Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili – ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši? – A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini. (Et-Tevba, 109.)
S obzirom na ulogu koju je Uzvišeni Stvoritelj odredio čovjeku, islam veliku pažnju posvećuje izgradnji ljudske ličnosti koja će biti dostojan nosilac Božanskog emaneta. Koje to onda osobine treba da posjeduje namjesnik Božiji na Zemlji, e da bi iznio emanet koji mu je povjeren i da bi se ostvario i potvrdio kao ličnost i koristan član društvene zajednice?
Baveći se ovom tematikom, u turbulentnim vremenima prve polovice dvadesetog stoljeća, koja su bila obilježena stagnacijom i dekadencom islamskog ummeta, i pokušavajući portretirati profil muslimana koji će se moći nositi sa svim životnim izazovima i koji će znati ponuditi islamski odgovor i rješenje na mnogobrojne društvene probleme, poznati muslimanski intelektualac i aktivista, Hasan el-Bena, spomenuo je deset temeljnih vrijednosti i osobina islamske ličnosti.
Hasan el-Bena je spomenuo sljedeća svojstva: ispravna akida (vjerovanje), ibadet, stalni samoobračun, postojan ahlak, čuvanje vremena i planiranje, zdravo i snažno tijelo, svestrano obrazovanje, mogućnost privređivanja i služenje ljudima.
Spominjući ova svojstva, Hasan el-Bena želio je naglasiti da je u muslimanskim društvima koja su stenjala pod čizmom kolonijalizma i opće zaostalosti, ponajprije izgubljena muslimanska ličnost, pa stoga za njom prvo treba i tragati. A prvo što je izgubljeno kod muslimanske ličnosti jesu iskrena vjera, islamski moral, uzvišene težnje i snaga volje i želje da se pozitivno djeluje u društvu i da se bude spremno na odricanje i žrtvu za uzvišene vrijednosti, jer je bez toga nemoguće zamisliti bilo kakvo buđenje, preporod i napredak.
Život bez vjere i ibadeta je besmislen
Islamsko vjerovanje je ono što određuje kompletan život muslimana i muslimanke. Razumjeti islamsku akidu i Allahova imena i svojstva znači istinski uživati u životu, biti sretan, biti siguran u nafaku, biti smiren, ali istovremeno biti aktivan, biti dobročinitelj i od koristi svim ljudima. Kada je jedan siromašni musliman upitan šta jede i kako se hrani, on je u svom odgovoru pokazao ispravnost razumijevanja vjere i života i snagu svoga ubjeđenja. Odgovorio je: ”Hranim se iz riznica Vladara svih svjetova do kojih lopov ne može doći, niti puteve do tih riznica poznaje škrtica.” Stoga, nije čudo što su islamski učenjaci s ushićenjem govorili: ”Islam je blagoslovljeno piće koje utažuje žeđ i održava život, a sve mimo islama je samo fatamorgana i priviđenje.”
Allah, dž.š., podario je zdravlje, imetak, razum, ljepotu, mogućnost da uživaju u dunjalučkim blagodatima, svim ljudima, ali jednu stvar daje samo iskrenim vjernicima, a to je duševni mir i zadovoljstvo. Rukopis životnog dnevnika jednog vjernika je u znaku sreće koja ne prestaje, a smrt je samo tačka koja je također dio te sreće, pa se nakon nje nastavlja novi red tog rukopisa koji seže u vječnost – do Dženneta i njegovih neprolaznih užitaka.
Samoobračun
Ljudska duša je poput djeteta, ako je odgajaš i brineš o njoj bit će dobra i ustrajna u dobru. Ako je ostaviš i zapustiš upropastit ćeš je. Ljudska duša je osnov preporoda pojedinca, porodice, društva. Kada se ljudske duše očiste, a nema čišćenja bez vjere i ibadeta, onda život postaje istinska sreća i užitak.
U nekim predajama stoji da je, kada se osamila sa Jusufom, a.s., i kada je htjela počiniti grijeh s njim, Zulejha pokrila lice kamenom idolu koji je bio u njenoj sobi, da ih ne gleda dok budu činili grijeh. Na to je Jusuf, a.s., rekao: ”Teško tebi! Stidiš se tog mrtvog kamena, a ne stidiš se vječno Živog Koji bdije nad Svojim stvorenjima!”
Alija, r.a., govorio je: ”Podstići svoju dušu na pokornost Allahu i bori se protiv nje kao da se boriš sa najvećim neprijateljem, jer, najjači je onaj čovjek koji vlada svojom dušom.”
Spominje se da je jedan student posjetio Ibn Tejmijju dok je bio u zatvoru, pa je u jednom trenutku, gledajući svoga šejha tako bespomoćnog, student počeo plakati. Ibn Tejmijje mu je rekao: ”Zar plačeš zato što sam u zatvoru?! Allaha mi, pravi zatvorenik je onaj ko je kapije svoga srca zatvorio za Allahovu vjeru, a pravi zarobljenik je onaj ko robuje svojim strastima.”
Uči, u ime Gospodara svoga!
Vjera islam pridaje veliku pažnju znanju i spoznaju i podstiče na traganje za znanjem. Prva objava Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bila je: Uči, u ime Gospodara svoga!
Allah se u Kur'anu zaklinje sredstvima za pisanje i slovima koja ispisuju ta sredstva, kao što stoji u ajetu: Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu. (El-Kalem, 1.)
Znanje je jedna od najvećih Allahovih blagodati i preko njega se postižu visoki stepeni i na dunjaluku i na ahiretu.
Prenosi se od Enesa ibn Malika da je Poslanik, a.s., rekao: ”Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.”
Alija, r.a., je govorio: ”Znanje je bolje od imetka, jer znanje tebe čuva a ti moraš čuvati imetak. Znanje je vladar, a imetak je podanik. Imetak se umanjuje trošenjem i dijeljenjem, a znanje se time povećava.”
Imam El-Muzeni prenosi da je Ibn Abbas rekao: ”Šejtani su pitali Iblisa: ‘Hoćeš li nam objasniti zašto se raduješ smrti učenjaka, a ne raduješ se smrti pobožnjaka?’ Nakon toga, Iblis ih je odveo do pobožnjaka koji nije učen i pitao ga: ‘Može li Allah učiniti da cijeli dunjaluk stane u ljusku jajeta?’ Pobožnjak je odgovorio: ‘Ne znam.’ Na to je Iblis rekao šejtanima: ‘Ovo je pobožnjak koji obožava Allaha svojim neznanjem, i zato ne zna odgovor na ovo pitanje.’ Zatim ih je odveo kod učenjaka koji je držao predavanje svojim studentima i postavio mu isto pitanje, na koje je učenjak odgovorio potvrdno. Iblis ga je upitao: ‘A kako to?’ Učenjak je odgovorio: ‘Kada Allah nešto hoće onda samo kaže: -Budi!, i ono biva!’ Tada je Iblis rekao šejtanima: ‘Jeste li shvatili razliku između pobožnjaka i učenjaka. Zaista, nama učenjaci kvare naše planove.”’
Muslimani danas nemaju veće potrebe od proučavanja, prije svega, svoje vjere, pa onda svih korisnih nauka i rada po tom znanju. Muslimani i muslimanke moraju pratiti stanje, odnosno kretanja u društvu u kojem žive, a to se ne postiže osim čitanjem, učenjem i stalnim proširivanjem vidika.
Nepoznavanje stvarnosti može imati katastrofalne posljedice. Kao što je rekao jedan muslimanski intelektualac: ”Naš problem nije samo u nepoznavanju islama, već u nepoznavanju stvarnosti u kojoj živimo.”
A ta stvarnost obilježena je i pozitivnostima i negativnostima. Što se tiče pozitivnosti, naše vrijeme je vrijeme naučnog napretka, tehnologije, slobode, ljudskih prava, oslobađanja od kolonijalizma, vrijeme brzih komunikacija i progresa, vrijeme planiranja, uređenih sistema, vrijeme u kojem se gleda na budućnost. A što se pak negativnosti tiče, naše vrijeme obilježeno je materijalizmom i egoizmom u kojem je čovjek praktično potčinjen materiji, a ne uzvišenim ciljevima i principima. Ovo je vrijeme moralnog sunovrata, tjeskobe, depresije, društvenih sukoba koji su zastrašujuće krvavi.
Žalosno je to što mnogi muslimani i muslimanke danas, kada završe škole prestanu sa istraživanjem i naobrazbom. A još je žalosnije to što su nam, umjesto čitanja i studiznog bavljenja naukom, televizija i internet postali osnovni izvori spoznaje.
Fransis Bekon govorio je: ”Znanje je moć”, a danas, kada je svijet postao globalno selo, najskuplja stvar je informacija, znanje, spoznaja, i onaj ko danas posjeduje znanje, on vlada svijetom. Poznate su također Napoleonove riječi: ”Postoje dvije snage ili moći koje vladaju svijetom: sablja i razum. U dogledno vrijeme sablja će biti poražena pred snagom razuma.” Mi moramo iznova čitati Allahovu Knjigu, onako kako je Allah zadovoljan da se čita i proučava i da se radi po njoj. Nikada više sebi ne smijemo dozvoliti da budemo kao oni koji nose knjige na svojim leđima, a ne rade po njima, jer, Kur'an takve poredi sa magarcom koji nosi knjige i zna samo da mu je teško, a ne zna šta nosi na svojim leđima.
Zaista tvoje tijelo ima pravo kod tebe
Poziv u islam i ustrajnost na putu dobra zahtijeva također fizičku spremu, snagu, izdržljivost, pa nije čudo što je Poslanik, a.s., govorio: ”Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Žudi za onim što će ti korisititi, pouzdaj se u Allaha i ne očajavaj!” (Muslim). Naša islamska povijest je svjedok da su generacije muslimana, koje su spojile duhovnu, moralnu i fizičku snagu, s lahkoćom osvajale svijet u svakom pogledu. Kao što je svjedok slabosti i stagnacije nakon što su zanemarili ove izvore snage. Važnost fizičke snage uz moralnu snagu, shvatila je i Šuajbova, a.s., kćerka onda kada je svome ocu predložila da uzme u najam Musaa, a.s., rekavši: “O oče moj”, reče jedna od njih, “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” (El-Kasas, 26.). Tako islam povezuje snagu imana i fizičku snagu.
Na Sudnjem danu neće biti ništa teže od lijepog ahlaka
U islamu je veza između imana i ahlaka neraskidiva. Ko nema lijepog ahlaka, njegova vjera je vrlo slaba i upitna. Ahlak je jedan od četiri stuba u zgradi islama: iman, ahlak, ibadet i muamelat. Poslanik, a.s., je rekao: ”Ništa teže na Sudnjem danu neće biti od lijepog ahlaka.” Također je rekao: ”Najbliži meni na Sudnjem danu bit će oni lijepog ahlaka.”
Vrijednost ahlaka ogleda se i u tome što je on suštinski vezan za poslaničku zadaću, kao što stoji u hadisu: ”Poslat sam da usavršim moral kod ljudi.” Zatim, cilj svakog ibadeta u islamu je izgradnja lijepog ahlaka. Ahlak je dokaz da smo razumjeli vjeru i da smo muslimani praktičari, a ne samo teoretičari. I naposljetku, ahlak je najbolji način pridobijanja ljudskih srca za islam.
Spominje se da je jedan muslimanski trgovac stalno upozoravao svog radnika da mušterijama ukaže na mahane robe ako one postoje i da im falš robu prodaje po bagatelnoj cijeni. Jedanput je kroz to mjesto prošla karavana u kojoj je bio i jedan jevrej, pa je on kupio falš robu za 300 dirhema, a da mu radnik nije ukazao na mahanu robe. Kada je vlasnik dućana došao primijetio je da je falš roba prodata, pa je pitao mladića kome ju je prodao, a on mu je rekao da je naišao jedan jevrej i kupio robu za 300 dirhema. Vlasnik dućana je istog trenutka uzjahao svoga konja i krenuo za karavanom. Tek treći dan je stigao karavanu i tražio jevreja koji je kupio falš robu da mu vrati njegov novac. Zadivljen tim postupkom, jevrej ga je upitao: ”Zašto si to uradio i zašto si tri dana išao za nama da bi mi vratio novac?” Odgovorio je: ”Uradio sam to zbog toga što sam musliman i što je naš Poslanik, a.s., rekao: ‘Ko nas vara nije od nas.’ Tada mu je jevrej rekao: ”Želim ti reći da su i moji dirhemi bili falsifikovani, a evo ja ti sada dajem novih trista dirhema i više od toga, jer svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., Njegov poslanik.”
Čuvanje vremena i planiranje
Vjernik i vjernica ne mogu živjeti bez jasnog životnog programa i uređenog vremena, jer šta je drugo vrijeme nego život.
Allah se u Kur'anu zaklinje vremenom i pojedinim dijelovima vremena. Zaklinje se danom, noći, jutrom, zorom, a ono čime se Allah zaklinje u Kur'anu upućuje na njegovu vrijednost i značaj. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Iskoristi petero prije drugih petero: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, mladost prije starosti i bogatstvo prije siromaštva.” (Hakim). Hasan el-Basri je govorio: ”Zapamtio sam ljude koji su više brinuli o vremenu nego vi o dirhemima i dinarima.”
Želeći ukazat na važnost vremena i njegovog iskorištavanja u dobru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Stanovnici Dženneta ni za čim neće tugovati kao za trenucima koji su im prošli bez zikra i veličanja Allaha.”
Najbolji je onaj čovjek koji najviše koristi ljudima
Rad, trud i aktivizam zauzimaju posebno veliko i počasno mjesto u islamu. U tom smislu dovoljno je spomenuti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada bi nastupio Sudnji dan a u ruci nekog od vas bude sadnica, ako može neka je zasadi prije Sudnjeg dana.” (Ahmed). Rad je sam po sebi poželjan i musliman treba ostati aktivan sve dok posljednja kap ulja iz lampe njegovog života ne iscuri.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Neće niko jesti bolju hranu od one koju je zaradio svojim rukama. Davud, a.s., se hranio od truda i rada svojih ruku.”
Cilj rada i privređivanja u islamu nije samo stjecanje opskrbe, iako je to osnova, već ostvarivanje društvene sigurnosti i stabilnosti.
Alija, r.a., je govorio: ”Nošenje kamenja s vrha planine draže mi je od poklona. Ljudi govore da je u radu poniženje, a ja kažem da je poniženje u pružanju ruke i traženju od drugih.”
Prenosi se da je Šekik Belhi, učenik i prijatelj Ibrahima ibn Edhema, krenuo na put radi trgovine, ali se nije dugo zadržao na tom putu. Ibrahim ibn Edhem se začudio njegovom brzom povratku kući i upitao ga je zašto se vratio, a on mu je odgovorio: ”Kada sam, u toku putovanja, odmarao na jednom mjestu vidio sam u jednoj ruševini slijepu pticu, a onda je došla druga ptica i donijela joj hranu. Ja sam nekoliko dana posmatrao taj prizor i odlučio sam da se vratim. Rekao sam samom sebi: ‘Onaj ko daje opskrbu slijepoj ptici, dat će i meni.’ Na to mu je Ibrahim rekao: ”Subhanallah, zar si zadovoljan time da budeš kao slijepa ptica pa da čekaš da ti neko drugi donese hranu?! Zašto ne želiš da budeš zdrava ptica koja radi, privređuje i pomaže sebi i drugima.”
Stoga, neka nam motivacija u našem društvenom aktivizmu i ustrajnosti na putu dobra budu Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Najdraži ljudi Allahu su oni koji najviše koriste drugim ljudima, najdraže djelo Allahu je unijeti radost u srce vjernika ili mu oktloniti nevolju, ili mu pomoći da vrati dug, ili ga nahraniti ako je gladan.” (Sahihul-džami’).
