Sarajevski radikalni ljevičari posljednjih mjeseci vode medijsku kampanju protiv programa u kojem učenici iz Sarajeva uče o agresorskim zločinima i ostalim historijskim činjenicima.
Naime, posjete „Od rata do mira“, koje su dio Programa „Kultura sjećanja za osnovno i srednje obrazovanje u Kantonu Sarajevo“, kreiralo je Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja KS. Djeca posjećuju Ahmiće, Jajce, Bihać, Cazin, Veliku Kladušu, Bužim, Kozarac, Travnik, Fojnicu.
Tako su spomenuti sarajevski radikalni ljevičari kroz tekstove novinarke Rubine Čengić pokušali perfidno argumetirati svoje negodovanje zbog ovog programa protiv zaborava. Prvo su, po dobro uhodanoj propagandnoj matrici, u prvi plan izbacili navodnu zabrinutost neimenovanih roditelja, a onda i stavove članova ljevičarske zajednice kao što je Namir Ibrahimović. Navodno se Rubina, Namir i ti anonimni roditelji brinu ko će i šta djeci predavati tokom posjeta. Osim toga, ovi sarajevski radikalni ljevičari – konkretno Ibrahimović – se brine, vjerovali ili ne, što se ne govori o zločinima Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ovi protivnici našeg pava na sjećanje, na učenje djece šta su njihovi roditelji i sunarodnjaci prošli tokom borbe za opstanak, otvoreno kažu da je ovakav program viktimizacija. Drugim riječima, negoduju jer će neko djeci govoriti da su Bošnjaci žrtve. Oni hoće da im neko goovri da su Bošnjaci i zločinci. Nevjerovatno koliko su drski protagonisti ovakvih ideja. Pa ko su žrtve ako nisu Bošnjaci?
Oni na perfidan način ilustruju svoje kritičke tekstove o posjetama učenika. Tako nedovosmisleno i otvoreno pokazuju šta im smeta. Tako je Rubina Čengić svoje tekstove ilustrirala fotografijama iz Kozarca, sa mezarja žrtava velikosrpskih zločina. A druga fotografija koju je izabrala da bi pokazala da je to pogrešno, jeste posjeta učenika mezaru generala Izeta Nanića. Vjerovali ili ne, u Sarajevu imamo i one kojima smeta što neko obilazi Kozarac i Bužim, što se sjeća genocida u Prijedoru i herojstva bužimskih vitezova.
Namir Ibrahimović je direktor sarajevske osnove škole “Safvet beg Bašagić”. Možemo zamisliti u kakvoj su poziciji djeca i roditelji gdje on upravlja ako insistira na poistovjećivanju „tri zaraćene strane“. Pozivamo roditelje ove škole da upute protestnu notu Ministarstvu odgoja i osnovnog obrazovanja KS i zatraže propitivanje nastavnog i vannastavnog (medijskog) djelovanja ovog direktora.
U ovoj grupi je i Svjetlana Nedimović. Ona je aktivistica nevladinih udruženja i medija plaćenih stranim novcem. Svjetlana Nedimović je o istoj temi pisala u notornom Školegijumu. I ona je posegnula za stavom nekakvog „zabrinutog roditelja“. Zar iko ko u sebi gaji ideje slobode i sjećanja na odbranu RBiH može biti uznemiren kada učenici uče o tome? Ne može, osim ako je taj „zabrinuti roditelj“ bio s one strane agresije. Taj „zabrinuti roditelj“ vjerovatno ne može da gleda što i najmlađi uče da su kukavičke zločine nad djecom i ostalim civilima pričinili pripadnici vojske u kojoj su bili njegovi srodnici. A posebno je pitanje što spomenuti predstavnici radikalne ljevičarske zajednice pokušavaju osporiti stavove stručnjaka iz instituta, ministarstava, škola, a za relevanto uzimaju stav nekakvog roditelja koji može bit, a vjerovatno i jeste, laik za pedagogiju, obrazovanje i historiju.
Bez obzira što njihovo djelovanje nema efekta, što su im radovi slabo čitani, što time ništa ne mogu promijeniti, što samo jedna hutba u bosanskim džamijama ima puno više efekta nego svo njihovo antiljiljansko novinarstvo i profesorski rad, važno je upozoriti na njiho destruktivno djelovanje. Jer, onaj kome smeta sjećanje na našeg heroja Izeta Nanića, njemu smetaju sve naše istine.
