Kako ste i odakle došli na mjesto načelnika SIS-a HVO-a?
Nema tu tajni. Studirao sam 1980-ih, radio na obiteljskim poslovima i bavio se sportom, karateom. Kad sam završio Pravni fakultet, počeo sam raditi u odvjetničkom uredu Tomislava Zelića u Ljubuškom. Za vrijeme komunističke vlasti ni jednog dana nisam radio u nekoj državnoj ustanovi ili javnoj instituciji. Krajem 1989., kad sam imao tek nešto više od 27 godina, uključio sam se u inicijativu za osnivanje HDZ-a. Tada je to u BiH značilo otvoreno i beskompromisno založiti se i izložiti za “hrvatsku stvar”. U početku nas nije bilo puno. Na prvim višestranačkim izborima u novembru 1990. izabran sam za zastupnika u Skupštinu BiH i to tako što sam u svom Ljubuškom dobio više od 90 posto glasova. Nakon preuzimanja vlasti u prosincu 1990. kratko sam radio u općinskoj upravi, a u maju 1991., na prijedlog Općinskog odbora HDZ-a Ljubuški, imenovan sam u MUP BiH za načelnika CSB-a Mostar, odnosno za prvog čovjeka policije u Hercegovini (17 općina), što je razina veće policijske uprave u Hrvatskoj.Eskalacijom rata, krajem juna 1992. prešao sam u HVO na mjesto načelnika Uprave SIS-a, odnosno pomoćnika predstojnika Odjela obrane, gdje sam ostao do sredine januara 1994.
Koja je bila uloga SIS-a HVO-a, čije je interese štitio? Je li to bila svojevrsna podružnica SIS-a Republike Hrvatske?
Sigurnosno-informativna služba Odjela odbrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno od avgusta 1993. Ministarstva odbrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, bila je, kako to i samo ime kaže, sigurnosna i informativna služba. Bavili smo se sigurnošću jedinica te smo o svim važnim događajima i procesima informirali Ministarstvo i Glavnu komandu. Štitili smo HVO od neprijateljskog obavještajnog rada, ali i od kriminalnih, odnosno destruktivnih pojava u jedinicama. Prikupljali smo podatke i o ratnim zločinima te ih slali nadređenima. Imali smo korektnu suradnju s Ministarstvom odbrane Republike Hrvatske, ali nismo bili nikakva podružnica.
Vi ste general-bojnik HVO-a i stožerni brigadir Hrvatske vojske. U drugoj polovici devedesetih percipiralo vas se kao moćnog čovjeka, bliskog saradnika Miroslava Tuđmana, Gojka Šuška, ali i predsjednika Tuđmana. Bili ste vrlo visoko pozicionirani i u obavještajnom sistemu Republike Hrvatske. Jeste li ponosni na to vrijeme i na svoj rad?
Kao što sam već naznačio, sudjelovao sam u političkom životu i odbrani domovine od kraja 1989. pa do 8. februara 2000., odnosno do promjene vlasti i izbora Stipe Mesića za predsjednika Republike, kad sam podnio ostavku i otišao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na poslijediplomski studij. Devedesetih sam bio na odgovornim dužnostima te sam prijateljski ili službeno bio povezan s Miroslavom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i brojnim visokim državnim dužnosnicima, časnicima i vojnicima. Imao sam priliku u više navrata razgovarati i s predsjednikom Tuđmanom. Naravno da sam ponosan na to razdoblje svoga života i da sam sretan što sam imao priliku i čast služiti svojoj domovini na tako odgovornim funkcijama.
Neki tvrde da je svu tu dokumentaciju nakon rata trebalo uništiti. Mislite li da je dobro što je sačuvana?
Uvjeren sam da su Hrvatska i Hrvati u BiH vodili jedan i jedinstven Domovinski rat, koji je bio legitiman, pravedan, obrambeni i oslobodilački. Siguran sam da će dokumentacija koja je u tom ratu nastala to i potvrditi. Svjedoci smo da mnogi domaći i međunarodni faktori taj rat ocjenjuju kao “udruženi zločinački pothvat”. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema. Tako bi njihova ocjena, koja je nastala na propagandi i lažnim svjedočenjima, ostala jer se ne bi imala čime pobiti.
Tko je onda htio uništiti ratnu građu?
U prvom redu oni koji su u tom ratu počinili ozbiljne zločine, od kojih se neki mogu okarakterizirati i kao ratni zločini, ili različite kriminalne radnje – pronevjere, krađe i slično. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema jer se boje njezina sadržaja. Navodno su dio građe i uništili. Pretpostavljam da je riječ o financijskoj, odnosno logističkoj dokumentaciji kojom su raspolagali.
Što sadržava sačuvana dokumentacija?
Dokumentacija HVO-a i HV-a svjedoči o najslavnijim danima naše povijesti, o pokušajima da se nakon raspada Jugoslavije kao države što prije uspostavi nova i učinkovita organizacija koja ljudima omogućuje koliko-toliko normalan život. Svjedoči i o ratnom putu jedinica i pojedinaca i najbolji je dokaz da nikakvog “udruženog zločinačkog pothvata” nije bilo. Ta će dokumentacija omogućiti odbranu državi koja je uspostavljena u tim prijelomnim vremenima, ali i svim lažno ili neutemeljeno optuženim hrvatskim dužnosnicima, časnicima i vojnicima. Zato je ona dragocjena i treba je trajno i brižno čuvati. Uništiti građu značilo bi izbrisati povijest. Bio sam na čelu službe koja je temeljito i dosljedno istraživala i dokumentirala sve ratne zločine i druge kriminalne radnje. Ne tvrdim da je svako izvješće do u tančine točno jer je najčešće bila riječ o obavještajnim informacijama, ali važna je činjenica da smo zločine istraživali i dokumentirali. Upravo ta izvješća SIS-a ruše tezu o “udruženom zločinačkom pothvatu”. Nije logično biti “udružen zbog zločinačkog pothvata”, a istodobno sustavno i kontinuirano istraživati i dokumentirati zločine.
General Ljubo Ćesić Rojs optužuje vas da ste osobno, suprotno zapovijedi ministra Šuška, u Hrvatsku prebacili dokumentaciju SIS-a HVO-a i uopće građu HVO-a umjesto da je uništite, kao što je on uništio, kako kaže, dva šlepera dokumentacije?
To je izmišljotina kojom Ćesić očito pokušava prikriti i opravdati neke svoje postupke. Upravo je ministar Šušak inicirao i dogovorio s vodstvom HVO-a prebacivanje te građe u Republiku Hrvatsku kako bi je zaštitio i sačuvao. Građa je prebačena iz BiH i 22. maja 1997., po naredbi ministra Šuška, smještena u splitsku Loru, o čemu postoji zapisnik. Tamo se pod nadzorom SIS-a MORH-a nalazila sve do promjene vlasti, odakle je potom prebačena u Zagreb. Prema sličnom dogovoru, u to je vrijeme i preostala građa HVO-a prevezena iz BiH u prostorije HIS-a u Zagreb, i to isključivo zato što je HIS imao odgovarajući prostor za njezino čuvanje. Dakle, to je bila građa MORH-a na čuvanju u HIS-u i tako je tretirana sve do promjene vlasti 2000. Pristup građi imali su isključivo djelatnici MORH-a (SIS-a) i ona je djelomice korištena za potrebe obrane optuženih hrvatskih časnika pred Tribunalom u Haagu.
Gdje je ta građa danas?
Čuva se u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Svojedobno su general Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo tvrdili da im nije omogućen pristup svim dokumentima koji su se navodno tamo nalazili, a koji su bili važni za odbranu?
To nema nikakve veze sa mnom ni s HIS-om, nego s Blaškićem i SIS-om Republike Hrvatske, odnosno s njihovom procjenom što mogu, a što ne mogu dati Blaškiću i njegovu odvjetniku. Ne treba zanemariti činjenicu da je taj proces bio jako ispolitiziran.
Vratimo se još malo na Ćesića. On vas čak optužuje da ste saradnik stranih obavještajnih službi.
Ćesićeve su optužbe sulude, a on predstavlja sve ono što sam u životu nastojao odbiti od sebe. Spletom nesretnih okolnosti dobio je čin generala HV-a koji mu je pretežak i nije ga u stanju nositi. Taj samoproglašeni idejno-politički opunomoćenik pokojnog predsjednika Tuđmana i ministra Šuška svojim solunaškim i subnorovskim mentalitetom sramoti Hrvatsku vojsku, Generalski zbor i branitelje. Taj rentijer Domovinskog rata stvara krivu sliku karaktera tog rata jer ga izjednačava sa svojim karakterom. Našim je ljudima dosta takvih koji ih svakodnevno podsjećaju na to da su ih baš oni „oslobodili” fakturirajući im stalno nove račune. Sloboda je bezuvjetna, inače nije sloboda.
Premijer Plenković ističe da će Hrvatska učiniti sve da BiH postane članica EU i NATO-a. Može li BiH – s obzirom na to da se na njezinu prostoru prelamaju interesi SAD-a, EU, Rusije, Turske, Saudijske Arabije, Irana i drugih – uopće postati članicom EU? Kakva je njezina budućnost?
BiH ima priliku postati punopravna članica EU i NATO-a, može postati i neka vrsta Švicarske na jugoistoku Europe, ali može doživjeti i sudbinu Sirije. Što će se od toga ostvariti, ovisi prije svega o političkim i društvenim elitama u BiH. O njihovoj povijesnoj zrelosti i odgovornosti. Tu prije svega mislim na bošnjačko društveno i političko vodstvo, zatim na srpsko, a tek onda na hrvatsko, koje je u političkom smislu najslabije pa je i najmanje odgovorno.
Žele li Bošnjaci i Srbi zapravo članstvo u EU?
Bošnjačko političko vodstvo deklarativno se izjašnjava za EU i NATO, ali u praksi ne čini puno da se ti procesi ubrzaju. Upravo suprotno, njihova povezanost s Turskom i Erdoğanovim režimom udaljava ih od Zapada i europskih vrijednosti samim time što je tu riječ o islamističkoj političkoj orijentaciji koja je nepomirljiva s liberalno-demokratskim i sekularnim zasadama EU. Srpsko je vodstvo pak puno više okrenuto prema Beogradu i Moskvi. Njima EU i posebno NATO sigurno nisu prvi izbor. Hrvati su u najtežem položaju: u “svojoj” Federaciji BiH izvrgnuti su majorizaciji Bošnjaka, a u Republici Srpskoj etnički su očišćeni.
Imaju li budućnost?
Ni najmanje ne sumnjam da će Hrvati u BiH uspjeti opstati, očuvati identitet i politički subjektivitet. Pitanje je hoće li to biti na prostoru cijele BiH u nekom obliku institucionalne zaštite i autonomije, što je danas manje izgledan scenarij, ili na dijelu BiH u formi federalne jedinice. Naravno, moguć je i spomenuti “sirijski scenarij” koji bi doveo do potpunog raspada BiH. Nadam se da se to ipak neće dogoditi.
Kada govorite o federalnoj jedinici, mislite li na treći entitet? Kako bi on izgledao i može li se ostvariti bez oružja?
To je jedno od neosporno legitimnih rješenja, koje se nameće samo po sebi imamo li u vidu da je BiH država triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Ako već postoje entiteti i ako su oni a priori nacionalno definirani – prvo je nastala bošnjačko-hrvatska federacija, a onda i Republika Srpska – tada bi najlogičnije i najpravednije bilo da postoje tri takva entiteta. I treći entitet i svako drugo politički legitimno rješenje može se ostvariti bez oružja ako oni koji upravljaju političkim procesima imaju razuma. Na oružje pozivaju oni koji se nelegitimnim sredstvima bore protiv legitimnih zahtjeva, i pritom misle da su važniji, jači, “temeljniji” i moralno superiorniji od ostalih. To su oni koji se umjesto snagom argumenata koriste argumentima snage i nasilja. Ja sam zagovornik demokratske odgovorne politike, odnosno politike dogovora, bez ikakvog nasilja, a posebno bez upotrebe oružja.
Izvor: Večernji list
