Piše: Semir Imamović
2. Kur'an
Sunije
Ehlisunet vjeruje da je Kur'an, kojeg muslimani danas uče i čitaju,isti onaj kojeg je Allah objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, posredstvom povjerljivog meleka Džbrila, alejhi selam, i kojeg su, njegove pravovjerne halife, nakon njegove smrti, sakupile i objedinile u jednu zbirku, Mushaf, i da se u toj formi zadržao do današnjeg dana. Poznati ehlisunetski učenjak Kadi Ijad prenio je jednoglasne mišljenje islamskih učenjaka u pogledu autentičnosti Kur'ana i obaveze vjerovanja ”da je Kur'an kojeg muslimani uče u različitim djelovima svijeta, i koji se nalazi između korica zbirke koja se zove Mushaf, Allahov govor i objava koju je On, preko meleka Džbrila,spustio Svom vjerovjesniku Muhammedu, i da svaki pokušaj svjesnog preinačivanja Kur'ana, predstavlja jasan čin nevjerovanja.”[1]Kur'an najavljuje da će biti pokušaja da se s njime učini isto što je učinjeno sa ranijim Objavama, ali i da Uzvišeni čuva Svoju posljednju Knjigu od svakog preinačavanja: ”Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njime bdjeti!” (El-Hidžr, 9).[2]
Šiije
Šiije, gotovo jednoglasno, zastupaju mišljenje da je Kur'an iskrivljen i krivotvoren, i da nije sačuvan u svojoj izvornoj formi. Njihovi učenjaci su napisali posebne knjige o krivotvorenosti Kur'ana, a jedna od najpoznatijih knjiga na tu temu je Faslul-hitabi fi isbati tahrifi Kitabi Rabbil-erbab/Definitivni stav o potvrdi krivotvorenja Knjige Gospodara svjetova, poznatog šiijskog muhadisa Husejna Nurija et-Tabersija (1245.-1320. h.g). Tabersi, u ovoj knjizi, tvrdi da postoji više od dvije hiljade predaja od bezgriješnih imama, koje potvrđuju preinačavanja u Kur’anu u svim oblicima.[3] O krivotvorenju Kur’ana govore i sljedeće šiijske knjige: Et-Tahrif, Ahmeda ibn Halida el-Berkija; Et-Tenzil vet-ta‘bir, Muhameda ibn Halida; Et-Tenzilu minel-Kur‘an vet-tahrif, Hasana ibn Fedala; Et-Tahrif vet-tebdil, Muhameda ibn Hasana es-Sajrenija i Ma nezele minel-Kur‘ani fi ehlil-bejti. U Usulul-kafiju, kojeg šiije smatraju svojom najpouzdanijom knjigom, navedena su konkretna mjesta u Kur'anu sa kojih su navodno uklonjeni čitavi ajeti i koja su pretrpjela izmjenu.[4]
Imam Homeini otvoreno je zastupao stav o krivotvorenosti Kur'ana, što se jasno može vidjeti iz sljedećeg citata. ”Njima (ashabima) su jedina preokupacija bili dunjaluk i ostvaranje vlasti bez Islama i Kur'ana. Oni su Kur'an uzeli isključivo kao sredstvo za ostvarenje svojih pokvarenih namjera. Lahko im je bilo izbaciti iz Allahove Knjige ajete koji su nedvosmisleno upućivali na hilafet Alije ibn Ebu Taliba, radijallahu anhu, i na vođstvo imama, krivotvoriti nebesku Knjigu i zauvijek udaljiti Kur'an od pogleda ljudi. Ta ljaga na Kur'an i muslimane ostat će do Sudnjeg Dana.Sumnja krivotvorenja, koja se upućuje židovima i kršćanima, apsolutno je utemeljena kod njih (ashaba).”[5]
Kao alternativu ”krivotvorenom” Kur'anu, šiije nude tzv. Fatimin Mushaf, koji je prema El-Kafiju, tri puta veći od postojećeg Kur'ana.[6] Kulejni u vezi s tim prenosi sljedeću predaju: ”Rekao je Džaferes-Sadik: ‘Mi posjedujemo Fatimin Mushaf!‘ Neko je upitao: ‘A šta je to Fatimin Mushaf?‘ Odgovorio je: ‘Naš mushaf je tri puta veći od vašeg Kur‘ana, u njemu se ne nalazi nijedan harf iz vašeg Kur‘ana!”’[7] Na zvaničnoj stranici Naučnoistraživačkog instituta Ibn Sina u Sarajevu objavljen je tekst pod naslovom ”Hazreti Merjem i Hazreti Fatima u islamskim izvorima”, izvjesnog Mohameda Alija Berzanoonija, u kojem se, između ostalog, navodi: ”Jedan od h. Fatiminih nadimaka je i Muhaddisa, jer je Džibril s njom razgovarao o budućim događajima u vezi s njezinom djecom i o drugim stvarima. To je hazreti Alija bilježio i ti spisi ostali su poznati kao Fatimin Mushaf. Nakon Poslanikova preseljenja Džibril bi dolazio i tješio Fatimu.”[8] Osim što potvrđuje postojanje Fatiminog Mushafa, ovaj tekst pripisuje Fatimi poznavanje skrivenih stvari (gajba), što je suprotno Božijim riječima: ”On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome,osim onome koga On za poslanika odabere.” (El-Džinn, 26.-27.).
Šiijski muhadis Muhamed Bakir el-Medžlisi (1037. -1111. h.g), Fatimin Mushaf opisuje kao knjigu ”u kojoj nema niti jednog ajeta iz (sunijskog) Kur'ana, i koju je, prema Poslanikovim upustvima, svojeručno napisao Alija.”[9] Isti učenjak, tvrdi da ”u (njihovom) Kur'anu, kojeg je Džibril, alejhi selam, dostavio Poslaniku, ima 17.000 ajeta.”[10]
Šiije tvrde da je Alija, radijallahu anhu, zbog nepravde koja mu je učinjena, sakrio izvorni Kur'an od ashaba. U tom smislu spominju predaju u kojoj se navodi da je Alija, radijallahu anhu, rekao: ”Da su me postavili za Poslanikovog nasljednika i ispunili moje pravo, predočio bi im Kur'an, kojeg je Poslanik izdiktirao a ja svojeručno napisao.”[11] Nuri Tabersi u El-Ihtidžadžu prenosi da su ashabi, nakon što su saznali da Alija posjeduje originalni primjerak Kur'ana, koji razotkriva njihove sramote i spletke, donijeli odluku o njegovoj likvidaciji, kojom je trebao rukovoditi halifa Omer lično, ali da nisu uspjeli u svojim namjerama.[12]
2. Sunnet
Sunije
Ehlisunet vjeruje da je Sunnet (tradicija), koji obuhvata sve što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio, radio i prešutno odobrio, a po nekim definicijama[13] i govor i praksu njegovih pravovjerenih halifa[14], a tiče se vjere i vjerskih propisa, drugi izvor Islama i islamskih normi, a njegovo svjesno negiranje i odbacivanje, smatraju nevjerstvom i otpadništvom od islama.[15] Na osnovu Sunneta, kao i na osnovu Kur'ana, možemo zaključivati šta je dopušteno – halal, a šta zabranjeno – haram, kao što možemo saznavati šta to moramo izvršavati (farz, vadžib), a šta nam je preporučeno (mendub). Sunnet objašnjava smisao nepoznatih i nejasnih riječi u Kur'anu, objašnjava i precizira kur'anske propise i riječi koje su spomenute u općenitom smislu i ograničava opće značenje pojedinih kur'anskih ajeta, a pored toga donosi i neke propise koji se nikako ne spominju u Kur'anu.[16]
Sunijski učenjaci, za vjerodostojnost Sunneta, uvjetuju pet uvjeta: 1. Spojenost lanca prenosilaca do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u smislu da je svaki prenosilac čuo hadis direktno od svog prethodnika (ittisalul-isnad); 2. Pravednost prenosilaca hadisa, koja podrazumijeva izvršavanje vjerskih dužnosti i ostavljanje zabrana (‘adale); 3. Preciznost ravija (prenosilaca) u memorisanju i prenošenju hadisa (temamud-dabt); 4. Da hadis nema prikrivenih mahana (‘illetu kādiha); 5. Da u lancu i tekstu hadisa nema nikakvih nepravilnosti i odstupanja (šuzuz).[17]
Šiije
Priznaju samo hadise koje prenosi ehlul-bejt (Poslanikova porodica) i pojedini ashabi, koji su bili na Alijinoj strani, u sporu između njega i Muavije, a sve što je mimo toga odbacuju.[18] Es'ad Vehid Kasim, savremeni šiijski teoretičar pojašnjava da je osnovni uvjet kojeg šiije postavljaju za ispravnost hadisa spojenost seneda (lanca prenosilaca), do jednog od imama ehlul-bejta.[19]
Što se tiče hadisa koje su prenijeli ashabi poznati kao muksirun (ashabi koji su prenijeli najviše hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), kao što su Ebu Hurejra, Amr ibn el-Ās, Semura ibn Džundub, Abdullah ibn Omer, Aiša, Enes ibn Malik, radijallahu anhum, oni su za njih, kao što kaže Muhamed Husejn Āl Kašif Gita, bezvrjedniji od krila mušice.[20] Na taj način su odbacili više od tri četvrtine hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje ne prenosi ehlul-bejt, i ovo je jedna od najvažnijih tačaka razlaza između njih i ehlisuneta.
Ovdje je, također, važno istaći da šiije pod Sunnetom ne misle isključivo na Poslanikov govor i praksu, nego tome dodaju govor i praksu svojih bezgrješnih imama. Sunnet, u šiijskoj nauci o hadisu, predstavlja sve što je bezgrješni imam govorio, radio i šutnjom odobrio.[21] Šiijski učenjaci smatraju da je ‘ismet (bezgrješnost) dovoljan kriterij za prihvatanje svih hadisa koje prenose imami, i ne uvjetuju spojenost seneda do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što to uvjetuju učenjaci ehlisuneta.[22]
Razlog ovolikog šiijskog povjerenja u hadise (govor) imama treba tražiti u njihovom uvjerenju da je imamet nastavak misije poslanstva i vjerovjesništva[23] i da je pozicija imama u odnosu na Allaha, dželle šanuhu, istovjetna poziciji poslanika: njihova riječ je Božija riječ, njihova naredba je Božija naredba, a suprotstavljanje njima je suprotstavljanje Allahu, dželle šanuhu, i sve što govore, govore po Božijem nadahnuću[24].
Autor El-Kafija prenosi od Ebu Abdullaha da je rekao: ”Moj hadis je hadis moga oca, a hadis moga oca je hadis moga djeda, a hadis moga djeda je hadis Husejna, a hadis Husejna je hadis Hasana, a hadis Hasana je hadis vođe pravovjernih (Alije), a hadis vođe pravovjernih je hadis Poslanika, a hadis Poslanika je Božiji govor.”[25]
Šiije uopće ne pridaju važnost vjerodostojnosti lanca prenosioca, niti u tome koriste naučnu metodu. Njihove knjige obiluju hadisima čiju vjerodostojnost je nemoguće utvrditi, a oni na njima temelje značajan dio svoje ‘akide (vjerovanja).
Osnivači četiri mezheba (pravne škole)
Sunije
Ehlisunet vjeruje da su utemeljitelji pravnih škola (mezheba) pobožni učenjaci, koji su posjedovali najveće moralne, etičke i ljudske osobine, da su bili dobri poznavaoci Božije Knjige i Sunneta Allahovog Poslanika, da su se u izvođenju šerijatskih propisa oslanjali prije svega na dva temeljna šerijatska izvora, Kur'an i Sunnet, a zatim na svoj vlastiti idžtihad (prosuđivanje), i da su autentično, u skladu sa svojim intelektualnim i umnim sposobnostima i dobrim poznavanjem pravne i hadiske materije, onako kako su to naučili od svojih učitelja i prethodnika, ashaba i tabi'ina, tumačili vjerske propise i dostavili Božiju poruku ljudima, zbog čega su zaslužili svako poštovanje i pažnju, da ih spominjemo po dobru i bogobojaznosti i da molimo Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu, za njih. Rekao je imam Tahavija: ”Učenjake iz prvih generacija muslimana, i one poslije njih, sljedbenike dobra i tradicije, poznavaoce i tumače islamskih propisa, spominjemo samo po dobru, a onaj ko ih bude spominjao po zlu, nije na Pravom putu.”[26]
Šiije
Šiije, prema utemeljiteljima pravnih škola u islamu, zauzimaju krajnje neprijateljski stav, što nas uopće ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom na njihovo neprijateljstvo i mržnju prema boljim ljudima od četvorice imama, Poslanikovim ženama i ashabima, radijallahu anhum.[27]
Posebnu mržnju pokazuju prema utemeljitelju našeg, hanefijskog mezheba, imamu Ebu Hanifi Nu'manu ibn Sabitu, Allah mu se smilovao, što se može vidjeti iz sljedećih predaja.
Prenosi Kulejni od Semā'a ibn Mihrana, a on od sedmog bezgrješnog imama Ebu Hasana Musāa, da je rekao: ”Allah prokleo Ebu Hanifu, on je govorio: ‘Rekao je Alija, alejhi selam, rekao sam ja, rekli su ashabi, a Poslanik je rekao: -Ono što znate, prenosite, a ono što ne znate, zadržite za sebe.”'[28]
Prenosi Kulejni, također, od Ebu Dža'fera el-Bakira da je rekao: ”O Sudejr (jedan od prenosilaca), hoćeš li da ti pokažem ljude koji odvraćaju od Allahovog puta.” Zatim je pogledao u Ebu Hanifu i Sufjana es-Sevrija, koji su, u to vrijeme, imali svoje halke (kružoke) u džamiji i rekao: ”E, ova dvojica odvraćaju ljude od Allahove vjere, bez upute i jasne knjige. Bolje bi bilo da su ova dvojica zlikovaca sjedili kod kuće i da su ljudi, umjesto njima, došli kod nas da ih mi naučimo vjeri.”[29]
Rekao je šejh El-Evali: ”Poglavlje o četvorici imama i drugima novotarskim učenjacima i opasnim novotarijama koje su oni uveli, a posebno Ebu Hanifa, utemeljitelj mračnih novotarija i neko ko se Allaha nikako nije bojao.”[30]
Bilješke
[1] – Eš-Šifā, 1102.
[2] – Dr. Džemaludin Latić, Kiraeti Kur‘ana i Tefsir, Zbornik radova, Godina XXIII, 2005., br. 10, str 321.
[3] – Tabersi, Faslul-hitabi, 227.
[4] – Kulejni, Usulul-kafi, 264.-267, Izdavač Lucknow, Indija.
[5] – Homeini, Kešful-esrar, str. 114.
[6] – Kulejni, Usulul-kafi, 271.
[7] – Kulejni, Usulul-kafi, 236.
[9] – Medžlisi, Biharul-envar, 26/41.
[10] – Medžlisi, Mir‘ātul-‘ukul, 2/536.
[11] – Medžlisi, Biharul-envar, 52/92.
[12] – Tabersi, El-Ihtidžadž, str. 156.
[13] – Ibn Redžeb, Džami‘ul-‘ulumi vel-hikem, 1/120.
[14] – Na temelju poznatog hadisa: ”Držite se moga Sunneta i Sunneta mojih pravovjernih halifa, nosilaca upute nakon mene.” (Ebu Davud, Tirmizi).
[15] – http://www.binbaz.org.sa/mat/8188.
[16] – Hfz. Dževad Hrvačić, Hadis, 21. – 23.
[17] – Ibn Salah, El-Mukaddime fi ‘ilmil-hadīs, str. 8., Ez-Zehebi, El-Mūkiza, str. 24.; http://islamqa.info/ar/79163.
[18] – Es'ad Vehid Kasim, Hakikatuš-šī‘a el-isne'ašerijje, str. 104., 105. , http://www.shiaweb.org/books/haqiqa/pa21.html.
[19] – Prethodni izvor.
[20] – Asluš-šī‘ati ve usuluha, 79.
[21] – Muhamed Tekijul-Hakim, El-usulul-‘āme fi fikhil-mukaren, 122.
[22] – ‘Abdullah Fejjad, Tarihul-imamijje, str. 140.
[23] – Muhamed Rida el-Muzaffer, ‘Akaidul-imamijje, str.166.
[24] – Ibn Babevejh el-Kummi, El-I‘tikadat, str. 160.
[25] – Vesailuš-šī‘a, 18/58.
[26] – Tahavijska akida, http://www.projectsassociation.org/LibrarySite/km/aqth/0aqth.html.
[27] – El-Medžlisi, Hajatul-kulub, 2/640, Biharul-envar, 7/37; Kulejni, El-Kafi, 8/245; El-‘Ajjaši, Tefsirul-‘Ajjaši, 2/116.
[28] – Kulejni, El–Kafi, 1/58.
[29] – Kulejni, El-Kafi, 1/392., 393.
[30] – Es-Sarimul-hadid fi ‘unuki sahibis-selasilil-hadid, A/648-K (rukopis).
