Jedan od najutjecajnijih američkih ekonomista, predsjednik Instituta za proučavanje dugoročnih ekonomskih trendova, ugledni istraživački profesor ekonomije na Univerzitetu Missouri profesor Michael Hudson objavio je analizu agresije koju su izvršili Sjedinjene Američke Države i Izrael na Iran. Profesor Hudson upozorava da će posljedice ovog rata biti katastrofalne za cijeli svijet, naročito za slabo razvijene zemlje.
Profesor Hudson na početku analize upozorava da Sjedinjene Države ni Izrael nisu mogli prihvatiti postizanje mirnog rješenja u pregovorima sa Iranom.
“Mirno rješenje spriječilo bi dugoročni američki plan konsolidacije kontrole nad bliskoistočnom naftom, njenim transportom i ulaganjem prihoda od izvoza nafte, te korištenje Izraela za blokiranje nezavisnih zemalja proizvođača nafte da djeluju u vlastitim suverenim interesima.
Izraelska obavještajna služba očito je upozorila američku vojsku da sastanak u ajatolahovom kompleksu nudi veliku priliku za dekapitaciju svih vodećih donositelja odluka u Iranu. To je u skladu sa preporukama iz priručnika američke vojske da će ubijanje političkog vođe, kojeg SAD smatra nedemokratskim, osloboditi popularne snove o promjeni režima.
Zajednički američko-izraelski napad jasno pokazuje da Iran nije mogao ništa ustupiti što bi odvratilo dugogodišnju američku težnju za kontrolom bliskoistočne nafte. Ta kontrola ostaje bitna ruka američke vanjske politike. To je ključ američke sposobnosti da našteti drugim ekonomijama uskraćujući im pristup energiji ako se ne pridržavaju američke vanjske politike. Ovo insistiranje na blokiranju svjetskog pristupa izvorima energije koji nisu pod američkom kontrolom razlog je zašto su SAD napale Venezuelu, Siriju, Irak, Libiju i Rusiju. General Petraeus je prije mnogo godina iznio cijeli plan rekavši: ‘Osvojit ćemo sedam bliskoistočnih zemalja kulminirajući u Iranu’.
Zapravo, planovi sežu daleko u 1974. godinu kada je OPEC učetverostručio cijene nafte. Sjedinjene Države su tada rekle: ‘Možete učetverostručiti cijene, ali mi moramo kontrolisati svjetsku trgovinu naftom jer je nafta usko grlo. Svaka zemlja treba naftu za svoju industriju, za svoj transport, za struju za grijanje doma. I ako možemo kontrolisati svjetsku trgovinu naftom, onda to možemo koristiti kao oružje američke diplomatije. I ne moramo posjedovati naftu. Ne moramo srušiti zemlje OPEC-a kao što smo srušili iransku vladu 1953. godine kada su htjeli nacionalizirati naftu. Vi zemlje OPEC-a možete nacionalizirati svoju naftu. Možete preuzeti kontrolu nad Aramcom i drugim naftnim poljima, ali morate sklopiti sporazum da će sav vaš profit i najamnine od nafte biti posuđeni natrag Sjedinjenim Državama, reciklirani u Sjedinjene Države, cijenjeni u dolarima i investirani u američke državne obveznice, američke obveznice i američke dionice. Tako da će novac, ogromni dolarski prilivi od vašeg izvoza nafte, biti dio američke ekonomije. Sjedio sam na sastancima u Bijeloj kući 1974. godine kada se o tome raspravljalo jer sam bio specijalist u Chase Manhattanu za američku platnu bilansu i posebno za naftnu industriju i od samog početka američka vanjska politika zasnivala se na tome da ako možemo kontrolisati svjetsku trgovinu naftom, onda stvarno imamo kontrolu nad svjetskom ekonomijom.
Ali da bismo to učinili, moramo sprečiti druge zemlje da kupuju naftu od zemalja koje nisu pod kontrolom Sjedinjenih Država. Prvo od Irana nakon što je šah svrgnut.Onda im ne možete dozvoliti da kupuju od Rusije poslije 2022. Dakle, imali ste sankcije protiv Rusije i uništenje naftovoda. Zatim sankcije protiv Venecuele da spriječe zemlje da kupuju od Venecuele, a sada se vraćamo na Iran da spriječimo Iran da prodaje svoju naftu Kini. 80% iranskog izvoza nafte je išlo u Kinu. Dakle, cijela ideja od početka je bila da se konsoliduje sposobnost SAD da kontrolišu naftu i time da se Trumpu i američkoj administraciji da sposobnost da ugase električnu energiju drugim zemljama ako se ne slože da slijede vanjsku politiku SAD da održe sankcije protiv drugih naftnih zemalja, protiv Rusije, Kine.
Sjedinjene Države su prošlog decembra objasnile u svojoj studiji nacionalne sigurnosti da američka sigurnost zavisi od sposobnosti da se drugim zemljama uskrati suverenitet. Osjećamo se nesigurno ako druge zemlje imaju suverenitet da djeluju kako žele, što može biti protiv interesa SAD. A sada kada Sjedinjene Države više nisu industrijska sila, sada kada smo deindustrijalizovali i preselili našu industriju u Aziju, sada kada više nemamo finansijsku moć koju smo imali prije, cijeli svjetski poredak koji smo stvorili 1945. pod Ujedinjenim nacijama, MMF-om i Svjetskom bankom više ne služi američkim interesima. Sada imamo samo jedan način uticanja na druge zemlje a to je naša sposobnost da stvaramo haos u drugim zemljama ako ne daju posebne ustupke Sjedinjenim Državama pridruživanjem našem napadu ili izolaciji drugih država”.
Profesor Hudson u nastavku upozorava na poremećaje u trgovinskim i finansijskim odnosima.
“Trgovinski i finansijski poremećaji, zapravo, bit će toliko globalni da subotnji napad na Iran možemo smatrati pravim okidačem Trećeg svjetskog rata. Za veći dio svijeta, nadolazeća finansijska kriza definirat će sljedeće decenije međunarodnog političkog i ekonomskog restrukturisanja.
Evropske, azijske i zemlje Globalnog Juga neće moći dobiti naftu osim po cijenama koje mnoge industrije čine neprofitabilnima, a mnoge porodične budžete nedostupnima. Porast cijena nafte također će onemogućiti zemljama Globalnog Juga da servisiraju svoje dolarske dugove koji dospijevaju zapadnim obveznicima, bankama i MMF-u.
Zemlje se mogu spasiti od nametanja domaće štednje, devalvacije valute i inflacije samo ako prepoznaju da je američki napad okončao američki unipolarni poredak – a s njim i dolarizirani međunarodni finansijski sistem. Ako se to ne prepozna, prešutno odobravanje će se nastaviti dok u svakom slučaju ne postane neodrživo.
Ako je ovo prva stvarna bitka Trećeg svjetskog rata, to je na mnogo načina konačna bitka za odlučivanje o tome šta je Drugi svjetski rat uopšte bio. Hoće li se međunarodno pravo raspasti zbog nespremnosti dovoljnog broja zemalja da zaštite pravila civiliziranog prava koja podupiru načela nacionalnog suvereniteta, slobodnog od stranog uplitanja i prisile od Vestfalskog mira 1648., pa do Povelje UN-a? A što se tiče ratova koji se neizbježno moraju voditi, hoće li poštedjeti civile i neborce, ili će biti poput ukrajinskog napada na svoje stanovništvo koje govori ruski u istočnim provincijama, izraelskog genocida nad etničkim Palestincima ili pak iranskog, kubanskog i drugih populacija pod napadom sponzorisanim od strane SAD?
Mgu li se Ujedinjene nacije spasiti bez oslobađanja sebe i svojih zemalja članica od američke kontrole? Rani lakmus test gdje se savezi razvrstavaju bit će koje će se zemlje pridružiti pravnom potezu da se Donald Trump i njegov kabinet proglase ratnim zločincima. Potrebno je nešto više od sadašnjeg ICC-a, s obzirom na napade američke vlade na suce ICC-a koji su Netanyahua proglasili krivim.
Ono što je potrebno je suđenje razmjera Nürnberga protiv zapadne vojne politike koja je nastojala gurnuti cijeli svijet u politički i ekonomski haos ako se ne podvrgne unipolarnom poretku zasnovanom na vladaru. Ako druge zemlje ne stvore alternativu američko-evropskoj ofanzivi, pretrpeće ono što je američki državni sekretar Rubio nazvao (u svom nedavnom minhenskom govoru) ponovnim oživljavanjem zapadne povijesti osvajanja osnovnih principa međunarodnog prava i pravičnosti.
Alternativa zahtijeva restrukturiranje Ujedinjenih nacija kako bi se okončala sposobnost SAD da blokiraju većinske rezolucije. S obzirom na činjenicu da je generalni sekretar UN Antonio Gutereš rekao da bi do avgusta mogla bankrotirati i morati da zatvori svoje sedište u New Yorku, ovo je povoljan trenutak da se premjesti iz samih Sjedinjenih Država. SAD su zabranile Frančeski Albanese ulazak u Sjedinjene Države kao rezultat njenog izvještaja koji opisuje izraelski genocid u Gazi. Ne može biti vladavine prava sve dok kontrola nad UN i njenim agencijama ostaje u rukama SAD i njenih evropskih satelita.
