvati suzu u oku, knedlu u grlu, bol u stomaku. Dokle i kako? I, zagrcneš se od nemoći. Od prošlosti koju imaš i budućnosti koju nemaš, a tek treba da je stekneš. I dok čekaš taj beskraj bez vremena, razdire te tjeskoba prolaznosti stvarnosti s kojom se boriš isprsenim grudima, noseći srce na dlanu koje bolesno čeka da se vine u visine i sve vidi iz ljepšega ugla. Šta vrijedi u ovoj stvarnosti tako tragikomičnoj. Umjesto planera u rukama nosim mrežicu za leptirove onih krhkih trenutaka sreće u malim stvarima. Zajedno sa kišobranom kojim se branim od neba koje plače zbog svih ovih grobnica u mome gradu duhova, ubrajam ih u stalni pribor svakodnevnog nesesera. I, pazim da u mimoilaženju ne prođem pored nečeg ili nekog važnog. Zato mi je pogled za nijansu postao prodorniji u traženju svih sitnica uklopivih u pejzaže onih običnih nada lako pretvorljivih u stvarnost. One druge, i dalje rado, protkivam u blještavo bijele oblake …I puštam da ih vijetar raspara u pravcu u kom god hoće. Priznajem, nespretno izgledaju ovdje i potpuno su neostvarive, mjesto im je u nekoj bajci, a nebo je početak mnogih. Ili kraj. U stvari, nije ni važno. Ima u meni jedna skitnica podivljala od kružnog lutanja krvotokom, sa željom da kroz zijenice sikne u bijelo kristalno jutro. Ima u meni nekih tuga nakočenih ko napuštenih mačića što ih mačke u zubima nose da ih skriju po zabitim čoškovima napuštenih tavana i memljivih podruma. Ima u meni neki suludi slikar što se razmaše do bola kidajući mi ruke od muke pa ih zamoči u neke boje sunčanih i rumena jutara, a one poslije ostanu tako bespomoćno da vise nad bijelim platnom. Između njih puše neki stalni vjetar i pleše sa izmiješanim krunama cvijeća i otpalim žutim lišćem što se lagano po ivicama kruni i osipa. I nemam pojma kad i gdje su se uselili svi ti boli i strahovi i na kojoj stanici su se uvukli ko slijepi putnici sa svojim teškim prtljagom… Samo se ponekad izvuku, na kratko, da duboko udahnu i puste srce moje da širinu zagrize halapljivo kad prošetam svojom ulicom i pusti me da uživam u sjećanjima i lijepim vremenima. Ranije ili kasnije složiće se sve na svoje mesto i mnoge nerazumljive stvari sad, imaće neko svoje objašnjenje, meni. Jednom. Kad se zagledam u pređene staze i ono što sam hodila nadam se.. imaće valjda neki svoj smisao sve ovo?
