Redžep Karišik jedini je koji je preživio ubistvo više od stotinu nesrba u okolini Mostara u ljeto 1992. godine. Nakon premještanja sa jednog na drugo mjesto, vezanja lisicama, svjedočenja masovnog ubistva desetina sugrađana uspio je da pobjegne i da se spasi.
Brojne uspomene, teška sjećanja i jedan dio lisica kojim je bio vezan ostale su sa njim i više od dvije decenije nakon zločima koji su nad nesrbima Mostara počinjeni na lokalitetu jame Uborak i Sutina.
Za Anadolu Agency (AA) se prisjetio ljeta 1992. godine dok je Muzeju žrtava zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu predao jedan dio lisica kojim je bio vezan iščekujući smaknuće. Čuvao ih je sve ovo vrijeme jer su one dokaz istine i onoga šta su preživjeli nesrbi Mostara ljeta 1992. godine.
Tada su ga, kako je kazao, lokalni srpski policajci uhapsili pri pokušaju da pobjegne iz Mostara. Zatvorili ga u svlačionicu fudbalskog igrališta u prigradskom naselju Vrapčići, zajedno sa još desetinama nesrba. Suprugu i djecu je prethodno poslao u Prozor.
“Nakon što su nas uhvatili zatvorili su nas u poštu u Salakovcu. Tu nas nisu maltretirali. Bilo nas je šestero. Prenoćili smo, a narednog dana su nas strpali u jedan kombi i prebacili u Sutinu. To je gradsko groblje i mrtvačnica. Mjesto je to gdje su nas ispitivali, ali nas nisu maltretirali. Tada je jedan rekao: Nisu oni za ovdje vodi ih na igralište u Vrapčićima. Tu sam zatekao 37 osoba”, ispričao je Karišik.
Dva-tri dana bili su na toj lokaciji, a za to vrijeme broj zarobljenih je porastao na 88.
“U 10 sati naveče sa 13. na 14. juni su nam rekli da idemo na drugo mjesto. Bio je tu bijeli kombi, bio doslovno je čovjek na čovjeku. Tu su bila i četiri stražara. Ušao sam među prvima u taj kombi. Vozilo se desetak minuta i onda smo osjetili da smo sa ceste skrenuli na makadam. Rekao sam da idu da nas ubiju. Nedugo nakon toga su stali, otvorili vrata i kako su ljudi izlazili počelo je pucanje, vriska”, prisjetio se Karišik večeri kada je jedini preživio.
Jedan od zarobljenih je dozivao jednog od stražara imenom govoreći mu da se poznaju 30 godina.
“Ništa, samo rafali…Sve što je izašlo ubijeno je. Ostao sam samo ja. Pao sam, nisam mogao izaći. Rekao sam da neću izaći. Noge nisu slušale, pao sam. Jedan je rekao: Mi ćemo tebe na drugi način. Zatvorili su vrata i nastavili da voze. Dovezli su me do gradskog groblja gdje je bila klaona. Noć je bila kada sam došao tamo. Samo sam ja preživio među 88 ljudi. Ja sam bio na ekshumacijama i identifikacijama”, kazao je Karišik.
Psovali su mu, a jedan ga je uhvatio za vrat nakon čega je pao na asfalt. Kada je digao glavu shvatio je da je na gradskom groblju gdje je nekada i radio, znao je gdje se šta nalazi.
“Jedan me uhvatio za rame, drugi uperio pušku. Rekao sam: Ma ubij me, ne mogu ja više, jedva hodam. Ubacili su me u malu sobu, možda dva sa dva. Tu je bio radijator. Vezali su me lisicama koje su zakačili za cijevi radijatora”, prisjetio se Karišik koji je tu dobio i nekoliko udaraca.
Nakon što su otišli shvatio je da ima cigare i nekoliko šibica. Zapalio je cigaru i kada je malo osvijetlio prostor u kojem se nalazi shvatio je da se svuda oko njega nalazi krv.
“Kada sam zapalio cigaru vidio sam samo krv po prostoriji. Svuda je bila krv. Zidovi su bili krvavi. Lisica na ruci je hodala”, pojasnio je Karišik.
– Potrgao lanac na lisicama i pobjegao od sigurne smrti
Šibicom i noktaricom je malo zaštitio zglob ruke na kojoj se nalazila lisica i počeo je da je uvija. Nakon nekog vremena pukle su halke na lancima. Pobjegao je kroz prozor, a nakon toga je nastavio put kroz šumu koju je poznavao. Nakon nekoliko sati lutanja naišao je na čobana i čobanicu koji su ga nahranili prije nastavka puta.
Karišik je jedan od sretnih koji su preživljeli strijeljanja i masovna ubistva diljem BiH tih ‘90-tih godina. Lisice kojim je bio vezan za njega su, kako je kazao, dokaz i opomena budućim generacijama da nikome ne treba da vjeruju. Predao ih je Muzeju u kojem će buduće generacije moći da saznaju o tome kroz šta su prolazili nesrbi u BiH tokom proteklog rata.
“One su za mene istina i dokaz o tome šta su radili i kako su se iživljavali nad narodom. Ovo mi je dokaz da sam smrt gledao svojim očima. Istina mora izaći na vidjelo. Kajem se što sam vjerovao svima. Sada vjerujem samo Bogu, nikome više”, poručio je Karišik.
Svjedočio je u slučaju Vojislava Šešelja u Hagu, a kako je kazao, to je bila sam “kap vode u moru”.
– Ubijeno 114 civila, od kojih je 29 hrvatske, a 85 bošnjačke nacionalnosti
U zločinu počinjenom 1992. stradalo je 114 civila, od kojih je 29 hrvatske, a 85 bošnjačke nacionalnosti.
Adnin Hasić, predsjednik Udruženja članova porodica stradalih na Uborku i Sutini kazao je da je zločin na ova dva mjesta “prvi masovni zločin u Mostaru počinjen od lokalnih Srba koji su imali apsolutnu podršku JNA.”
“U noći sa 13. na 14. juni 1992. godine na lokalitetu gradske deponije Uborak strijeljano je 88 nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na lokalitetu Sutina strijeljano je 26 nedužnih građana Mostara. Uborak i Sutina su prve ekshumirane masovne grobnice u BiH. Naredne godine se navršava 25 godina od ovog zločina, a Tužilaštvo BiH još uvijek nije podnijelo optužnicu protiv odgovornih i počinitelja za ovaj zločin”, dodao je Hasić.
