Razočarani brutalnošću, bijedom i opresijom tzv. Islamske države, neki borci s Balkana, koji su u Siriji ratovali na strani ove terorističke organizacije, riješili su da napuste Bliski Istok i vrate se svojim kućama.
Šesnaest mjeseci nakon što je otišao u ISIL-ov halifat u Siriji – vjerujući u idealan život u potpunom vjerskom okruženju – Hilmi se vratio nazad na Balkan, razočaran onime što je tamo vidio.
“Tamo nije bilo ničega, nema struje, nemaš knjigu, nemaš internet, ništa”, rekao je Hilmi Balkanskoj istraživačkoj mreži.
“Imao sam kod sebe 400 eura koji su brzo potrošeni na hranu i osnovne potrepštine. Prijavio sam se u mekteb [ured] za bolesne gdje sam dobijao 50 dolara mjesečno. Moja supruga je pomagala starijim ženama pa su joj one nekad davale skromnu nadoknadu. A ja sam ludio sve vrijeme i gledao kako da spasim porodicu i pobjegnem odatle”, sjeća se Hilmi.
“Evo vidi”, nastavlja, otvarajući svoj laptop i pokazujući video-snimak.
“Tu nema prirode, nema trave, sve uvelo, napušteno; vidi ove tobože ovce kako su mršave… sve što smo mogli raditi je prošetati malo okolo”, kaže Hilmi, a onda pokazuje i fotografije svoje porodice i prijatelja.
Neki od njih nisu nikada uspjeli da pobjegnu iz Sirije.
Hilmi, koji uz bh. ima i crnogorsko državljanstvo, samo je jedan od stotina ljudi koji su se vratili u zemlje regiona nakon što su neko vrijeme proveli u ratnim zonama Sirije i Iraka. Poput Hilmija, mnogi su riješili da napuste Bliski Istok jer su se razočarali ISIL-om.
Iako mnogi povratnici tvrde da u Siriju nisu odlazili da bi ratovali, države regiona ih tretiraju kao teroriste i to na osnovu nekoliko zakona koji su usvojeni 2015. godine i koji kažnjavaju učesnike u stranim konfliktima.
Mnogi povratnici su završili na sudu. I pored toga, oni su počeli da ubjeđuju ostale Muslimane da ne prave njihove greške odlazeći na ratišta.
Život u kalifatu
Kada je Hilmi, koji je vjernik čitav život, čuo da je tzv. Islamska država napravila kalifat, bio je riješen da ode i vidi da li je život tamo zaista u skladu sa šerijatskim principima.
Hilmijeva destinacija je bila provincija Alepo, gdje je već živio njegov prijatelj iz Podgorice. On ga je ubijedio da u kalifatu ništa ne nedostaje, da su borbe daleko od mjesta gdje oni žive i da Hilmi i njegova porodica tamo mogu biti njegovi gosti.
“Moj plan je bio da odem i provjerim, i ako je to sve tako, ja bih se poslije nekoliko sedmica vratio u zemlju, prodao kuću i stalno se preselio u Siriju”, kaže Hilmi.
Ali kada je stigao u Siriju u februaru 2015. godine, sačekale su ga loše vijesti: njegov prijatelj je poginuo u borbama kod Kobanija.
Kako su se borbe oko Kobanija intenzivirale, tzv. Islamska država je uvela vanredno stanje, oduzela pasoše svim strancima i obavijestila ih da ne mogu napustiti kalifat jer je “savršeno društvo već stiglo”.
Jedan Bošnjak koji je takođe živio u halifatu je garantovao za Hilmija i njegovu porodicu, pa su prebačeni u kuću zajedno s još nekim izbjeglicama iz Kobanija. Nekoliko mjeseci kasnije, Hilmi je dobio ruinirano imanje na periferiji grada Al-Baba, gdje su on i njegova porodica živjeli više od godinu dana.
Hilmi kaže da je u Siriji sreo mnogo ljudi s Balkana.
“Došlo je puno naših ljudi, Bosanaca najviše, bilo ih je iz Srbije, iz Crne Gore. Ali bilo je svakakvih. Bilo je pravih vjernika i dobrih ljudi, ali i kriminalaca koji su bježali od zakona. Gledao sam neke kako snimaju video-klipove, poziraju s oružjem”, rekao je Hilmi.
Kako su se napadi režima Bašara al Asada i njegovih ruskih prijatelja intenzivirali, tako se i situacija u gradu brzo promijenila. Mjesto je postalo neprepoznatljivo – ulice su bile prazne, zgrade uništene, a mnogo ljudi je poginulo.
“Jednostavno si bespomoćan, odeš u podrum ili ispod stepenica, zagrliš dijete i moliš Boga da te spasi”, kaže Hilmi.
Kada je shvatio da je razočaran halifatom Islamske države, pokušao je pobjeći. Uspio je da stigne do granice s Turskom, ali ga turska granična policija nije pustila da pređe. Onda je pronašao Sirijca koji se ponudio da mu pomogne da pobjegne u Tursku za 1,500 dolara.
“Uspio sam se čuti sa mojima kući i rekao im da prodaju sve što imam u stanu, tepih, bojler, sto… i da mi šalju novac”, prisjeća se Hilmi.
Kako bi pobjegao s teritorije koju je kontrolisao ISIL, Hilmi je morao da pređe preko minskog polja i ograde s bodljikavom žicom. Uspio je da preživi zahvaljujući lokalnom vodiču.
Međutim, kada je ušao u Tursku, bio je uhapšen i proveo je dva i po mjeseca u pritvoru za izbeglice iz Sirije i Iraka.
“Iz jednoga zatvora sam prešao u drugi, i samo mi je jedna misao tad bila u glavi – šta napravih svom djetetu”, sjeća se Hilmi.
Turske vlasti su ponudile ili da ga pošalju nazad u njegovu zemlju ili da ode u neku od država koja je voljna da ga primi. Hilmi je odlučio da se vrati kući u BiH, gdje je ubrzo bio uhapšen zbog optužbi za terorizam.
Najamnici ubijaju za ISIL
Međutim, za razliku od Hilmija, koji tvrdi da je u Siriju otišao da bi ispovijedao svoju vjeru i živio u umjerenom kalifatu, mnogi ljudi s Balkana su na Bliski Istok otišli zbog novca.
S bogatim iskustvom stečenim u ratovima devedesetih godina, postali su vrijedno oruđe u redovima islamističkih snaga.
“Neka oni pričaju o Bogu i hurijama [djevice s kojima pravednici uživaju u raju] drugima. Ja znam da meni Bog nikada neće reći da ubijem drugo živo biće zbog njega”, rekao je za BIRN Fisnik, borac iz Makedonije.
“Da se ne lažemo, mene zanima novac. Bio sam u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, radio sam oružane pljačke po Zapadu, bio sam u zatvorima”, dodaje Fisnik.
Živio je u Srbiji, Makedoniji, Crnog Gori, Turskoj i Njemačkoj, što mu je pomoglo da stupi u kontakt s onima koji šalju ljude na bliskoistočna ratišta.
“Naši ljudi po džamijama u Evropi se lako povežu i znaju ko je kakav i za šta može poslužiti”, kaže Fisnik.
U ljeto 2014. Fisnik se pridružio Al Nusri zajedno sa prijateljima s Balkana i Kavkaza koji su živjeli u Njemačkoj i Austriji.
Tvrdi da mu je obećano 2,000 dolara mjesečno plus ono što mu dopuste da uzme na terenu nakon borbi.
“Bašarova vojska je bila lošeg morala i slabe motivacije tako da smo par puta imali znatne uspjehe oko Alepa u uništavanju utvrđenja i čulo se za nas”, sjeća se Fisnik.
Dodaje da je brutalnost koju je viđao u Siriji daleko ekstremnija od svega što je vidio tokom ratova na Balkanu.
“Gledao sam poslije druge bitke kako [Asadovim zarobljenim] vojnicima kidaju glave. Bilo je grozno u početku jer to nisam gledao ni u Jugoslaviji. Poslije se navikneš i na to”, kaže Fisnik.
Poslije dva mjeseca u Al Nusri, Fisniku je njegov lokalni komandant rekao da će se on i njegova jedinica pridružiti ISIS-u.
“Nas nije briga za prisegu dok god nas taj plaća”, kaže Fisnik.
“U međuvremenu jedinica se obnavlja novim plaćenicima među kojima ima čak i hrišćana kojima je stalo do adrenalina i brze zarade.”
“Čak i nakon povratka s linije stalno se išlo u nekakve racije i pretrese, obični ljudi su sumnjičeni da su ili špijuni, ili da piju alkohol, da su narkomani. To je bio odličan izgovor nekima da iz zabave muče ljude, pljačkaju, pale, siluju”, objašnjava Fisnik.
On kaže da je najviše para zaradio kada je transportovao umjetnine do turske granice. “To su bile statue i razne te stvari koje su oni navodno uništavali pred kamerama.”
Poslije skoro tri mjeseca ratovanja pod zastavom Islamske države, Fisnikov komandant je nestao – jedinica nikada nije saznala da li je ubijen ili ne. Fisnikovi novi nadređeni su od njega zahtijevali da ubija civile, na šta on nije bio spreman.
“Makar znam da ako sam došao zbog para, da nisam došao da koljem nevine ljude”, tvrdi Fisnik.
Ipak, kako bi uopšte mogao da napusti Islamsku državu i vrati se kući, Fisnik je morao ubiti petoro “špijuna” među kojima su bile i dvije žene.
“Alternativa je bila da naše glave završe na trgu umjesto njihovih.”
Bivši borac u borbi protiv ekstremizma
Razočaranje u Islamsku državu navelo je Alberta Berišu da po povratku iz Sirije osnuje nevladinu organizaciju koja pomaže bivšim borcima da se ponovo uključe u društvo, i da se otrgnu od radikalne ideologije koja ih je odvela na strana ratišta.
“Država nikad nije shvatila da nama nije bio cilj da budemo teroristi”, rekao je Beriša za BIRN, aludirajući na oko 300 Kosovara za koje se vjeruje da su posljednjih godina učestvovali u ratovima na Bliskom Istoku.
“Svako je imao svoju sopstvenu istoriju i ciljeve. Ali jedna važna stvar o onima koji su se vratili jeste da njihov povratak znači da su razočarani onime što su vidjeli”, kazao je Beriša.
Beriša nije tipičan džihadista. Završio je političke nauke na Univerzitetu u Prištini i master studije na Univerzitetu u Tirani.
On kaže da je u Siriji bio od 6. do 20. oktobra 2013. godine kako bi pomogao sirijskoj opoziciji u borbi protiv Asadovih snaga – ali tvrdi da on sam nikada nije ratovao.
Beriša tvrdi da je razlog zbog koga je otišao to što je bio razočaran u društvo na Kosovu i što je htio da pomogne svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv diktatora.
Po dolasku u Siriju, Beriša je tražio da se pridruži grupama u kojima se govorio albanski jezik “da bi izbjegao jezičke barijere”. Onda su ga odveli kod Lavdrima Mudžaherija, komandanta Islamske države koji je komandovao albanskim borcima.
“Kunem se Bogom da nikada prije toga nisam čuo za njega i da ga nikada prije toga nisam vidio”, Beriša je rekao na suđenju u Prištini.
Tvrdio je da je pretraživao Internet, pokušavajući da shvati gdje se nalazi te da je tada i naišao na snimak na kome se nalazi Mudžaheri.
Pošto je od ISIL-a bilo gotovo nemoguće pobjeći, Beriša kaže da je pomoću Fejsbuka kontaktirao prijatelja s Kosova kako bi mu pomogao da se vrati kući.
“Onda mi je poslao SMS u kome kaže da je jedan moj rođak bolestan i da moram da se vratim kući, a ja sam to iskoristio kao opravdanje da se vratim na Kosovo”, rekao je Beriša na sudu.
Sud na Kosovu ga je zbog terorizma osudio na tri i po godine. Njegov slučaj je trenutno na apelaciji, a Beriša odluku čeka na slobodi.
“Za mene su najteže stvari bile društvene predrasude, sumnje i konstantni pritisci od svih [državnih] institucija – njihova tendencija da ispune svoje političke ili institucionalne agende kroz nas”, kaže Beriša.
“Još teže mi je palo to vrijeme kad sam pušten iz pritvora. Do tada, mi [džihadisti povratnici] smo već postali poznati javnosti na Kosovu i ljudi su počeli da nas stigmatizuju još više”, dodaje Beriša.
“Veoma je teško za ljude koji se nalaze između dvije vatre, kada više ne znaš gdje pripadaš”, kaže Beriša.
Njegova NVO, INSTID, bori se protiv vjerskog ekstremizma na Kosovu i ima za cilj da deradikalizuje ljude koji se se vratili s bliskoistočnih ratišta.
“Pošto znam da su većina njih žrtve, mislio sam da njihovo dalje viktimiziranje nije rješenje, i da bi ih to još više radikalizovalo”, objašnjava Beriša.
“I tako sam odlučio da osnujem instituciju koja će se baviti samo ovime, kako bi ovakvi ljudi ponovo postali korisni u društvu i kako im njihova sloboda ne bi bila oduzeta, jer to stvara mogućnost za veću radikalizaciju i čak i za radikalizaciju drugih u zatvoru”, kaže Beriša.
Izvor: BIRN
