Jezik i nacionalizam u školi” bila je tema prvog razgovora nastavnika i saradnika Magazina za pravednije obrazovanje Školegijum, koji je 10. juna 2016. godine održan u Međunarodnom centru za djecu i omladinu “Grbavica” u Sarajevu.
Nakon što je nedavno lansirao pokušaj nekog novog “pravopisa”, prof. dr. Nenad Veličković, glavni urednik magazina Školegijum i profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, okupio je svoje bivše studente, a sad školske nastavnike i saradnike Školegijuma Klaudiju Mlakić-Vuković (Katolički školski centar “Sv. Josip” u Sarajevu) i Damira Šabotića (Prva gimnazija u Sarajevu) ne bi li zajednički pokušali dati odgovore na pitanja “kako predavati jezik u školi tako da nastava uključi sva tri naroda i ostale, šta je odgovor škole na pitanje jedan ili tri jezika”, zatim “kako proširiti nastavni plan i program tako da se s đacima razgovara o političkoj upotrebi jezika, o rodno osjetljivom jeziku, o govoru mržnje” i slično.
Čovjek skrivenih i opasnih namjera
Šabotić i Mlakić-Vukotić prenijeli su svoja praktična iskustva u radu s učenicima, a skandal se dogodio u trenutku kada je profesor srpske književnosti Nenad Veličković pokušao odgovoriti na pitanje “kako i zašto đake poučavati da prepoznaju nacionalističku retoriku” te je kao primjer uzeo slučaj bošnjačke djece u Konjević-Polju. Kao što je poznato, riječ je o obespravljenoj djeci čiji roditelji već godinama prosvjeduju da im se omogući izučavanje bosanskog jezika i pripadne skupine predmeta u okviru redovne nastave, i tako da se prekine diskriminacija u onom dijelu RS-a gdje su devedesetih srpska vojska i policija počinili genocid.
Umjesto da podrži roditelje iz Konjević-Polja u njihovom demokratskom nastojanju da svojoj djeci osiguraju elementarno pravo na obrazovanje na maternjem jeziku i da ih tako pomogne u borbi protiv diskriminacije od strane institucija RS-a, Veličković je, međutim, na skupu iznio potpuno suprotan prijedlog – da se u Sarajevu osnuje “anacionalna škola” koja bi predstavljala nešto što profesoru srpske književnosti “dosta dobro zvuči, a što bi se zvalo četvrti program”. Prema zamisli koju je iznio, Veličković nudi ideju “da se trideset roditelja u Sarajevu skupi i da kažu kao roditelji u Konjević-Polju: ‘Neće naša djeca ići u školu dok ne date djeci četvrti program u kome će biti istina, a ne laž, u kom će biti sve što treba, i jedni, i drugi, i treći, na način da mi iz toga izbacimo indoktrinaciju, a da ubacimo činjenice i stvarno obrazovanje.'”
Ono što profesor srpske književnosti Nenad Veličković smatra “anacionalnom školom” za naivne je predstavljeno kao “probosansko”, a da nije riječ o tome, ponajbolje se razobličuje u njegovoj autorskoj knjizi Dijagnoza – patriotizam, objavljenoj u Beogradu 2010. godine! Ako Veličković nije bosanski patriot, što je onda? Iako se bavi “pravednijim” obrazovanjem, Veličković se ne zalaže za prava bošnjačke djece u RS-u na njihov maternji jezik i pripadajuću grupu predmeta. Čak je prije nekog vremena u jednom izdanju emisije Ja biram goste rekao da o slučaju djece i nastave na bosanskom jeziku u RS-u ima drugačiji stav, a to je stav koji je upravo otkrio na skupuJezik i (a)nacionalizam – stav prema kojem on, zapravo, proglašava demokratsku borbu za pravo na maternji jezik nacionalističkom i minira legalno zalaganje Bošnjaka u RS-u za njihova prava. Veličković zbunjuje, skreće pažnju s pitanja stvarne diskriminacije učenika, relativizira i razvodnjava stvarne probleme u vezi s jezikom… Pa šta je on onda? Nenad Veličković čovjek je skrivenih i opasnih namjera!
“Mi imamo sve i vidjeli smo da možemo, znači, ako su mogli u Konjević-Polju dvije godine da ne idu u školu, valjda može i ovdje. Zašto mogu da roditelji s pozicije nacionalizma traže i dobiju neka prava, a roditelji s pozicije anacionalizma ne mogu i ne pada im čak na pamet”, rekao je Veličković na skupu Jezik i (a)nacionalizam, optuživši tako roditelje iz Konjević-Polja da su upravo oni nacionalisti. Ništa nije rekao o vlastima RS-a i diskriminaciji koju provode. No, to nije bio kraj uvreda profesora koji istovremeno na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje Žitija svetoga Save iz Starije srpske književnosti jer on borbu roditelja “nacionalista” iz Konjević-Polja vidi uspješnom upravo zato što su “neobrazovani”. To iščitavamo jer im suprotstavlja poziciju tzv. “anacionalnih” roditelja koji su, po mišljenju Veličkovića, nezadovoljavajuće aktivni jer “su to uglavnom dosta školovani i obrazovani ljudi, vrlo često situirani i u stanju da kompenziraju sve ono što njihova djeca u školi ne dobivaju”.
U brojnim svojim istupima Veličković kontinuirano imputira da postoji “bošnjački nastavni plan i program”, “bošnjačke čitanke” itd., o čemu je pisao i u svojoj knjizi Školokrečina, koja je objavljena u Beogradu 2012. godine. Međutim, činjenice govore drugačije – nije riječ o bošnjačkom već o nastavnom planu i programu na bosanskom jeziku, s potpunom uravnoteženošću nastavnih sadržaja, bez ičijeg nacionalnog ekskluzivizma i s brojnim autorima udžbenika koji su nebošnjaci. Ne postoje “bošnjačke čitanke” niti “bošnjački udžbenici”, kako to javnosti podvaljuje Veličković! No, postoji njegovo suptilno ideološko izjednačavanje bosanskog nastavnog plana i programa s onime tzv. Herceg-Bosne i RS-a. Toj tezi u prilog ide i činjenica da su bosanske nastavne planove i programe za nacionalnu grupu predmeta izrađivali također autori različitih nacionalnosti, a onaj srpski i hrvatski izrađivali su isključivo Hrvati i Srbi, a što Veličković ignorira i pravi neprincipijelnu i netačnu uravnilovku. Da li su sličnosti ove Veličkovićeve uravnilovke s drugim sličnim uravnilovkama koje se podmeću bosanskom društvu samo slučajnost?!
Veličković pokazuje elementarno neznanje
Iako nije spreman za politički angažman u korist djece iz Konjević-Polja i iako o njima ima drugačiji stav, Veličković zagovara i politički aktivizam “anacionalnih” roditelja te negoduje da “oni na neki način iz nekog razloga nemaju dovoljno energije da istraju u tome da se nekako udruže i da politički djeluju”. Nažalost, profesor srpske književnosti Nenad Veličković nije objasnio iz kojih tačno političkih pozicija osobno djeluje i kroji takav scenarij, i kako se to on kao onaj ko svoju plaću zarađuje kao sarajevski profesor srpske književnosti, dakle nacionalne književnosti, zalaže za “anacionalni” nastavni plan i program u Sarajevu. No, barem što se tiče relativiziranja, nijekanja i ukidanja bosanskog jezika, primjećujemo da slični politički aktivizam pokazuje i destruktivni Milorad Dodik. Hoće li ovaj profesorsko-predsjednički dvojac uspjeti u svojem “ćirilometodskom” prosvjetnom nauku u RS-u, ostaje da se vidi. Ovoj braći iz “Lige mladih lingvista”, naime, zajedničko je to da bi rado bošnjačku djecu iz Konjević-Polja i njihove “neobrazovane roditelje nacionaliste” lišili osnovnih ljudskih prava.
U mnoštvu zbrkanih, nepovezanih i netačnih misli, Veličković je na skupu Jezik i (a)nacionalizam pokušao publici objasniti i “koncept” studija koji je predlagao još dok je sad umirovljeni prof. dr. Enes Duraković bio šef Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. “On je slavno propao odmah čim sam ga izgovorio, da imamo na Odsjeku za književnost tri usmjerenja, da jedan bude naučni, i ko to upiše da može da bude asistent ili šta god, ali stvarno onda da se bavi time”, objasnio je Veličković i otkrio da uopće ne razumije ili da neće da razumije obrazovni sistem već da ga samo hoće iskorištavati za svoje ciljeve. Bez obzira na to, Veličković nastavlja s reminiscencijama na trofazni obrazovni strujni sistem: “Drugi je nastavni, i ko to upiše, pet godina ide u školu i sjedi pored ljudi koji znaju, i ako treba da nauči ćirilicu, nauči je za pet godina. Treći je bio publicistički. Ko hoće da se bavi novinarstvom, uređivanjem ili ne znam ni ja čime.”
I na ovom mjestu Veličković pokazuje elementarno neznanje, ali i svoje stanovite namjere jer ovakav studij već postoji, a to je studij komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Uostalom, nijedan studij maternjeg jezika i književnosti na svijetu nema ovakvu koncepciju jer onda više ne bi bilo riječ o studiju maternjeg jezika i književnosti nego o redakciji kakvih novina – baš poput Školegijuma. Možda je takvo nešto Veličković priželjkivao ne bi li legalizirao vrijeme za koje je plaćen od države, a koje troši da vodi vlastiti časopis.
“Naravno da su oni rekli: ‘Ne, ne, nema šansi’, jer bi to značilo da se dvadeset ili trideset studenata razbija na tri grupe, pa će samo deset, ne trideset njih, dobiti taj radioaktivni paket nacionalizma koji na fakultetu treba da dobiju”, istakao je Veličković u nastavku difamacije svojih kolega i konstatirao da se na Filozofskom fakultetu nastoji iškolovati nestručne nacionaliste.
Kako je to pokazao i u knjigama Dijagnoza – patriotizam i Školokrečina, za Veličkovića je patriotizam kao kategorija pokuđen jer se ostvaruje kroz nastavu u kojoj se navodno lažiraju činjenice i stvaraju mitovi. To je potkrijepio tretmanom Povelje Kulina bana u školskim čitankama, za koju se tvrdi da je, navodno, pisana bosančicom, a Veličković je 827 godina nakon njenog nastanka, uprkos cjelokupnoj lingvističkoj nauci, ekskluzivno bosanskohercegovačkoj javnosti otkrio da je pisana zapravo ćirilicom. Šta je netačno u vezi s bosančicom u Kulinovoj povelji i da li je slučajno da se na sličan način bosančica dovodi u pitanje, npr., i u Banjoj Luci i Beogradu?!
Da Veličković podvaljuje i lažira činjenice sa skrivenim namjerama koje nisu časne, može pokazati i još jedan primjer sa skupa Jezik i (a)nacionalizam. Veličković je, naime, predstavio i epohalno otkriće da je umirovljeni prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović “falsificirao Zuku Džumhura” jer je izostavio dvije priče iz njegove knjige Nekrolog jednoj čaršiji u “Preporodovom” izdanju, i da to nigdje nije naveo. Međutim, Veličković je izjavio notornu neistinu budući da je navodno sporna knjiga u autorovoj “Napomeni” (str. 426) opisana kao “izbor putopisa”, a kada je nešto izbor, onda je bilo kakva priča o izostavljanju i falsificiranju izlišna. Uostalom, ovo “Preporodovo” izdanje ne obuhvata samo Nekrolog jednoj čaršiji nego je riječ o izboru iz cjelokupnog putopisnog opusa Zuke Džumhura u koji su ušli i pojedini putopisi iz Nekrologa jednoj čaršiji (Zuko Džumhur, Putopisi, BZK Preporod, Sarajevo, 1997). No, bitno je dati “primjer” još jednog obrazovnog “falsifikata”, posebno ako je slučaj o profesoru bošnjačke književnosti.
Uz to što bi trebao prestati s falsificiranjem “falsifikata” u ime vrlo mutnog “anacionalizma”, Veličković bi se konačno, u paketu sa studentima prve godine studija književnosti, morao naučiti služiti barem primarnom stručnom literaturom, što ujedno znači da bi trebao početi nešto i čitati, ili još gore – naučiti čitati.
(Faktor.ba/Magazin STAV)
