U književnosti nisu česti slučajevi da spisateljsko djelo nastane kao reakcije na neko drugo djelo drugoga stvaraoca, ili u smislu produbljivanja i afirmiranja djela na čijoj osnovi se gradi to „ponovljeno“ djelo, ili pak ironiziranja i parodiziranja toga djela, pri čemu se uglavnom osporavaju ili dovode u sumnju, ili čak podvrgavaju podsmijehu, to djelo u cjelini, njegova sadržina, poruke, književna izvedba uopće. Našem razumijevanju shvatljivija je i bliža pozicija da djelo koje služi kao povod i osnov podstakne autora i da mu udahne njegovu vlastitu, dotad neprobuđenu, stvaralačku energiju i da iz toga onda ne ispadne „kompilacijska replika“, već se dogodi da to drugo djelo, prvobitno zaista zamišljeno kao reakcija ili replika na neko drugo puno poznatije i priznatije djelo, da svojom vlastitom unutarnjom snagom to djelo, kome se „niko nije nadao“, nadvlada i svoju prvobitnu zamisao reakcije, kompilacije ili replike i preraste u vlastiti stvaralački poduhvat, autonoman, samosvojan, autentičan, da se otkine dakle od prvobitne svoje skromne zamisli. Upravo to se nekim čudom desilo sa poemom „Hava majka Pridorka“, autora Safeta Kadića, bosanskohercegovačkog ligvista, bosnista i značajnoga kulturnoga poslenika u objašnjavanju Bosne i njenog autentičnog historijskoga bića. U podnaslovu ove poeme prvobitno je zapisano: „Postgenocidna kompilacijska replika Skenderu, posvećena ucviljenim i unesrećenim bosanskim majkama“.
Istina je da Skenderova ¨“Stojanka majka Knešpoljka“ predstavlja izvorno poetsko nadahnuće. Njegova Stojanka doziva svoje sinove Srđana, Mrđana, Mlađena, koji su pali, ali u borbi, u odbrani svoje domovine od napadača, silnika i osvajača. Svako majčino srce, mi to tek samo slabašno slutimo,jeste ono isto Stojankino srce što krvari za sinovima Srđanom, Mrđanom i Mlađenom i što mu rana nikad ne mladi i što to srce nema granica jer je srce majke, najviše prirodne tačke ovoga svijeta. Ali Safet Kadić sluti isto to majčinsko srce u ucvijeljenom liku Have majke Pridorke, koja na isti način i istom dubinom majčinske boli doziva svoje sinove, odvedene sa praga rodnog doma, i zaklane, i bačene u neku od zličinačkih jama diljem nesretne Bosne. O Senade, Sejade, O Nihade, O Zilhade, Zijade,Nishade, Majka vam huda talkin zaziva. To je isto ono majčinsko Stojankino srce, jer majčinsko srce nema ni imena ni prezimena. Ali ovo Havino lišeno je čak i mogućnosti dokučivog smisla; za šta padoše, zapravo ne padoše već u mrak ih vezane odvedoše, i čemu život moja djeca dadoše, zapravo ne dadoše već im ga uzeše. Ne bijaše vremena ni de se časno bore protiv dušmanina, već ih mučki, na preveru porobiše i odvedoše. Ni traga o njima majci ne ostade, ni mezarova joj zasad ne ostade. Jer odveć su duboke i mračne jame krvnika i niotkud utjehe i niotkud ni zračka svjetla, ni za šta nisu krivi, a odvedeni i mučki bez traga pogubljeni. Koji je to umjetnik svijeta koji se i primaći može toj majčinskoj boli, tom vapaju i kriku i žeđi Allahova smisla i iskanja pravde sa ovoga svijeta, ogrezloga u nepravdi i nasilju?
Na našoj izvornoj zapadnoj bosanskoj ikavici, na autentičnom iskazu bosanskog jezika, Kadić pr etače majčinsku bol, slutnju zapravo te boli, u novi umjetnički iskaz, koji se dalji čak i od Skendera i koji natkriljuje eto i Skendera, ili ga, u najmanju ruku, umjetnički dostiže. Kako se to desilo da jedan relativno nepoznat stvaralac, zatečen na pragu starosti, nepoznat zapravo prije svega u sferi književnog stvaralaštva, tako iznenada visoko uzleti i gotovo natkrili i jednoga pjesnika kakav je naš Skender? To bi trebalo, pomno biščući ove autentične bosanske stihove, to bi trebalo istražiti i ispitati, koja ga je to viša istina „prevarila“ i odvela ga u sfere visokoga umjetničkog iskaza. Čak i bez toga biskanja već sada možemo naslutiti, i ustvrditi čak, da se radi zapravo o istinskom nadahnuću isklijalom iz istinske boli, koju je pjesnik, makar i u tračku, uspio doživjeti, osjetiti zapravo skupa sa Havom majkom Pridorkom. Stojanka izgubi tri, Hava šest sinova, ali taj jek ne mjeri se brojem već majčinskim srcem. I još nečim se mjeri; pravdom ili nepravdom, dokučenim ili nedukečinom smislom smrti i nestanka, ili besmislom? Ili ipak, tek i samo sa smislom od Allaha, koji sve vidi, sve čuje i sve zna i koji će sve poravnati i svemu i svakomu odrediti nagradu ili kaznu koju zaslužuje. Čak ni kletva Havina na kraju poeme, niti „sveta osveta“ ne tiču se više njezina lika i na njeg ne liče više, jer Pridor- -polje nije žedno „osvete presvete“ sa ovoga , već je žudno zaslužne kazne Allahove sa onoga svijeta. Tako i pjesnik na samome kraju sriče:
Kad čuješ jednu huku veliku
Kako dželatima džehennem hajcaju …
Naletosum
Lanetolsun
Naletosum
Evo poeme ne samo bošnjačke, ne samo Krajišničke, po jeziku ne samo ikavske i ne samo bosanske. Evo poeme istinske boli i vapaja čovjeka u svijetu zla i nasilja i zločina. Zločin se ne mora više zvati imenom i prezimenom, ne mora Kozara značiti nešto drugo niti može biti „zapadno“ ili „istočno“ od Dženneta ili Džehennema. Tako ni Srebrenica, n i Krajina, niti bilo koja pusta muhadžirska jabandži otadžbina, ništa se više ne mora zvati imenom i prezimenom, niti ljudi ni majke dijeliti po biljegu krsta ja li polumjeseca. Jer ucvijeljena majka pripada samo jednome biljegu ovoga svijeta. Otkinuta je od sinova ko biljka iz zemlje majke kad je istrgnuta. Jedno jedino njeno sveto pravo zvano pravo majčina srca usred zla i nepravde, i ono je bačeno u krvav kal i sivi prah ništavila ovoga svijeta.
Čovjek i pjesnik Safet Kadić putem slutnje majčinskog srca diže i svoj glas, tu vječnu pobunu ljudsku protiv zla i zločina ovoga svijeta.
Dževad Jahić Azizov
Povezana tema: Hava majka pridorka
