Piše: Semir Imamović
Sunije
Prije svega treba kazati da riječ ashab u islamskoj literaturi označava ”čovjeka koji se sreo s poslanikom, Muhammedom, s.a.v.s., zatim povjerovao u njegovo poslanstvo i umro kao musliman.”1 Ehli sunnet vel-džema'at zauzima središnji stav po pitanju ashaba, a to znači da nijednog od njih ne veliča u smislu da mu pripisuju poslanička ili pak Božanska svojstva, a niti bilo kojeg od njih odbacuju, nipodaštavaju, niti psuju. Sunije vole sve ashabe i daju im ono mjesto koje zaslužuju, odnosno, koje im je dao Allah, dž.š., u Kur'anu i Muhammed, s.a.v.s., u svom Sunnetu, i smatraju ih najboljom i neponovljivom generacijom, na osnovu hadisa u kojem je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Najbolja generacija je moja generacija, pa ona poslije nje, pa ona poslije nje. A onda će se pojaviti ljudi čije će zakletve preteći njihovo svjedočenje, i oni će svjedočiti a da se to od njih neće tražiti.”2
Sunije ne smatraju ashabe bezgrješnim ljudima, već vjerodostojne predaje koje govore o njihovom razilaženju i sporenjima o nekim pitanjima, smatraju njihovim idžtihadom, intelektulanim naporom da se, na temelju Kur'ana i Sunneta, dođe do ispravnog odgovora i najboljeg rješenja. Pa, oni od njih koji su potrefili u svom idžtihadu, zaslužuju duplu nagradu, zbog idžtihada i uloženog truda i zbog ispravnog odgovora, a oni koji su pogriješili imaju jednu nagradu, zbog svoga idžtihada i uloženog truda da dođu do ispravnog rješenja. Sunije vjeruju u iskrenost, čestitost, pravednost i vrijednost ashaba, jer ih je Allah, dž.š., na mnogim mjestima u Kur'anu pohvalio, u ajetima koji će se učiti do Sudnjega dana i čijim učenjem se vjernici približavaju Allahu, kao što ih je pohvalio Muhammed, s.a.v.s., u mnogim prilikama i mnogim svojim hadisima. I kao što je Allah, dž.š., odabrao Muhammeda, s.a.v.s., kao Svog posljednjeg poslanika, tako isto je odabrao i njegove ashabe, drugove koji su povjerovali u njegovo poslanstvo, sačuvali islam i prenijeli ga diljem zemaljske kugle nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s.
To potvrđuju i riječi ashaba Abdullaha ibn Mes'uda (jedan od rijetkih ashaba kojeg šiije smatraju muslimanom): ”Allah je pogledao u srca Svojih robova i našao je srce Muhammeda, s.a.v.s., najboljim srcem, pa ga je odabrao za Sebe i zadužio ga poslanstvom. Zatim je pogledao u srca Svojih robova i našao je srca ashaba najboljim srcima, pa ih odabrao za pomagače Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Oni su se borili za Allahov din, i ono što muslimani (ashabi) vide kao dobro, to je i kod Allaha dobro, a što muslimani vide kao loše, to je i kod Allaha loše.”3
Komentirajući ajet: ”A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje”, Ibnul Kajjim el-Dževzi, rekao je: ”Allah, dž.š., zna ko je dostojan da nosi poslanicu i da je u potpunosti prenese ljudima, a ko opet nije dostojan toga, kao što zna ko je od ljudi dostojan da prihvati i ponese to poslaničko nasljeđe i da ga drugima prenosi.”4
Hatib el-Bagdadi je rekao: ”Da Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., nisu ništa kazali o ashabima, obavezuju nas njihova djela: hidžra, džihad, pobjede, žrtvovanje i ulaganje imetka, pozivanje drugih ljudi u islam na najljepši način, snaga imana i ubjeđenja, i sl., da potvrdimo njihovu iskrenost, čestitost, pravednost, čistoću i ispravnost njihove vjere, te da su oni bolji od svih drugih vjernika i pobožnih ljudi koji su došli poslije njih. I ovo je mezheb i stav svih islamskih učenjaka.”5
Zbog vrijednosti i zasluge ashaba u čuvanju i dosljednom prenošenju vjere, sunije smatraju i vjeruju da je zabranjeno na bilo koji način vrijeđati, omalovažavati i psovati ashabe te da se to tretira kao veliki grijeh, koji po mnogima izvodi iz islama. Svoj stav temelje na Kur'anu i Sunnetu Muhammeda, s.a.v.s.
Enes ibn Malik prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko psuje moje ashabe, na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Allah od njega neće primiti nikakvo djelo.”6
Buharija i Muslim bilježe hadis od Ebu Hurejre i Imrana ibn Husajna da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ne psujte moje ashabe, kada bi neko od vas podijelio sadake u zlatu koliko brdo Uhud, ne bi to dostiglo jedan njihov pregršt, niti polovicu njegovu.”
Islamski učenjaci o psovanju ashaba
Poznati hanefijski učenjak, imam Serahsi, rekao je: ”Ko vrijeđa i psuje ashabe, on je nevjernik koji je odbacio islam i lijek za njega je sablja, ako se ne pokaje.”7
Govoreći o onima koji psuju i vrijeđaju ashabe, imam Malik, rekao je: ”Oni koji psuju ashabe žele zapravo oklevetati i poniziti Muhammeda, s.a.v.s., ali im to ne polazi za rukom, pa onda kleveću njegove ashabe kako bi ljudi rekli da je Muhammed, s.a.v.s., bio loš čovjek, jer da je bio dobar bili bi dobri i njegovi ashabi.”8
Prenosi se od Ahmeda ibn Hanbela da je rekao: ”Ako vidiš čovjeka da spominje ashabe po zlu, posumnjaj u njegov islam.”9
Imam Šama i poznati učenjak iz generacije tabiina, El-Evzai, rekao je: ”Ko psuje Ebu Bekra es-Siddika on je otpadnik od vjere i dozvoljeno ga je ubiti.”10
Ebu Zur'a er-Razi veli: ”Kada vidiš čovjeka da omalovažava nekog od ashaba znaj da je on zindik (nevjernik). Jer, za nas je Poslanik, s.a.v.s., istina, i Kur'an je istina, a Kur'an i Sunnet su nam prenijeli istinu o ashabima. Oni žele okriviti ashabe kako bi Kur'an i Sunnet proglasili ništavnim, a ako nekoga treba proglasiti lašcem i odbaciti ga, onda su to oni koji psuju ashabe, jer su zindici i nevjernici.”11
Rekao je imam Ebu Hamid el-Gazali: ”Stav koji su zauzele prve generacije kao i svi drugi muslimani (sunije) po pitanju ashaba, jeste da su njihovo poštenje i čestitost neupitni i poznati, jer im je to potvrdio Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi i pohvalio ih. Pa, koja je potvrda o njihovoj čestitosti i iskrenositi ispravnija i bolja od potvrde Gospodara svijetova?!”12
Šiije
Šiije imaju izrazito negativan stav o ashabima i većinu njih, osim peterice ashaba (Mikdad ibn Amr, Amar ibn Jasir, Abdullah ibn Mes'ud i Selman Farisi, u nekim predajama se spominje maksimalno jedanaest ashaba koje oni priznaju), proglasili su nevjernicima. Dakle, od oko 124.000 ashbaba, samo pet ili jedanaest njih je, po vjerovanju šiija, ostalo na istini, ostali su zalutali. Zbog takvog vjerovanja ne uzimaju hadise koje prenose ashabi.
Hadisi koje je sabrao imam Buharija za njih su apokrifni, pa čak i oni hadisi koje prenose Alija i Selman, a koji se nalaze u sunijskim zbirkama hadisa, kao što apokrifnim smatraju i zbirke hadisa: imama Muslima, Tirmizija, Ebu Davuda, Nesaija, Ahmeda, Ibn Madže, Ibn Hibana i drugih.
Poigravajući se sa čašću ashaba, oni su zapravo, kako smo prethodno objasnili, željeli da se poigraju sa Allahovom objavom Kur'anom i Sunnetom Muhammeda, s.a.v.s., jer su ashabi prenijeli i jedno i drugo.
Posebno su pretjerivali u napadu na trojicu pravednih halifa: Ebu Bekra, Omera i Osmana, za kojeg su rekli da je uzurpator, jer je preoteo hilafet od Alije, r.a. u dogovoru sa Abdurahmanom ibn Avfom, r.a.
Do kojih granica seže njihova mržnja prema ashabima, svjedoči i izjava Medžlisija: ”Iblis je na većem stepenu u Džehennemu od Omera ibn Hattaba.”13
Hoće da kaže da je Omer, r.a., u većim dubinama Džehennema od samog Iblisa.
Oni su Ebu Bekra i Omera nazvali kumirom i šejtanom (džibt i tagut) tvrdeći da se ajet u kojem su spomenuta ta svojstva, odnosi upravo na njih dvojicu: ”Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika.'”14
Bezbožnički su se poigrali sa čašću naše majke i Poslanikove, s.a.v.s., supruge Aiše, r.a., s ciljem da time za sva vremena osramote upravo ličnost Muhammeda, s.a.v.s. Štaviše, oni tvrde da, zbog mržnje prema ashabima, uopće ne vjeruju u istog Boga i istog Poslanika, u koje vjeruju ashabi.
S tim u vezi je izjava SejjidaNi'metullahaal-Džezairija u kojoj stoji: ”Misesnjima – tj. ehlus-sunnetom – neslažemonipopitanjuGospodara, nipopitanjuPoslanika, anitipopitanjuimama. To zato jer oni govore da je njihov Gospodar Onaj čiji je Poslanik bio Muhammed, a njegov halifa nakon njegove smrti, Ebu Bekr. Mi ne kažemo da je to taj Gospodar niti taj Poslanik, već kažemo: – Uistinu, Gospodar čiji je halifa Njegovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekr, nije naš Gospodar, niti je taj Poslanik, naš Poslanik.”15
Svojim lažima, potvorama i izmišljotinama, šiije oponiraju i suprotstavljaju se i Kur'anu, koji o ashabima kaže: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti.”16
Zatim: ”Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom pobjedom.”17
”I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, – to su, zaista, pravi vjernici.”18
”I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole Njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.”19
A o tome ko su uistinu bili ashabi, i kako je visoko njihovo mjesto kod Allaha, dž.š., i kako je veličanstvena njihova uloga u čuvanju i prenošenju islama, svjedoče i riječi Alije, r.a., koje u potpunosti razotkrivaju šiijsku zabludu i spletkarenje protiv islama, a koje su oni sami prenijeli u djelu Nehdžul-belaga koju šiije u cijelosti pripisuju Aliji, r.a. Naime, Alija, r.a., o ashabima veli: ”Vidio sam ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ali nisam našao nikog da im sliči. Oni su započinjali dan s prašinom na kosi i licu, a provodili noći na sedždi i stojeći u molitvi. Spuštali su čela i lica na tle. Sa sjećanjem (pr)oživljenja svoga činilo se kao da stoje na žeravici. Izgledalo je da su im među očima biljezi poput koljena kozijih od dugih sedždi. Kada se spomene Allah, oči njihove obilno suze liju sve dok se ovratnici košulja njihovih ne natope. Oni drhte u strahu od kazne i nadi u nagradu, kao što drvo podrhtava u danu vjetra olujnog.”20 Zatim kaže: ”Gdje su oni koji su pozvani u islam, pa ga prihvatili?! Učili su Kur’an, pa sudili po njemu. Podsticani su na borbu, pa su pohrlili kao što deve pohrle prema mladunčadi svojoj?! Oni koji su izvukli sablje iz korica i išli diljem svijeta kao vojska koja nastupa sve red do reda! Neki od njih stradaše, a neki preživješe. Ali njih nije veselila vijest o preživjelima, niti im je sućut iskazivana za poginule. Oči njihove bijahu pobijeljele od plakanja. Želuci njihovi prazni od posta. Usne njihove sasušene od molitvi. Kože njihove blijede od bdijenja noćnog. Na licima njihovim titrao je biljeg skrušenih. Eto, to su braća moja koja su otišla. Potrebno je da mi čeznemo za njima i grizemo ruke svoje što smo se rastali s njima.”21
Umjesto zaključka:
Nema sumnje da je učenje, podučavanje i objašnjavanje ispravne akide – vjerovanja, najvažnija stvar u islamu. Prije svega zbog toga što je ispravna akida temeljni uvjet primanja dobrih djela. Bez toga su dobra djela ništavna i uzaludna. Zbog toga je zadaća svih Allahovih poslanika i njihovih sljedbenika bila objašnjavanje ljudima ispravnog i čistog vjerovanja, kao i objašnjavanje i upozoravanje na sve ono što se suprotstavlja ispravnoj akidi. I kad je riječ o ispravnom vjerovanju ili tevhidu, tu nije bilo kompromisa prema onima koji su na bilo koji način oponirali vjerovanju koje je utemeljeno na objavi od Allaha, pa makar se radilo i o najbližim rođacima i rodbini. Jer, glavni i jedini izvor islamskog vjerovanja jeste upravo Objava (vahj) koja je sadržana u Kur′anu kao posljednjoj Allahovoj objavi i Sunnetu posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Svaka doktrina i vjerovanje koje nije utemeljno na Kur'anu i Sunnetu, odbacuje se i smatra se ništavnim. U tom smislu su i riječi Muhammeda, s.a.v.s. upućene Omeru, r.a., koji je našao čak originalni list Tevrata i pokazao ga Poslaniku, s.a.v.s.: ”Ostavi to Omere, jer, tako mi Allaha, da je Musa, a.s., živ, i on bi morao mene slijediti.”22 Zatim, kada je poslije dženaze plemenitog ashaba Osmana ibn Mez′una jedna muslimanka rekla: ”Ja svjedočim Osmane da ti je Allah oprostio i da ti je veliku počast ukazao.” Muhammed, s.a.v.s., joj je odgovorio: ”Tako mi Allaha, ja sam Allahov Poslanik, ali ne znam šta će sa mnom sutra biti!”23 Ovim je Poslanik, s.a.v.s., želio upozoriti muslimane do Sudnjeg dana, da nema tog čovjeka za kojeg se može kazati da je bezgriješan, niti da je na tom stepenu da poznaje gajb, ukoliko to nije potvrđeno Objavom. Nažalost, akida je u velikoj mjeri izgubila na značaju kod tzv. nove muslimanske obrazovane elite. To je stvarnost koja izaziva nemir, zabrinutost i tugu. Jer akida je glavna demarkaciona linija između poziva (da'veta) Allahovih poslanika, njihovih težnji i ogromnih napora i žrtve u promicanju ispravnog vjerovanja, i između poziva težnji i napora svih onih koji ne slijede put i uputu Allahovih poslanika.
Stoga ovaj serijal želimo završiti sa nekoliko vrlo bitnih konstatacija i zaključaka. Prvo, kad god su pojedinci ili skupine pokušavali atakovati na islam i njegove uzvišene principe, uvijek su to činili napadom na glavne njegove izvore: Kur′an i Sunnet. Držimo da je najdrastičniji ali i najperfidniji (jer je bio pod plaštom afirmacije islama) primjer skrnavljenja Kur'ana tzv. mes'ela ”halkul-Kur'an” koju su inicirali mutezilitski učenjaci i uspjeli na svoju stranu pridobiti tadašnjeg abbasijskog halifu Me'muna. Zašto je ta teza o stvorenosti Kur'ana toliko pogubna i antiislamska? Zato što, ako se uspije nametnuti i proširi vjerovanje o tome da je Kur'an stvoren, to samo po sebi implicira njegov nestanak. Jer, sve što je nastalo, po prirodi stvari, jednog dana mora nestati, a samim tim i prestati važiti, u ovom slučaju kao uputa i zakon. Kada, hvala Allahu, nisu uspjeli sa napadom na Kur'an, protivnici islama su se onda ustremili na drugi izvor islama – Sunnet Muhammeda, s.a.v.s. Kako? Upravo onako kako su to uradile šiije – ashabe Allahovog Poslanika su proglasili lažovima, zulumćarima i nevjernicima, a poznato je da su upravo ashabi prenijeli polog i emanet vjere na sljedeće generacije. Jer, kada se oni proglase nepravednim i nepouzdanim, onda se od njih ne može uzimati vjera. Na taj način su željeli diskreditirati Sunnet Poslanika, s.a.v.s., i sve vjerodostojne zbirke hadisa. A kada se diskreditira Sunnet onda se diskreditira i odbaci 70% vjerskih propisa koji su objašnjeni Sunnetom, a ne Kur′anom. Međutim, Allah, dž.š., je obećao čuvati Svoju vjeru do Sudnjeg dana, i nema toga ko može da je izmijeni ili uništi. Uz ovu veliku istinu moramo spomenuti nezamjenjivu ulogu uleme u čuvanju i prenošenju ispravnog vjerovanja. Uistinu su, oni muslimani koji imaju znanje i zvanje, prije svega mislimo na profesore akide u našim medresama i na islamskim fakultetima, dužni da svojim učenicima i studentima, ali i ostalim ljudima objašnjavaju ispravnu akidu, ukoliko žele da se svrstaju u skupinu onih koji nose časni naziv ”veresetul-enbijai” – nasljednici Allahovih poslanika, i koji žele da se spominju po dobru, i da sretnu Allaha na Ahiretu, a On sa njima zadovoljan. I naša posljednja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
Bilješke:
[1] Ibn Hadžer, El-isabe fi temjizi sahabe, 1/4
2 Buharija
3 Ahmed, Musned, 1/379.
4 Ibnul Kajjim, Tarkul-hidžretejni, 171. str.
5 Hatib el-Bagdadi, El-kifaje, 49. str.
6 Šejh Albani, Silsila ehadis es-sahiha, 5/446.
7 Serhasi, El-usul anis-sahabe, 2/134.
8 Sarimul-meslul, 580. str.
9 Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje, 8/142.
10 Eš-šerh vel-ibane, 161. str.
11 Hatib el-Bagdadi, El-kifaje, 97.str.
12 Ebu Hamid el-Gazali, El-mustasfa fi usuli fikh, 1/164.
13 Medžlisi, El-mealim ez-zulfa, 324. str.
14 Kur'an, En-Nisa’, 51.
15 Sejjid Nimetullah el-Džezairi, ′Al-Enwar Al-Džezairijje ′ t. II′ 278 str; web-site: al-shia.com
16 Kur'an, Et-Tevba, 100.
17 Kur'an, El-Feth, 18.
18 Kur'an, El-Hašr, 8.
19 Kur'an, El-Hašr, 9.
20 Ali ibn Ebi Talib, Staza rječitosti, govor br. 96, 94. str., Zagreb, 1996.
21 Ibid., govor br. 120, 108. str.
22 Bilježi Ahmed ibn Hanbel u Musnedu, 3/387.
23 Bilježi imam Buhari u Sahihu, 3/358, 6/223-224.
