Piše: Safet Kadić
Katastrofalne majske poplave, nezabilježene u svekolikoj bosanskoj historiji, iznijele su na vidilo sve one taloge njene tragične stvarnosti. Nije to samo smetlje koje je zatrpalo bosanske riječne doline, u kojem je na hiljade mina iz rata, tone sakrivenog oružja po kućama i stanovima, masovne grobnice uz vodotokove. Ogoljene su do bola sve podjele, nepovjerenje, antagonizmi, prikrivene namjere i neprijateljstva, što sve govori da se prema Bosni (od susjeda) i dalje vodi obavještajni rat, ali više od svega absurdnost dejtonskog uztrojstva države BiH, vas jad i bijeda ove bosanske razbojničke postgenocidne dejtonske vlasti. Postoji obšća saglasnost među Bošnjacima da je od ove nesreće užasniji samo pretrpljeni srbski genocid nad njima. Dvije su najočiglednije: neprijateljska blokada da se na državnom nivou proglasi stanje elementarne nepogode, čime bi najefikasnije i najhitnije angažiral svi resursi na prostoru cijele države, jer je sve plavila ista rijeka Bosna (Dodik bi volio da ga je stoput više plavila Morava samo da se ne zove Bosna). Sve je to zatvoreno u entitetske zabrane, zbog čega su najviše stradali Maglajlije i Dobojlije. Drugi apsurd je entitetsko zaprašivanje protiv komaraca u utorak u RS-u a da niko ne obavješćuje nikoga u Federaciji iako se zaprašivanje vrši uz entitetsku zamišljenu granicu. Kao, ne može se zaprašivati na cijelom jedinstvenom prostoru BiH, jer se, navodno, ne može prskati istim sredstvom pošto je entititetskim zakonom u RS propisano kojim. Eto još jednog primjera kako se vješto podržavljuje RS, a Bosna konfederalizuje. Odmah na početku se pokušala unijeti pometnja u državnim institucijama kako bi se paralizirale i onesposobile za pravovremenu reakciju i dodatno posijala panika i ‘ozvaničila’ nemoć i konfuzija, o čemu svjedoči smjena pomoćnika državnog ministra sigurnosti, nadležnog baš za takve krizne situacije, koji je praktično tada bio prvi čovjek rečenog ministarstva nakon smijenjenog Radončića.
Za razliku od običnog svijeta koji je trenutno pohrlio upomoć najugroženijim ljudima, odmah su nastali nesporazumi etabliranih organizacija oko razpodjele humanitarne pomoći koju je skupio samoorganizovani narod. Tako su izazvali nepovjerenje donatora, najviše bošnjačke dijaspore, što je nanijelo veliku štetu cijeloj akciji i unijelo nepovjerenje prema zvaničnim organima koji su užasno kasnili za narodom. Užasno da ne može užasnije biti! To je bio i razlog da urednica Federalne televizije pozove u svoju udarnu emisiju predsjednike Crvenog krsta RS i Crvenog križa Federacije. Da, upravo su tako bili podpisani, s tim da se ponekad javljao neshvatljiv dublet u nazivu tog federalnog, cr(k)venog krsta/križa. Kao što vidimo u RS- važi krst, s kojim se identifikuju eresovski pravoslavci, tj. bosanski Srbi, a u Federaciji važi križ, s kojim se, biva, identificiraju hercegbosanski, odnosno federalni katolici iliti bosanski Hrvati, a kad se dubletno upotrijebi krst/križ to bi značilo da se sa tom organizacijom mogu poistovijetiti i federalni Srbi. I na državnom nivou postoji takva organizacija na čijem je čelu opet Srbin. Očito im dobro ide to sa krstom, posebno sr(k)venim. Istina sekretar te državne organizacije je imenom Bošnjak, a predstavljen je na BHT kao “sekretar Crvenog križa/krsta BiH”. Nije zanemarljivo da su na čelu obadvi organizacije, i eresovske i federalne, imenom Srbi. Sa čim da se poistovjete u tim težkim trenutcima Bošnjaci, koji su u većini muslimani, uzalud su se pitali mnogi i u Bosni i u dijaspori: u eresu im je zagarantovan krst, a u Federaciji mogu birati između krsta i križa. Između onoga velikog križa na Humu iznad Mostara i najavljenog tridesetšestmetarskog krsta na padinama Trebevića (Zlatišće) iznad Sarajeva. Iznad Tuzle neće niko ništa dizati, jer su oni već cr(k)veno obilježeni, nije važno je li krst ili je križ. Zar onda treba nekoga da čudi što je u javnost plasirana ideja da se i zekjat, koji je inače ekskluzivno islamska kategorija, uplaćuje u Cr(k)veni krst/križ. Gledajući kako iz Azerbejdžana i Turske stiže obilata humanitarna pomoć sa oznakom njihovog Crvenog polumjeseca, svi su se pitali gdje se izgubi ratni i poratni bosanski ili bošnjački Crveni polumjesec. Jesu li ga sklonili bošnjačke političke dodvorice kako polumjesec ne bi vrijeđao vjerski senzibilitet komšija. Da li je iz tih razloga puna dva dana čekala humanitarna pomoć koju su skupili Bošnjaci u Sent Luisu koja je bila namijenjena povratničkim porodicama u Janji kako ne bi došla u pogrešne ruke, tj. onima koji su ih prognali tako daleko od svoje rodne grude. Da ne bi čekao razrješenje ove dileme Tešnjak Aljo Harić pribjegao je trećem rješenju i formirao humanitarnu organizaciju pod imenom “Bosanski zeleni polumjesec” za pomoć unesrećenim zemljacima.
Da li to neko sugerira da se Bošnjaci identificiraju sa turskim Crvenim polumjesecom. Ili je to Bošnjacima namijenjena sudbina ketmana, o čemu piše Cheslav Milosh u uvodnom poglavlju knjige “Zarobljeni um“. Radi se o filozofiji, koja bi se, krajnje pojednostavljeno, mogla svesti na slijedeće: ‘musliman ima pravo prividno preći na vjeru dominirajuće većine ukoliko se procijeni da je drukčijim ponašanjem ugrožen i sam opstanak islama u tom prostoru/zajednici/državi te u takvom statusu sačekati bolje vrijeme, povoljnije za mislimane, itd.’ Takva situacija već postoji kod Šćipetara i takvi nose ime ljarmani, a odnosi se na katolike koji su prividno, manifestativno, prihvatili islam, a u kući, privatno, krišom, prakticiraju svoju raniju vjeru… Sudeći prema izjavama nekadašnjeg komandanta OVK Kosova i budućeg kosovskog premijera Ramusha Haradinaja, Arnauti su na putu da javno, deklarativno (možda masovno) napuste islam i prihvate katoličanstvo kao ‘državnu’ vjeru.
„Četiri generacije moje porodice su bili Albanci katolici, a ja sam rođen kao musliman, a ni sam ne znam zašto sam musliman. Nikada u životu nisam posjetio džamiju radi molitve, ili bilo čega drugog. Jedino što me povezuje s muslimanima je ime, a i ono ne govori tome u prilog, jer mnoga naša (albanska) imena su sekularna, porijeklom od katolika Albanaca, starih Ilira… Vjera je za nas bila pogled na život samo tokom vladavine, Osmanlijske vladavine, kada su našom zemljom (Kosovom) upravljali Osmanlije, nekadašnji Turci. I samo tokom tog perioda smo se mi kratko držali vjere, ali ona nije nikad postala prioritet ili glavna stvar u našim životima. Neki nas ljudi nazivaju muslimanima, ma mi nismo ni nalik muslimanima! Mi ne ispunjavamo uvjete da bismo bili muslimani, mi živimo veoma sekularno, poput katolika, pravoslavaca, ili nekih drugih vjera”, navodno je rekao Haradinaj u razgovaru sa neimenovanim međunarodnim zvaničnicima.
Bosna je danas podpuno konfederalizirana država, ali po Dejtonu tako nije moralo bit. To rezultat postratne mirnodobske demokratske borbe nacionalnih političkih partija koje su nastojale u miru ostvariti ratne ciljeve. Bosanski Srbi su ih u podpunosti ostvarili. Bosna je u podpunosti konfederalizirana država i RS se u njoj ponaša kao nezavisna država, koja može uticati na državu, ali država ne može na nju. Sve su to postigli zahvaljujući jasnom cilju i nacionalnoj homogenizaciji na račun države BiH i ostalih građana koji se etnički osjećaju kao Bošnjaci i Hrvati. Bošnjaci ne samo da nisu uzpili u miru ostvariti ratne ciljeve jedinstvene multietničke države ravnopravnih građana i naroda (kako je bila i referendumska postavka) nego su izgubili u miru i evidentne ratne rezultate borbe i stradanja, jer nisu imali jasnu državotvornu ideju na kojoj bi se homogenizirali. Tek sada se vide prave razmjere ratne tragedije Bošnjaka, koji su u miru izgubili ono što su ostvarili u ratu. Kako je bilo moguće da se tako bezbolno u miru uništi jedina bošnjačka nacionalna stranka, zatim bošnjačka nacionalna državotvorna politika i, na koncu, bosansku državna politiku? Mnogi upiru prstom na Tihića kao trojanskog konja. Ali kako je, onda, bilo moguće Alijino forsiranje Tihića nasuprot Silajdžića u presudnom trenutku njegovog povlačenja sa političke pozornice. Danas je više nego očigledno da se u tom slučaju nije rukovođeno bošnjačkim nacionalnim interesima, niti bosanskim državnim interesima, nego sebičnim interesima kako bi nesposobni i ucijenjeni nizki stranački član, kakav je bio Tihić, postane “lider u Bošnjaka” samo kako bi se eliminisao harizmatični Haris kao rival Bakiru u njegovim budućim ambicijama, koje je brusio u Tihićevoj sjeni dok ne dođe njegovo vrijeme. Tihić je jednostavno izturen za stranačkog vođu samo da bude paravan za Bakira da bi se ovaj pripremio za izlazak na političku pozornicu. Vjerovatno je iz tih razloga i nekadašnji reis u Bošnjaka, dr. Mustafa ef. Cerić, odlučio da se kandiduje na predstojećim izborima za mjesto člana Predsjedništva ne bi li mogao nešto učiniti za izgubljene Bošnjake. Ako ništa ima lijepo ime kao moj brat.
Isti slučaj strateške pogreške bilo je formiranje i forsiranje stranačkog “Avaza” s vrha SDA, nasuprot “Oslobođenju” i “Večernjim novinama”, što je također bilo motivirano, stranačkim, a ne državnim interesima, jer se ni na koji način ovim listovima ne može odreći bosanska orijentacija i bosanski patriotski duh, iako je, možda, građansko usmjerenje bilo izraženije od nacionalnog. Radončić je krenuo u svoj medijski biznis parama koje je dobio od SDA. Te pare su nuđene i “Večernjim”, ali je tadašnje njihovo rukovodstvo glumilo profesionalnu nezavistnost, a zapravo je bilo naklonjeno SDP-u, kao i “Oslobođenje”.
Bošnjaci su uvijek imali najbolje ratnike, a najgore političare, rekao bi pronicljivi intelektualac Halid Čaušević, sin velikog bošnjačkog prosvjetitelja i reisa M. Dž. Čauševića. Oni su sada u stanju daleko prije referendumskog vremena i vraćeni su u položaj, čak, prije ustavnih promjena iz 1974. godine. Zato bi svi trebali znati da je bolje sa Bošnjacima u miru pregovarati pa će profitirati, nego sa njima ratovati, jer će izgubiti. Tek u tom kontekstu dobijaju na težini navodne Čovićeve riječi kada se povjerio jednom bošnjačkom političaru: da smo znali da ste toliko jeftini (čitaj lahko podkupljivi) nismo ni trebali ratovati protiv vas – vi bi sami nasjeli. A tragedija Bosanaca Hrvata je što su nasjeli na Tuđmanovu politiku koji je preko njihovih leđa pokušavao riješiti projektovanu hrvatsko državno pitanje, politikom dogovora s Miloševićem o „humanom preseljanju“ Srba iz Kninske krajine i Bosanskih Hrvata iz Posavine i trampom Posavine (kao da mu je ćaćevina) za Krajinu.
Bosnu na sve načine isti neprijatelji nastoje pretvoriti u nemoguću zajednicu kojom suvereno vladaju neznalice i lopovi, koju opisuje Orwell (Džordž Orvel) u svom čuvenom satiričnom romanu “Životinjska farma”, samo se još čeka krmak po imenu Napoleon da potpuno preuzme vlast i primora ostale životinje da priznaju nepostojeće političke greške kako bi ih mogao ubiti. Na žalostne i potresne slike uginule krmadi tokom poplave u Posavini i Semberiji, koja su izdana i koja nije imao ko spasiti pa su tako jadno završila. Nije čudo što ni na životinjskoj farmi ne dolazi do pomirenja između životinja i ljudi. U Sarajevu se nisu utopila i utušila nikakva krmad i u tom pogledu nema problema. Ali Sarajlijama svinje prave druge vrste problema. Sasvim slučajno u razgovoru mi se požalila jedna poznanica starog sarajevskog čoka da njen unuk prvoškolac ne zna popuniti u radnom udžbeniku čime se hrane divlje svinje, a i ona mu nije mogla pomoći. Pitala je učiteljicu, inače Bošnjakinju, u školi koje nosi ime jednog bošnjačkog književnika i pitala zar nisu mogli naće neki adekvatan primjer gradu u kojem živi, a ona joj je spremno odgovorila da radi po programu i knjigama kakve joj dođu. Kad sam se obavijestio o autoru, vidio sam da je po imenu Bošnjakinja, a da je odgovorni čovjek (vjerovatno i vlastnik) poznatog sarajevskog izdavača, također Bošnjak. U nemogućnosti da smislim bolji komentar ove situacije, citirat ću riječi koje je u jednom tekstu napisao profesor emeritus Sarajevskog univerziteta, anglista Midhat Riđanović: „Orvelova alegorija sa životinjskom farmom sasvim pristaje i našem ‘univerzitetskom’ obrazovanju: krmci i ostale životinje zauzeli su katedre, zakitili se visokim (ponekad lažnim) akademskim titulama, i postojano ruše sve što bi moglo biti od koristi široj zajednici, pretvarajući akademsku zajednicu u menažeriju čiji su stanovnici zadržali samo jednu ljudsku osobinu: sposobnost za laž i lopovluk.“
Da su bosanski Srbi uzpili suzbiti strah od probuđenih i od njih ugnjetavanih Bošnjaka devedesetih godina, sve ovo što su od tada ostvarili mogli su postići u miru u samostalnoj Republici BiH pa su njihove žrtve bile podpuno nepotrebne, pogotovo što su pali bezrazložno masovno ubijajući druge i drugačije i nezakonito uzurpirajući njihovu zemlju i imovinu. Tu je njihova tragedija, tragedija te agresivne, ratoborne hegemonističke politike, pogotovo što je sigurno da će ta paradržava kad-tad biti izbrisana gumicom savjesti ili uništena mačem pravde, jer je nastala na krvi nevinih bosanskih građana i genocidu nad njenim najbrojnijim narodom – Bošnjacima. Na zgradu Europskog parlamenta trebalo bi postaviti nadpis: “Dva genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina, a jedan od njih je počinjen u ime Republike Srpske. To je činjenica i neće se promijeniti”, što je zvanični stav američke politike, koji je prije šest godina nedvosmisleno izkazao tadašnji američki ambasador u BiH Charles English. Sasvim je neupitno da je RS nastala na genocidu i masovnim grobnicama, a postoje brojni primjeri evropske naklonosti srbskim zločincima. Svako ko priznaje i podržava dejtonski genocidni entitet, nastao na masovnim grobnicama, on podržava i legalizira genocid. A tako težko breme nijedan narod niti država ne može vječno nositi. Srbija i njen aktuelni predsjednik Nikolić ne priznaju genocid koji su počinili srbski zločinci (da ne kažem Srbi). Upravo zbog tih riječi (da su “srpski zločinci ubijali građane Sarajeva” na spomen-ploči obnovljene sarajevske Vijećnice, koju su, da podsjetimo, spalili Srbi iz obruča oko blokiranog grada, kako bi genocidno zatrli bosansku milenijsku kulturno-povijestnu memoriju, ovaj kobajagi uvrijeđeni gospodin neće doći na obilježavanje stogodišnjice sarajevskog atentata. Oni bi, da mogu, brusilicom retuširali tu ploču kao u Višegradu, gdje i dalje vrše institucionalno nasilje nad građanima Bošnjacima. Kad to nisu mogli, pribjegli su prizemnoj provokaciji, postavivši na međuentitetskoj liniji na sarajevskim Vracama, na obali iznad puta, ploču na kojoj veličaju ratnog zločinca Mladića i četničku bratiju koja je sadistički ubila i izmasakrirala granatama najmanje jedanaest hiljada sarajevskih civila, od kojih i hiljadu i stotinu djece. Normalan čovjek mora uložiti veliki napor da bi shvatio ovaj broj i poredao toliko ubijene djece po imenima i prezimenima. Srbijanski predsjedik ne želi prisustvovati svečanosti u zgradi na kojoj piše da su ‘na tom mjestu srpski zločinci ubijali građane Sarajeva’. “Kako ja da dođem tamo? Hoćemo li da se mirimo ili da idem tamo gde će da optuže moj narod”, rekao je Nikolić za RTS. On zapravo želi da izbjegne sudbinu zločinca koji se vraća na mjesto zločina. Tipičan primjer srbske dvolične politike zamjene teza. On bi da se miri, ali po njegovom diktatu kao da ništa nije bilo, da se prikriju posljedice i odgovornost… Niko ne obtužuje njegov narod. On i njegov narod sam je sebe obtužio za najteži zločin u povijesti civilizacije – genocid, koji je počinio, drugi ga samo podsjećaju, jer se on pravi kao da ne zna za to i kao da je to bilo pa prošlo i nikom ništa. Ovaj nekadašnji Šešeljev vojvoda je poznat i po tome što je podpaljivao vatru pod rakijski kazan u svom selu dok je pola Srbije potapao plavni talas razgoropađene Save, podpomognute Bosnom i Drinom. Dok Rim gori… rekli bi Latini.
Zato smo sada tu gdje jesmo! Dublje ne možemo potonuti, osim ako se one globalne tektonske ploče, koje se dotiču negdje u našoj blizini, ne sjete da nas malo prodrmaju i strovale u bezdan. Bilo bi jazuk, jer su ove poplave pokazale svu neizcrpnu bošnjačku vitalnost i neizmjernu energiju.
Kralj Tvrtko, Hrvoje Vukčić i Dario Kordić
Ovih dana iz zatvora je pušćen osuđeni ratni zločinac, Dario Kordić, koji je posijao gotovo neuništivo sjeme mržnje i zavade u Lašvanskoj dolini, a po onome kto ga je i kako dočekao, kao heroja, a ne zločinca, jasno se vidi za čije je interese usadio otrov u samo srce svoje rodne grude i da takva politika ne samo da nije napušćena i poražena nego se nanovo otvoreno demonstrira i propagira. To je kraj u kojem je počinjen monstruozan zločin u selu Ahmići, kada je sve živo, i staro i mlado, na prepad ubijeno i spaljeno a novoizgrađena džamija minirana i razorena. Treba podsjetiti na neke historijske činjenice. Najveći bosanski kralj Tvrtko, ustanovio je 1380. godine darovnicu kojom poklanja značajnom bosanskom feudalcu toga vremena Hrvoji Vukčiću, sinu vojvode Vukca, titulu velikog vojvode i tri sela na širem prostoru Lašvanske doline, koja i danas postoje kao naselja i toponimi: Drivušu, Lepenicu i Bilu, u kojoj se kaže:
“Tada mi vidivše da se ni njegovo sime izrodilo i svitovavše se (…) vlasteli vidivše rečenoga kneza Hrvoju dostojna časti svoje(g)o o(t)ca dasmo mu veliko vojevodstvo v misto rečenoga vojevode Vlkca. I više toga stvorismo mu milost na imanju po sih naših listih (…) dasmo mu i zapisasmo u Lašvi naša tri sela u ime: selo Triboušu, s’ vsimi pravim mejami, drugo selo Lup'nicu s’ vsimi pravimi mejami, tretije selo Bilu s vsimi pravimi mejami rečenomu vojevodi Hrvoji i njegovi dit'ci i njihovim naslidnicima da su za plemenito u viki vikoma.”
Još mi je u sjećanju jedna ratna epizoda sa msgn. Perom Sudarom, tadašnjim dekanom sarajevske katoličke Bogoslovije, ali i Topićevim dopredsjednikom HKD “Napredak”. Kao profesionalni novinar na radnoj obavezi u obsjednutom Sarajevu dobio sam redakcijsko zaduženje da povodom Božića 1993. godine napravim intervju sa Sudarom i odmah sam otišao da to dogovorim u ogromnu crkvenu zgradu iz AU perioda, koja je jednim dijelom u Titin vakat služila i kao studentski dom. Počastio me je tada vrlo rijetkom pravom kahvom sa kockom i razgovor se neplanirano spontano otvorio o primjetnoj napetosti koju stvara ekstremna hrvatska politika i atmosferi zategnutosti i mogućem bošnjačko-hrvatskom sukobu koji se naslućivao kao da je visio u zraku. Govorio sam da bi to bilo pogubno za Bosnu sa nesagledivim posljedicama na međunacionalne odnose u budućnosti, o Kordiću i tome kraju koji odlično poznajem, govorio o tome jedinstvenom narodu, jedinstvenog ikavskog jezika, sa zajedničkim običajima, zajedničkim teferičima, na kojima je svirao na harmonici (i pjevao) i poratni vlastnik danas poznate trgovačke kompanije iz Viteza. Spominjao sam i Hrvoju Vukčića i kralja Tvrtka, a on se samo zagonetno smješkao, vjerovatno se čudeći mojoj naivnosti i ništa ne komentirajući. Umjesto petominutnog dogovora o terminu intervjua, ostao sam dva puna sahata, ali intervju nikada nisam napravio.
Šta se poslije događalo naširoko je poznato.
Pjesnička anticipacija potopa
Skorašnjim bosanskim generacijama manje je znano da u bosanskom pjesništvu postoji poetsko ostvarenje o prirodnom fenomenu poplave, kao strašne vodene stihije i jedne od najvećih prirodnih prijetnji čovjeku (pored zemljotresa, požara…) koja predstavlja vjernu anticipaciju ovoga potopa, ali i (vjerovatno) najbolju pjesmu o toj strašnoj pojavi u cjelokupnoj svjetskoj poeziji. Napisao ju je kao čistu poetsku fikciju šestdesetih godina prošlog stoljeća Bosanac Duško Trifunović, najpopularniji tadašnji bosanski (estradni) pjesnik. Ona zaslužuje da je ljudi povodom ove katastrofe ponovo pročitaju, ne samo zbog svojih moćnih slika navale bujice i ljudske izgubljenosti pred silinom i širinom vodene stihije, nego kao opomenu i podsjećanje, ali i kao paradigmu snage ljudske riječi, kojima se stvaraju slike što nalikuju najstrašnijim prirodnim fenomenima. Svakto kto pročita ovu svevremensku pjesmu, ne samo oni direktno pogođeni, osjetit će se potresen snagom kataklizmatičnih pjesničkih slika potopa, stvorenih silovitom ekspresijom i ritmom ovih odabranih riječi, koje neodoljivo podsjećaju na direktno javljanje nekog smjelog, pjesnički nadahnutog radio-reportera, što ga nosi plavni talas, neumoljivo rušeći sve pred sobom.
Poplava
Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što
da udari val…
Voda ko horda – horda ko horda…
Mrsi se gusti ivik crni se pusti šljivik
uz vodu uzvodno vrbe se vuku
gole i bele kao da slaze topole gaze
dignutih ruku
za njima jablan jedan juri
svijen u struku…
Već grca grmlje već škripi hrast
još majka bira smer još plačem ja
još sused psuje još sunce na nas zja…
Plivaju vidre, plivaju daske, plivaju krave
leti vika kruži ptica pliva plast
na njemu roda, za njima krov, sa krova zov…
I viče ko čovek i klikće ko ždral…
A nema o što da udari val…
Nebo voda ‘ voda horda…
Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što
da udari val.
Zbilja, zar se ne čini da su ove dramatične pjesničke slike kataklizme, gdi još majka bira smer, nastale baš jučer u lađi spasa izprid nezadrživog plavnog talasa koji je potopio pola Bosne.
