Četiri mjeseca nakon posljednjeg prekida vatre u Gazi, Palestinci i dalje umiru kao rezultat izraelske agresije.
Ako ne od metaka i zračnih napada, onda od zimske hladnoće, kiše i prisilne pothranjenosti. S obzirom na to da Izrael nije uspio slomiti palestinski otpor, počinivši genocid kako bi iznudio predaju, sada se okrenuo humanitarnoj krizi kao svom primarnom alatu podjarmljivanja.
Izbor koji se nudi Palestincima je okrutan: odrecite se svog prava na oružani otpor ili umrite sporom i tihom smrću.
Tokom vrhunca rata, Izrael je pitanje zarobljenika iskoristio kao oružje kako bi opravdao svoje etničko čišćenje u Gazi. Danas Izrael koristi oružje otpora kao izgovor za održavanje palestinske patnje.
I Sjedinjene Države i Izrael izričito zahtijevaju da se palestinski otpor razoruža kao preduvjet za obnovu Gaze, tjerajući ga da bira između biološkog opstanka palestinskog društva i opstanka palestinskog cilja.
Iako se zahtjevi za razoružanjem predstavljaju kao razumna cijena za ublažavanje apokaliptičnih uvjeta u Gazi, u stvarnosti, oni imaju za cilj dovršiti etničko čišćenje.
Za Palestince bi pristanak na razoružanje značio nacionalno samoubistvo.
Pomicanje ciljeva
Tokom dvije godine nemilosrdnog rata, Izrael je događaje od 7. oktobra i izraelske zarobljenike iskoristio za opravdavanje masovnog ubijanja civila i sistematsko uništavanje civilnog društva, uključujući bombardiranje bolnica, škola, crkava, džamija i stambenih zgrada.
Nakon svakog počinjenog zločina, Izrael je to opravdavao ciljanjem hamasovih tunela kao čin samoodbrane i oslobađanje izraelskih zarobljenika.
Nakon oslobađanja svih izraelskih zarobljenika, Izrael nastavlja uništenje Gaze pomicanjem ciljeva na oružje otpora.
Budući da je ograničen broj zarobljenika Izraelu donio dvije godine rata, oružje otpora može kupiti neodređeno vrijeme. Dok god puška ili čak kuhinjski nož ostanu u Gazi, Izrael može nastaviti genocid pod izgovorom demilitarizacije.
Ovaj naglasak na razoružanju prilikom rasprave o “danu poslije” sastavni je dio cionističkog projekta slamanja palestinskog duha otpora.
Osnivači cionizma, nadovezujući se na evropske kolonijalne ostavštine, teoretizirali su da su uništenje i raseljavanje preduvjeti za izgradnju države Izrael. Slijedeći stope evropskih doseljeničko-kolonijalnih projekata u Sjedinjenim Državama i Australiji, cionizam je strukturno projekt nulte sume: postoji prostor samo za jedan narod i jednu državu.
Budući da se doseljenički kolonijalizam u osnovi odnosi na krađu zemlje i zamjenu domorodaca, cionisti su uspostavili državu Izrael 1948. godine ubijanjem hiljada Palestinaca i uništavanjem više od 500 gradova, što je dovelo do raseljavanja najmanje 80 posto stanovništva te zemlje kako bi se napravilo mjesta za nove evropske doseljenike.
Proces eliminacije
Osim fizičke eliminacije autohtonog stanovništva etničkim čišćenjem, doseljenički kolonijalizam zahtijeva prekid svake veze između autohtonog stanovništva i zemlje. Izrael je predan brisanju povijesti, kulture i identiteta autohtonog stanovništva.
To je jasno prisutno u izraelskom tekućem projektu judaizacije Jerusalema, procesu uklanjanja muslimanskog i kršćanskog karaktera grada i zamjene židovskim.
Počevši od demografskog inženjeringa, zapljene palestinskih kuća i trgovina, širenja naselja i preimenovanja ulica iz arapskog u hebrejski, Jerusalem postaje sve manje poznat autohtonom stanovništvu.
Unatoč tim naporima da se ubrza raseljavanje, Palestinci aktivno održavaju svoje povijesne, kulturne i duhovne veze s tlom.
Otpornost Palestinaca u Gazi suočenih s ovim strahotama navela je kolonizatora da promijeni svoju strategiju prema moralnom i psihološkom “raseljavanju”. Tu kolonizator primjenjuje taktike usmjerene na stanovništvo, uključujući genocid, kako bi eliminirao popularnu infrastrukturu oružanog otpora.
Zbog toga je 7. oktobar prikazan kao egzistencijalna prijetnja Izraelu, jer je pokazao da više od 75 godina sistematskog etničkog čišćenja nije uspjelo ubiti volju, maštu i sposobnost Palestinaca da se odupru i odbiju brisanje.
Kao rezultat toga, cionistički projekt suočio se s oštrom spoznajom da Palestinci u Gazi nisu slomljeni unatoč 17 godina blokade, praćene visokotehnološkim zatvorom na otvorenom i dijetom s brojenjem kalorija. Gaza je razbila mit o poraženom domorocu, dokazujući da su Palestinci otporni politički akteri sposobni boriti se za svoju slobodu i oslobođenje.
Kako bi povratio svoj imidž nepobjedivosti, Izrael je započeo genocid osmišljen da uništi ne samo infrastrukturu otpora, već i duh koji je pokreće.
Užasi genocida u Gazi bili su namjerni, s ciljem da cijena otpora bude toliko nezamislivo visoka da bi palestinski narod povjerovao da je nošenje oružja, pa čak i gajenje duha prkosa, direktan uzrok njihove materijalne devastacije.
Iako oružani otpor u Gazi nije mogao zaustaviti cionistički stroj za eliminaciju, učinio ga je skupim, materijalno i moralno.
Izrael sanja o kolonizaciji bez troškova gdje može upravljati autohtonim narodom kao biološkim subjektima umjesto političkim, upravljajući njihovom smrću putem nespektakularnih sredstava kao što je ograničavanje unosa kalorija umjesto bacanja bombi.
Biološki subjekti
Palestinci se drže svog prava na otpor još od prije Balfourove deklaracije jer im ono ostaje jedino sredstvo za strukturno zaustavljanje kolonizacije i odbijanje dodijeljene uloge pasivnih žrtava. Suočeni s trajnom strukturom eliminacije, oružani otpor postaje strukturna nužnost za preživljavanje, fizičko i emocionalno.
Suočeni s cionističkim zvjerstvima s političkom i pravnom međunarodnom nekažnjivošću, zajedno s bezuvjetnom zapadnom podrškom, Palestincima ne preostaje ništa drugo nego da se oslone na otpor kako bi se zaštitili.
Kada su dehumanizirajućom retorikom i fizičkim nasiljem svedeni na podljude, Palestinci, kao i svi kolonizirani domoroci, odgovaraju vraćanjem svog ljudskog dostojanstva i potvrđivanjem svoje političke agencije kroz otpor. Otpor je fizička i psihološka nužnost za preživljavanje.
Iako su Palestinci suočeni s brutalnim izborom između primanja osnovnih ljudskih potreba poput čiste vode, hrane i smještaja, ili zadržavanja oružja, stvarnost je da obje opcije vode u podčinjavanje ili smrt.
Razoružanje nije samo odluka o prestanku otpora. To je brisanje prava palestinskog naroda na zemlju, čime se Izraelu daje potpuni legitimitet i autoritet nad njihovom zemljom i životima.
U konačnici, odricanje od prava na nošenje oružja suočeno s nasilnim i trajnim procesom eliminacije potpuno je predavanje sudbini koju je iscrtao doseljenički kolonijalizam.
Slično priči o palestinskim izbjeglicama u “Muškarcima na suncu” Ghassana Kanafana, koji su se tiho ugušili u kamionu cisterni jer su se previše bojali lupati po zidovima, Palestinci se danas suočavaju sa sličnom stvarnošću: ili će nastaviti kucati po zidovima dok ne postignu oslobođenje, ili će umrijeti tiho.
