Piše: Boro Kontić / Media.ba
Postoje riječi, pojmovi, naslovi i institucije koji su trajno “zarobili” ovdašnji, ne samo medijski, već uopšte javni prostor. Jedna od najdominantnijih jeste “Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju” koji se bavi ratnim zločinama počinjenim 1990-tih na teritoriji nekadašnje države. Najčešće znan kao Haški sud postao je trajna svojina svijesti (i savjesti) ljudi sa ovih prostora a posebno Bosne i Hercegovine. Međutim, ono što je začuđujuće jeste upadljiv nesklad između učestalosti pojavljivanja ove teme u ovdašnjim medijima i istovremenog nedostatka domaćih knjiga, analiza i generalno ozbiljne literature o instituciji koja je obilježila naše živote.
Knjiga Ajše Hafizović-Hadžimešić (novinarka lista Preporod) dijelom će popuniti ovu prazninu. Tu posebno mislim na njen uvodni, dominantni dio koji je zapravo zbirka intervjua sa sudijama, tužiocima i istražiteljima Haškog tribunala. Osim ovog tu su još i intervjui sa nekoliko međunarodnih političkih zvaničnika zatim Amirom Ahmićem, bošnjačkim oficirom za vezu sa Tribunalom te dva velika razgovora s Munirom Subašić i Kadom Hotić iz Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” koji, sami po sebi, predstavljaju značajan doprinos kulturi sjećanja u BiH.
Ajša Hafizović-Hadžimešić opredijelila se za tih i predan pristup poslu lišen isforsirane medijske drame ili senzacija. Ona ljudima pristupa iskreno sa jednom ozbiljnošću koja imponira. Njen način rada podsjeća na upornost tkalje koja zna da se sve mora zaslužiti i da se to samo postiže temeljitim radom.
Naučio sam dosta iz ove knjige iako mi je, kao većini građana, tema i najveći dio intervjuisanih ličnosti poznat. Ako bih birao podatak koji me iznenadio i koji precizno ukazuje na ozbiljnost i nezavisnost Tribunala u Hagu, to su sjećanja Jean-Rene Ruez i Stefanie Frease, istražitelja Tužilaštva. Oni su stigli u Tuzlu 21. jula 1995. kako bi počeli sa prikupljanjem dokaznog materijala o Srebrenici. Dakle, samo deset dana nakon pada enklave dok političari još izražavaju “zabrinutost” a većina medija, uglavnom, izvještava neutralno, bez naznaka i činjenica o kakvom se monstruoznom zločinu radilo.
Ovdje ipak treba spomenuti velike izuzetke, sarajevske medije, posebno Oslobođenje i njegove komentatore od Hamze Bakšića i Zije Dizdarevića do Emira Habula, Gojka Berića te karikaturiste Zvonka Markićevića.
Istraživači Tribunala, jula 1995., svjedoči ova knjiga, počinju filigranski, strpljivi posao koji će trajati godinama. Tako postaju razumljivi podaci koje glavni tužitelj Tribunala Serge Brammertz navodi danas – da su vođeni postupci i izrečene presude protiv šesnaest osoba za zločine u Srebrenici od kojih je pet presuđeno na doživotni zatvor. Taj broj, navodi Brammertz u ovoj knjizi, uključuje i sedam osoba presuđenih za genocid ili pomaganje i podržavanje genocida.
Samo na ovaj način, predanim, profesionalnim radom i posvećenošću napravljeni su temelji institucije koja, navodi se na završnoj stranici knjige, iza sebe ima blizu 11 hiljada dana suđenja i skoro pet hiljada saslušanih svjedoka. Knjiga Ajše Hafizović-Hadžimešić navodi i impozantnu arhivu koja ostaje kao naslijeđe u kojoj su tri miliona stranica transkripta, nebrojene hiljade sati audiovizuelnih zapisa, milione stranica dokumenata koji se odnose na skoro četrnaest hiljada predmeta.
Knjiga Ajše Hafizović-Hadžimešić je ozbiljan dokument o našem vremenu. Možda će, i u tome vidim njen najveći značaj, podstaći i druge da krenu tragom ovih činjenica i počnu otkrivati detalje o Haškom tribunalu koje je svakodnevna medijska “buka i bijes” zaboravila, prešutila ili najčešće obesmislila.
