Piše: Semir Imamović
Zapadna agresija na arapsko-muslimanske zemlje i oživljavanje sektaških sukoba, kao nužne posljedice te agresije i spletkarenja među muslimanima, ponovo je, nakon višegodišnjeg zatišja, u prvi plan izbacila jedno od najosjetljivijih ”muslimanskih” pitanja, koje se proteže gotovo kroz cijelu muslimansku povijest i koje je ostavilo jedan od najdubljih tragova na muslimansko biće uopćeno, a to je pitanje sunijsko-šiijskih razilaženja i njihova dva, dijametralno suprotna, pristupa u tumačenju osnovnih načela vjere. Iako pojedine sunijske i šiijske da'ije pokušavaju ublažiti i relativizirati te razlike, i svesti ih na razinu dozvoljenog pravničkog razilaženja, situacija na terenu i sve intenzivniji sunijsko-šiijski sukobi u Iraku, Siriji i Jemenu, koji sve više poprimaju karakter globalnog sunijsko-šiijskog rata, odaju jednu sasvim drugačiju sliku. Vjerske propovijedi, na jednoj i drugoj strani, su pune govora mržnje i poziva na ubijanje i osvetu. Poziv na ubistvo jednog od najvećih islamskih autoriteta današnjice, dr. Jusufa el-Kardavije, kojeg je ovih dana, iz šiijskog svetišta Kerbele, uputio popularni šiijski učenjak Kazvini, nije nimalo bezazlen, i zapravo nam otkriva da ovi sukobi, iako ogrnuti plaštom borbe za državne i nacionalne interese, u suštini imaju ideološku i akaidsko-doktrinarnu pozadinu. Priča o sunijsko-šiijskim razlikama aktuelizirana je i u Bosni i Hercegovini, a posebno nakon što je na zvaničnoj stranici šiijske Fondacije Mulla Sadra, objavljen sraman tekst o iskrivljenosti Kur'ana, koji je izazvao žestoke reakcije zvaničnika IZ-e ali i šire bosansko-hercegovačke, sunijske, javnosti. Islamska zajednica u BiH, tim povodom, je izdala i posebno saopćenje, u kojem je, između ostalog, naglašeno: ”Fondacija Mulla Sadra u svom angažmanu u Bosni i Hercegovini aktivna je u tumačenju islama s pozicija šiijskog svjetonazora. U ranijim kontaktima koje su predstavnici Islamske zajednice imali s ovom Fondacijom ukazano je na sve štetne posljedice takvog pristupa. Također je naglašeno da Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju vjerskih zajednica precizira na koji način se u našoj državi stječe mogućnost bavljenja vjerskim poslovima” (Pogledati detaljnije http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=18715:saopcenje-kabineta-reisu-l-uleme&catid=203&Itemid=457). I pored ovih jasnih upozorenja i instrukcija, Mulla Sadr je nastavio sa aktivnostima širenja i promoviranja šiijskih uvjerenja među bosanskim muslimanima, što može ukazivati samo na jedno – da šiijski misionari, i po cijenu da se zamjere IZ i njenoj ulemi, ne žele odustati od šiizacije Bošnjaka, niti napustiti stečene misionarske pozicije u Bosni i Hercegovini. Rezultati šiijskog djelovanja su vidljivi na svakom koraku. U Bosni i Hercegovini, već godinama, legitimno, djeluju prošiijske bosanske organizacije, štampa se i dijeli šiijska literatura i publikacije, organiziraju šiijske manifestacije i obilježavanje Dana Ašure u skladu sa šiijskim učenjem, drže šiijski simpoziji, organiziraju višednevne posjete Iranu za imame i vjeroučitelje. Sve to nam govori da je šiijsko misionarstvo u Bosni poprimilo zabrinjavajuće razmjere i da je postalo ozbiljan problem s kojim će se zvanična IZ i njena ulema, kad-tad, morati ozbiljno pozabaviti. Saff je, kao islamski medij, u više navrata, ukazivao na ovaj problem, i bosansko-hercegovačkoj javnosti ponudio konkretne dokaze i činjenice sa terena o opasnoj inflitriranosti šiijskog faktora u bošnjačke džemate i njegovom perfidnom djelovanju, stavljajući, pri tome, poseban akcenat na važnost odlučne reakcije IZ, koja jedina može institucionalno riješiti ovaj problem. U tekstu koji slijedi, pokušat ćemo, koristeći se dostupnom literaturom na arapskom i našem jeziku, u najkraćim crtama, pojasniti glavne razlike između sunija i šiija, kako bi i na ovaj način dali svoj skromni doprinos u očuvanju viševjekovne ehlisunetske tradicije na ovim prostorima i suzbijanju destruktivnih misionarskih djelovanja.
1. Tevhid (Božija jednoća)
Sunije
Ehlisunnet vjeruje da je Allah, dželle šanuhu, Jedan i Svemoguć, da Mu niko nije ravan niti sličan, niti postoji posrednik između Njega i Njegovih robova, da samo On zaslužuje da Ga obožavamo i činimo Mu ibadet[1]. Rekao je imam Es-San'ani: ”Znaj da je Allah poslao sve Svoje poslanike, od prvog do zadnjeg, da pozovu ljude da samo Allaha obožavaju, a ne da potvrde da je On njihov stvoritelj i sl., jer su oni i ranije vjerovali u to, kao što kaže Uzvišeni: ”Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima
su se klanjali preci naši napustimo?” Tj. da se samo Njemu, i nijednom drugom božanstvu, klanjamo? (…) Oni su dakle, pored Allaha, obožavali druge bogove i pridruživali Mu ortake.”[2] Zbog tevhida je Allah stvorio ljude i džine, poslao Svoje poslanike i objavio Knjige. On je osnova poziva svih Allahovih poslanika, predmet sporenja između poslanika i njihovih naroda i između sljedbenika poslanika i čistog monoteizma i sljedbenika šejtana i mnogboštva. On je suština i srž islama. O tome Uzvišeni kaže: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat, 56.); „Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”’ (El-Enbijā, 25.); ”Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!”’ (En-Nahl, 36.).[3]Tevhid je sadržaj šehadeta ”La ilahe illallah”/ ”Nema istinskog boga osim Allaha”.
Ehlisunet, također, vjeruje da je upućivanje/posvećivanje bilo koje vrste ibadeta (namaza, posta, učenja Kur'ana, dove, straha, nade, ljubavi, zavjeta, prinošenja žrtve, zekata, hadža), nekom drugom mimo Allaha, dželle šanuhu, bio on bliski melek, plemeniti poslanik, evlija ili obični čovjek, pripisivanje nekog od Božijih atributa Njegovim stvorenjima i izjednačavanje stvorenja i Stvoritelja u bilo kom smislu, teški grijeh, koji njegovog počinioca izvodi iz okrilja islama i kojeg Allah, dželle šanuhu, neće nikome oprostiti. Allah, dželle šanuhu, kaže: ”Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (En-Nisā, 48.).
”Suština monoteizma i ono što islamsko vjerovanje čini valjanim sastoji se u obaveznom izgovaranju riječi: Ja vjerujem u Boga, Božije meleke, Božije Knjige, Božije poslanike, u proživljenje poslije smrti, u Božije određenje dobra i zla, u polaganje računa na Sudnjem danu, u to da će na Sudnjem danu ljudska djela biti stavljena na vagu, u Džennet i Džehennem. Uzvišeni Allah je jedan, ne u smislu broja, već u smislu da On nema druga. Allah, dželle šanuhu, ne sliči nijednoj stvari od Njegovih stvorenja, niti ijedna stvar ili stvorenje sliči Njemu. On je oduvijek i bit će zauvijek sa Svojim imenima i atributima Svoje biti i djelotvornosti. On je oduvijek i bit će zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima. On oduvijek zna jer je Znanje Njegov vječni atribut; On je oduvijek moćan jer je Moć Njegov vječni atribut; On oduvijek govori jer je Govor Njegov vječni atribut; On je oduvijek djelotvorac jer je Djelotvornost Njegov vječni atribut. Djelotvorac je Allah, dž.š., a djelovanje je Njegov vječni atribut. Njegovo djelo je stvoreno, dok samo Njegovo djelovanje nije stvoreno. Njegovi atributi su vječni; oni nisu nastali niti su stvoreni. Ne vjeruje u Boga onaj koji kaže da su Božiji atributi nastali ili stvoreni i koji se koleba i u to sumnja.”[4]
Šiije
Šiije, iako formalno, priznaju da je Allah Jedini Bog, Kojem niko i ništa ravno i slično nije, Koji sve stvara, Koji je Jedini Svemoćan, Koji je Jedini dostojan obožavanja, Koji je slao Svoje poslanike da pozovu ljude da samo Njega obožavaju[5], ipak u praksi uveliko odstupaju od ovih teoretskih načela. Najvažniji aspekti šiijskog odstupanja od tevhida (Božije jednoće) su:
– Stavljanje imama na poziciju koja dolikuju jedino Uzvišenom Allahu. Njihovi komentatori Kur'ana, sve tekstove koji naređuju obožavanje Allaha, kao jedinog Boga, tumače kao obavezu vjerovanja u vilajet (da vjerska i svjetovna vlast, nakon smrti Poslanika, isključivo pripadaju ehlul-bejtu), a tekstove koji zabranjuju širk (pridruživanje druga Allahu u ibadetu) tumače kao zabranu širka u vilajetu (pridruživanje nekoga ehlul-bejtu u vlasti i tumačenju vjere). Riječi Allaha, dželle šanuhu: ”A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti.”’, tumače na sljedeći način: ”Ako budeš druge smatrao ravnim Aliji u vilajetu”[6], ili: ”Ako budeš oporučio vilajet ikome drugom pored Alije, tvoja djela će propasti.”[7] Riječ ”ilah” (Bog), u ajetu: ”Zar pored Allaha postoji drugi bog?” (En-Neml, 61.), tumače kao ”imam”, tj. zar da u istom stoljeću, pored imama koji poziva na pravi put, postoji i lažni imam koji poziva u zabludu.”[8] Ajaši u svom tefsiru bilježi sljedeću predaju: Rekao je Ebu-Besir: ”Čuo sam Ebu Abdullaha, alejhi selam, da kaže: ‘Allah kaže: ”Dvojici bogova se ne klanjajte! – samo je jedan Bog – i samo se Mene bojte!”, tj. nemojte uzimati dvojicu imama, jer je imam samo jedan.”[9] Riječ ”rabb” (Gospodar), prema šiijskim komentatorima, također se odnosi na bezgrješnog imama. Tumačeći riječi Allaha, dželle šanuhu: ”On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati”, Homeini kaže: ”Da bi ste se uvjerili da ćete pred imama, koji je vaš Gospodar, stati.”[10]
– Uzimanje imama za posrednike u dovi. Kaže Medžlisi: ”Ko bude Allaha molio, njihovim hakom (pravom), uspjet će, a onaj ko se bude molio, nečijim drugim hakom, propast će, jer je Allah i poslanicima primio dovu, nakon što su ga zamolili, njihovim hakom.”[11] Iz sljedeće predaje se jasno vidi da šiije stavljaju imame iznad Allahovih poslanika i da ih uzimaju za posrednike u obraćanju Allahu. Prenosi se od Ride (jednog od šiijskih imama) da je rekao: ”Kada je Nuh, alejhi selam, bio pred potopom, on je zamolio Allaha, našim hakom (pravom), i Allah ga je spasio; kada je Ibrahim bačen u vatru, zamolio je Allaha, našim hakom, i On mu je učinio vatru hladnom i spasonosnom; kada je Musa, alejhi selam, udario štapom po moru, zamolio je Allaha, našim hakom, i ono se rastvorilo; kada su Jevreji htjeli ubiti Isāa, alejhi selam, on je zamolio Allaha, našim hakom, i On ga je spasio i uzdigao na nebo.”[12]
– Šiije su kaburove svojih imama i predvodnika pretvorili u svetišta i mjesta od posebnog vjerskog značaja, koja hodočaste, kao što što se hodočasti Božija kuća (Kabu). Tako su nastala svetišta u Kerbeli, Kufi i Komu, koja šiije smatraju haremom (svetim i zaštićenim područjem), a po nekim predajama Kerbela je vrjednija čak i od Kabe, a ibadet u njoj je vrjedniji i sevapniji od ibadeta kod Kabe.[13] Posjeta ovih svetišta (mauzoleja imama), dova i obavljanje namaza kod njih, je, za šiijske teologe, vrjednije i bolje od posjete Božije kuće. Štaviše, vjeruju da Uzvišeni Allah posjećuje kaburove njihovih imama. Medžlisi je jedno poglavlje u Biharul-envaru naslovio sa ”Kabur emirul-mu'minina (vođe pravovjernih), posjećuju Allah, meleki, vjerovjesnici i vjernici.”[14] Autor El-Vafija je zabilježio sljedeću predaju: ”Za svaki rekat kojeg obaviš u Husejnovom haremu, imaš nagradu kao da si obavio hiljadu hadževa i hiljadu umri, i kao da si oslobodio hiljadu robova, i kao da si proveo hiljadu dana u džihadu sa Božijim Poslanikom.”[15]
– Vjerovanje u Alijin vilajet/imamet (duhovno i političko vođstvo), šiije, smatraju važnijim od namaza, posta, zekata i hadža. U uvodu poznatog šiijskog tefsirskog djela El-Burhan stoji da je Allah, dželle šanuhu, rekao: ”Alija je Moj dokaz protiv ljudi: neću uvesti u vatru onoga ko njega prizna, makar i griješio prema Meni (neizvršavao Moje propise), a uvest ću u vatru onoga ko njega zaniječe, makar Mi bio pokoran (izvršao Moje propise).”[16] Vjerovanje u Alijin vilajet je, prema šiijskom vjerovanju, jedini put spasa od Božije kazne, a o čemu govori sljedeća predaja: ”Prenosi Rida od svojih očeva, a oni od Poslanika, a on od Džbrila, a on od Mikaila, a on od Israfila a on iz Levhil-mahfuza, da je Uzvišeni Allah rekao: ‘Alija je Moja tvrđava, ko se sklone u nju, spasio se moje kazne.”'[17]
– Iz naslova samo nekih poglavlja u El-Kafiju i Biharul-envaru, jasno je da se šiijski tevhid i vjerovanje (akida) svodi na glorifikaciju ehlul-bejta i stavljanje njihovog prava iznad prava svih ostalih ljudi. Evo nekih naslova: ”Poglavlje o vjerovanju da su imami učeniji od poslaníka”; ”Poglavlje o vjerovanju da su imami bolji od poslanika i svih ostalih stvorenja”; ”Poglavlje o vjerovanju da imami mogu oživljavati mrtve, iscijeliti slijepog čovjeka i gubavca, i da mogu činiti mu'džize Božijih poslanika”; ”Poglavlje o vjerovanju da imami znaju kada će umrijeti i da sami odabiru trenutak svoje smrti”.[18]
– Šiije vjeruju da imami znaju sve što je na nebesima i na Zemlji, šta je bilo u prošlosti i šta će biti u budućnosti i sve o Džennetu i Džehennemu.[19]
Bilješke
[1] – Dr. Nasir ibn ‘Abdulkerim el-‘Akl, Mudžmelu usuli ehlis-sunneti vel-džemā'ati fil-i'tikad; Šerhul-‘akidetit-Tahavijje, str. 21. – 24.
[2] – Es-San'āni, Tathirul-i'tikad, str. 12., 20 str.
[3] – Prof.dr. ‘Abdullah ibn ‘Abdulaziz el-Džibrin, Teshilul-‘akidetil-islamijje, str. 53., 54.
[4] – Ebu Hanife Nu'man, El-Fikhul-ekber, http://www.mm.co.ba/index.php/bs/islam/razumjevanje-islama/299-el-fikh-el-ekber.
[5] – Kešful-gumme, 2/135.
[6] – Kulejni, El-Kafi, 1/427; Medžlisi, Biharul-envar, 23/380.
[7] – Medžlisi, Biharul-envar, 17/84.
[8] – Medžlisi, Biharul-envar, 23/361.
[9] – Tefsirul-‘Ajjaši, 2/261.
[10] – Homeini, Misbahul-hidaje ilel-hilafeti vel-vilaje, str. 145.
[11] – Biharul-envar, 23/103.; Vesailuš-šī'a, 4/1142.
[12] – Medžlisi, Biharul-envar, 26/325.
[13] – Medžlisi, Biharul-envar, 111/107.
[14] – Medžlisi, Biharul-envar, 100/258.
[15] – El-Vafi, str. 234.
[16] – Mukaddimetu tefsiril-Burhan, str. 23.
[17] – ‘Ujun ahbarir-Rida, 2/136.
[18] – Biharul-envar, 26/194. – 319.; El-Kafi, 1/260.
[19] – Kulejni, El-Kafi, 1/204.
