Autor: Mirsad Sinanović
Dok je trajala agresija na BiH, i nakon nje, naslušao sam se mnogih žalovitih priča Bošnjaka i Bošnjakinja. Pred njima su članovi njihove familije paljeni u sijenu, silovane im kćerke, u prepun autobus ubacivane bombe, odsijecani im pojedini dijelovi tijela, nožem u gola leđa ucrtavan krst, držani u „torovima“ za klanje, pili svoju mokraću, i šta sve još…
Zanijemelog ostavila me jedna slika iz početka drugog svjetskog rata iz koje se vidi kako su srpski vojnici u Foči skuhali gradonačelnika Hamida Muftića u velikom kazanu, a onda iz njega izvuki samo njegov skelet. Za nepovjerovati?! Ova slika izvlačenja skeleta iz kazana, dok je meso ostalo u ključaloj vodi, može se vidjeti u knjizi „Ponovljeni zločin“, autora Faruka Muftića, sina Hamidovog, a i u jednim srpskim novinama iz tog vremena, koje ima Hamid. Ovo teško da može „arhivirati“ ljudski um. Nisu u pitanju samo majstori smrti iz Bosne i Srbije, nego ta monstruoznost u zločinima, koju u historiji ratovanja nije ispoljio nijedan narod…
Međutim, mene je od svih nabrojanih zločina najviše darnula smrt jednog dvadesetpetogodišnjeg mladića, koga su svi zvali Rambo. Imena sela, Oca, Majku neću imenovati. Ne dirati ranu, dosta im je njihovih tegoba.
Rambo je bio visok 190 cm, viši malo od Oca, atletski građen, dizao tegove, bavio se borilačkim vještinama, oko 120 kilograma mišića sa kostima, ali toliko skladno građen da ga je bilo ljepota gledati. U toj svojoj visini, bez obzira na kilograme, ni grama nije imao viška. Bio je pošten i moralan, nikada nije zalazio u kahvane. Ako bi više momaka zulum nekome činili, on bi ucvijeljenog branio, a da ih je deset, morali su popustiti. Zato su ga i zvali Rambo. Nikoga se nije bojao, nije bio osor prema bilo kome, pogotovo slabijim od sebe. Kada su momci kosili livadu, on bi im zakratko za čitav otkos pobjegao, a kosom je zahvatao i po dva metra. Oni mali školarci žalili su se njemu, ako bi ih zasretali stariji i tražili im pare. On bi te silnike tražio, a oni su bježali samo da se ne sretnu s njime. Bio je ponos cijelog sela. Svi momci, bez obzira na vjeru, željeli su s njime planinariti, da se dive njegovoj snazi i kondiciji. Jednom se traktor zaglavio u velikoj jami, a on ga je izgurao, kao da je mali automobil. Djecu bi dizao uvis jednom rukom, kako bi se lakše popeli na trešnju. Eto, svakome je bio priruci, niko ni jedne ružne nije imao za njega… Samo tri mjeseca pred rat Srbi su pucali na njega iz mitraljeza. Koliko su ga se bojali. Otac je znao da su ga mrzili samo zato što je u selu bio „glavni“, ni od koga nije zazirao, a nije ni razmišljao ko je koje vjere. Kada bi se Otac s familijom pojavio na Bajram-namazu, sve bi oči zastale na Rambu.
Sva okolna sela pripremala su se za odbranu, ali brojnijem neprijatelju se nisu mogli suprostaviti. Četnici bi prvo opkolili selo, a onda ga zasuli granatama, pa bi krenula pješadija. Sve se brzo događalo. U selu su se pripremali za odbranu, ali nisu imali dovoljno pušaka. Uzdali su se u omladince, najviše u Ramba. On je tog dana bio u izviđanju i sa jednog uzvišenja vidio je veliki broj kamiona kako se zaustavlja, a iz njh iskaču četnici. Svi kamioni vukli su topove. Rambo je sve ovo motorolom javio braniocima, a onda se trkom vratio. Zamalo vremena, četnici su sve kuće zasipali granatama i to je trajalo više sati, a branioci su čekali pješadiju.
Kada su krenuli pješadinci, branioci su otvorili vatru na njih, a ovi su im uzvratili iza skloništa. Nakon višesatnog puškaranja, braniocima je nestalo metaka, a komšije-četnici su ih opkoljavali sa rezervistima sa strane. Branioci nisu imali izlaza pa su napuštali položaje, bježeći prema Sarajevu, ali oni koji su i dalje ostali u selu, to nisu znali. Tako se desilo da je u jednoj kući ostao Otac, a u drugoj njegov sin Rambo. U jednom trenutku Rambo je osjetio da su oni ostali sami, opkoljeni, s malo metaka. Tada je Rambo izletio iz kuće i zavikao:
„Četnici, ubijte mene! Pustite mi baba!
Meci su zviždali oko njega, ali se nije plašio. Vratio se u kuću, pucao, potrošio sve metke. Opet je izletio, zavikao:
„Četnici, ubijte mene! Nemojte ubiti moga baba!“
Ovaj put su ga pogodili da je iz njega šikljala krv, ali Rambo je stajao, naslonjen na ogradu. Kada je to vidio, Otac je istrčao iz druge kuće i potrčao prema Sinu. Rambo je krkljajući govorio:
„Babo, bježi! Meni nema spasa!
Otac je pritrčao i zagrlio ga, a Rambo ga odgurnuo. Začudo, četnici su ovo samo gledali. Nisu pucali.
Odjednom Rambo sav u krvi se uspravio i zamucao: „Babo, pucaj u mene, skrati mi muke! Ovi ako me dohvate živa, sjeckat će me noževima. I prije rata su na mene pucali, da mi se osvete. Pucaj, babo, halalim ti život!
Otac mu je prišao i zagrlio. Obojica su plakali.
„Halalim ti život“, ponovio je Rambo.
Rambo je odvrnuo ručnu bombu, bacio je ispred sebe i spustio se na nju stomakom. Odjeknula je prigušena eksplozija. Rambo se objema rukama uhvatio za ogradu i pridigao. Bomba mu je razmutila stomak, crijeva su kukljala. Otac nije mogao doći sebi.
Rambo će opet: „Pucaj babo, halalim ti život! Ako me uhvate živa, parat će me noževima!“
Otac se odmakao nekoliko koraka i zapucao. Onda trkom prema šumi. Sa jednog uzvišenja, Otac je vidio da su četnici na njegova sina stavili veliku, traktorsku gumu i zapalili je. Izbezumljen, potrčao je prema šumi. Četnici nisu pucali. Nakon cijelog dana i noći došao je u Hadžiće.
Nekad pomislim: autor traži i bira priču, a nekad priča traži i bira autora. I nakon toliko godina otkako sam posjetio Oca i Majku, a onda napisao ovu priču, u koju je teško povjerovati, a sve čuo ranije od boraca koji su bili u jedinici iz Hadžića, danas mi se čini kao je ovo bilo jučer. Kao da nema prošlosti, niti budućnosti. Postoji sadašnjost. To je vrijeme koje teče u nama.
