Piše: Palić Esma
Poštovani, s obzirom na to da se u filmu Pravda i Pravda iznose činjenice koje ne odgovaraju istini, a o čemu i ja mogu svjedočiti, pozivam vas da na način koji je primjeren ovoj situaciji reagujete, odnosno,da ispravite greške koje su dio vašeg filma, a koje u javnosti stvaraju potpuno lažnu sliku o značaju ukrajinskih mirovnjaka u Žepi.
Voljela bih da ozbiljno i odgovorno shvatite ovaj moj zahtjev, jer ono o čemu ja govorim puno je važnije od bilo kojeg filma.
Tražim od vas da to uradite ne samo zbog mene i moje porodice, nego i zbog svih preživjelih Žepljana, kojima je “humanost” Ukrajinskog bataljona, u stvarnom životu, nanijela trajnu bol i nesagledive posljedice.
Dakle, na početku filma (4:33 minuta) autori kažu: ”Tokom rata u BiH, ukrajinski mirovnjaci odigrali su značajnu ulogu”.
Navedeno bi, dakle, trebalo da predstavlja mišljenje autora, pa se i ja, koja sam živi svjedok uloge tih mirovnjaka u Žepi, usuđujem reći svoje mišljenje. I inače, jesu li časno izvršili svoju odlično plaćenu ulogu-posao, dobro bi bilo, čini mi se, da cijene prvenstveno oni kojih se to tiče, ili barem da budu pitani za mišljenje kada se rade ovako ozbiljne teme.
Iz moga iskustva tvrdim, misija Ukrajinaca u Žepi bila je da dobro zarade, što kroz platu, što kroz šverc osnovnim životnim potrebama (hrana, so, benzin, kao i cigarete), šverc koji je cvjetao u Žepi pod njihovom “palicom”.
A njihov odnos prema napadnutom narodu Žepe jasan je iz sljedeće činjenice. Naime, kada bi četnici pucali po Žepi, a to se dešavalo sve vrijeme ukrajinske misije od maja 1993. do jula 1995. godine, naši ljudi bi išli do ukrajinskih kampova i tražili od njih da reaguju, da uzvrate, ali Ukrajinci su otvoreno odgovarali:”Ne možemo pucati po svojoj braći, to su naša braća.”
O saradnji nosioca vlasti u Žepi i komande Ukrajinskog bataljona ne mogu puno reći, ali znam samo to da je moj suprug Avdo Palić u nekim situacijama govorio da su korektni, a u nekim situacijama znam da je bilo velikog nezadovoljstva…Uglavnom, moja ocjena je, a uvjerena sam da je dijeli cjelokupan narod Žepe, da su Ukrajinci radili onoliko koliko su imali ličnog interesa i, u najboljem slučaju, samo koliko bi im srpska strana dopustila. Otišli su, a da se ni okrenuli nisu da vide šta je iza njih ostalo.
Dalje autori kažu: ”Bili su smješteni u Žepi kod Srebrenice, gdje je 1995. izvršen genocid”.
Kao prvo, Žepa nikada, ni na koji način nije bila nadomak Srebrenice. A ostala je u sjeni genocida u Srebrenici do danas. Jer, sigurna sam, nije se uklapala u sve narative koji su se razvijali u vezi s Srebrenicom, tako da bi već samo pominjanje Žepe, kojoj je isto zlo bilo namijenjeno, ali koje se u formatu Srebrenice nije dogodilo, moglo otvoriti Pandorinu kutiju raznih pitanja. Ova se mnogima ne bi dopala. Najbolje rješenje je stoga bilo potisnuti Žepu i njene borce koji spasiše svoj narod, a neki žrtvovaše i svoje živote…Zato, svako stavljanje Žepe iza Srebrenice budi u meni gorak zalogaj nepravde koji me godinama guši. Ovo nikako ne znači da na bilo koji način umanjujem stradanja naroda Srebrenice, i ja sam dio tih stradanja, ali boli i umanjivanje, zanemarivanje, zaboravljanje stradanja Žepe.
Vjerovatno ipak ne bih ni reagovala na ova dva navoda u filmu, ali sam tu obavezu osjetila zbog onoga što govori jedan od bivših ukrajinskih vojnika Andriy Hlusovich (od 08:20-10:10 minuta).
Naime, Hlusovich kaže:
1) ”Holanđani su izdali stanovništvo Srebrenice. U Srebrenici je bio bataljon od 500 vojnika koji je bez razloga napustio grad. I Srbi su tamo počinili masakr gdje je ubijeno više hiljada civila”.
Ova izjava, kako će se uskoro vidjeti, uvodi nas iz lošeg u “savršeni” format UN snaga, koje su tokom rata u BiH imale mandat da zaštite ove dvije enklave, Srebrenicu i Žepu. Slijedi, dakle, priča o navodnom herojskom spašavanju koje su Ukrajinci uradili u svojoj enklavi, dok su Holanđani, eto, pobjegli. Svako poređenje Srebrenice i Žepe može biti nepravedno, ali ovo je skandalozno.
2) ”Naš komandir bataljona je rekao pred svima da je napadom na Srebrenicu i Žepu komandovao Ratko Mladić. I onda je Mladić stupio u kontakt sa našim komandirom bataljona i rekao da moraju napustiti Žepu ili će svi poginuti. Komandir bataljona je dao do znanja da nećemo otići. Tek poslije toga Mladić je pristao na pregovore”.
A ovo je istina. Možda je bio 13. ili 14. juli 1995. godine, dakle, početak četničke ofanzive na Žepu. Znali smo da je Ratko Mladić sa svojim saradnicima zauzeo kontrolni punkt Ukrajinskog bataljona na Bokšanici i napad je bio sve intenzivniji. Mladić je preko razglasa pozivao na predaju. Avdo je sa svojim saradnicima donio odluku da nema predaje dok se u Sarajevu ne riješi naša sudbina: ili će nas podržati da ostanemo ili će pomoći da bezbjedno izađemo. Ne smijemo dozvoliti da padnemo u ”klaonicu” kao narod Srebrenice. Narod je bio u panici. Lično sam bila prisutna kada je našoj kući došao pukovnik Sajmon Dudnik, komandant Ukrajinskog bataljona i rekao mom suprugu Avdi da je bio s Mladićem na Bokšanici i da mu je Mladić rekao da prenese Avdi da se preda, da pusti stanovništvo da se evakuiše kamionima koje je pripremio i koji čekaju, inače će sve odvesti u smrt. Avdo je Dudniku odgovorio da se on i njegov narod neće predati, neće izaći iz svoje Žepe, a, ako moraju, onda će to biti organizovano i uz pratnju međunarodnih posmatrača, UNHCR-a ili Crvenog križa. Dudnik je pokušao uvjeriti Avdu da razmisli, da je ogromna vojska oko Žepe, da je u Srebrenici kataklizma… Avdo je ostao miran i pri svom stavu. Vratio se vojsci i nastavio komandovati odbranom, dok je Dudnik otišao s njegovim odgovorom Mladiću na Bokšanicu i nikada se više nije vratio u Žepu, a dio Ukrajinskog bataljona koji je bio u bazi u Žepi, ostao je bez komandanta. Toliko o “slavnoj” ulozi komandira o kojem (ne) svjedoči Hlusovich.
3) ”Nas deset je obezbjeđivalo mjesto gdje su se održavali pregovori. Za tri dana smo uspjeli izvesti civile…”, nastavlja ukrajinski mirovnjak…
Moj suprug, Avdo Palić, komandant odbrane Žepe, zarobljen je 27. jula 1995. godine na pregovorima održanim u bazi Ukrajinskog UN bataljona u Žepi. Zarobljen je pred očima ukrajinskih vojnika i oficira, a predali su ga srpskim snagama koje su, vrlo zanimljivo, nosile dijelove ukrajinskih uniformi, što ukazuje ne samo na nedostatak profesionalizma nego i na moguću saradnju ove dvije “bratske” vojne formacije.
Četrnaest godina sam tražila istinu i posmrtne ostatke moga supruga. O toj borbi se u javnosti mnogo znalo. Ukrajinci nikada nisu pokazali odgovornost za ovu izdaju, niti je Ukrajinski bataljon ponudio bilo kakvu podršku u borbi za pravdu i istinu o Avdi Paliću.
I predstavnici civilne vlasti iz Žepe, Mehmed Hajrić i Amir imamović zarobljeni su u punktu Ukrajinskog bataljona na Bokšanici. Avdo, Mehmed i Amir su nakon mnogo godina traganja, pronađeni u masovnoj grobnici u Vragolima kod Rogatice, sa još 9 žrtava.
Također, po okončanju evakuacije civila u punktu Ukrajinskog bataljona na Bokšanici, zarobljen je i pregovarač ispred civilne vlasti iz Žepe. On je tokom svjedočenja u Hagu, u predmetu protiv Zdravka Tolimira, odgovarajući na pitanja sudije, potvrdio da su hapšenju prisustvovali ukrajinski mirovnjaci. „Dok su nas hapsili, u blizini je stajalo nekoliko vojnika UNPROFOR-a… koji su se okrenuli na drugu stranu“, rekao je taj svjedok.
“Jeste li, na osnovu vremena koje ste proveli u Bokšanici, stekli bilo kakav utisak o tim ukrajinskim mirovnim trupama?“, upitao je sudija Tejer.
„Na osnovu onoga što sam vidio. . . bila je to grupa preplašenih mladića, koji su se zatekli u neprilici, tako da nisu bili u stanju da učine išta značajnije“, kazao je svjedok. Kompletno svjedočenje može se pogledati na linku Svedok se seća pada Žepe .
Toliko o “junaštvu” ukrajinskih mirovnjaka. Iako ih žrtve razumiju, jer, ko je bio tamo, zna da se Mladiću i njegovim podivljalim hordama nije smjelo ništa suprotstaviti…Zato sljedeća izjava u filmu djeluje jadno.
4) ”Kako se sjećam, izveli ste i ranjenike”, pita novinar.
“Ne, ranjenike nisu dozvolili da izvedemo. Na vlastiti rizik su naša dva vozača po noći kamionima izvezli ranjenike…”.
Veći apsurd, odnosno laž, nije mogao izgovoriti. Niko ništa tajno nije mogao uraditi, a da to nije odobrio Mladić. Priča o tajnim misijama za nas koji se još dobro svega sjećamo zvuči kao uvod u neki Netflixov akcioni film.
Istina je sljedeća.
Dvadeset sedmog jula Ratko Mladić je blokirao posljednji konvoj od 806 civila i oko 35 ranjenika dok Avdo Palić ne dođe na pregovore oko predaje vojske. Avdo je imao odgovornost da pregovara iako je bio svjestan da je to rizik za njegov život, ali, među ranjenima su bili i njegovi saborci a i civili-porodice saboraca. Avdo je otišao na tražene pregovore u bazu Ukrajinskog bataljona u Žepi i tu je zarobljen od strane Mladićevih zločinaca i odveden u smrt. Čim je Avdo zarobljen, Mladić je odobrio izlazak konvoja civila i ranjenika. I nisu ukrajinski vojnici ništa i nikog vozili, samo su po jedan ili dva bili “u pratnji” u autobusima.
5) ”Da li te sad zanima šta se tamo dešava”, pita novinar.
“Zanima me, znam da se Žepa izgradila u jako lijep turistički kraj“, odgovara bivši ukrajinski vojnik.
Žepa je danas avetinjski pusta, njeno stanovništvo je raseljeno po Americi, Australiji, po Evropi. Posljedice genocida i etničkog čišćenja su očigledne i nepopravljive. Tamo više nema ni ptica koje su nekada imale stanište. Ja lijepi turistički kraj nosim samo u sjećanju.
Dakle, priča o ”herojstvu ukrajinskih vojnika u Žepi” nije zasnovana na činjenicama. Suprotno onome što se hoće poručiti ovim filmom, svjedočim da oni nisu imali herojsku ulogu u evakuaciji stanovništva, niti su pokazali empatiju prema patnji naroda Žepe, a moju porodicu i porodice drugih pregovarača iz Žepe koji su zarobljeni u njihovim bazama, i kasnije ubijeni, (Mehmed Hajrić i Amir Imamović) nikada čak nisu ni kontaktirali.
Naprotiv, prije nekoliko godina sam iz razgovora sa ukrajinskim konzulom shvatila da on nema pojma o tome da su akteri spašavanja naroda Žepe zarobljeni u bazi njihove misije u Žepi i ubijeni.
Nije ni čudno jer se, očito je, u Ukrajini pričaju bajke o herojstvu njihovih vojnika u Bosni, u Žepi.
Za razliku od njih, svi znamo za primjere da Holanđani iskazuju stid, žaljenje, kontaktiraju porodice-žrtve…
Film “Pravda i Pravda” podržava taj lažni narativ o “značaju” Ukrajinskog bataljona u tzv. zaštićenoj zoni Žepi, i ja mislim da to ne samo što nije fer prema preživjelom narodu Žepe, i prema onima koji su, braneći Žepu, izgubili svoje živote, nego nije fer općenito prema pravdi i istini. Neću se baviti pretpostavkama zašto je to tako, da li zbog neprofesionalno obavljenog posla autora filma ili iz nekog drugog razloga, ali moje reagovanje ima isti cilj: pravdu i istinu i za žrtve Žepe.
