“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga, neka pošalju e‑mail ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a, bogami, i sebi.”
Nije ovo, dakle, izjava Marka Pavića, donedavnog gradonačelnika Prijedora iako je i Pavić ovako nešto slično poručio logorašima Prijedora. Kazao je tada Pavić, bit će u maju 2011. godine, da će postaviti spomen‑obilježje u prijedorskim logorima onda kada isto takvo bude postavljeno u Sarajevu, u Dobrovoljačkoj. Nije ovaj poziv na akciju Sarajlijama uputio ni kakav poslanik SDS-a, niti čelnik neke od udruga iz Republike Srpske. Ovako je genocid u Prijedoru, u kojem je ubijeno više od tri i po hiljade ljudi, iz kojeg je protjerano više od pedeset hiljada Bošnjaka, u kojem su sistematski sravnjena sva naselja i bogomolje na koje su 31. maja 1992. godine bile izvješene bijele trake, s Kazanima uporedio Refik Hodžić.
Zašto je to pred 25. godišnjicu genocida u Prijedoru uradio Hodžić, zna samo on. No, svojim je ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije. I tako se, hotimice ili ne, stavio na stranu onih koji godinama genocid negiraju ili, u najbolju ruku, kada ih upitate za Srebrenicu ili Prijedor, kažu: “A Kazani?” Uljuljkan u udobnu haško-američku sofu, Hodžić koji nije iskusio logore, koji nije proživio muke povratka u Kozarac ili Prijedor, koji je genocid u Prijedoru doživio samo iz priča logoraša, koji o tome kako je živjeti u opsadi Sarajeva ne zna ništa, zapravo je samo izrekao ono što vole čuti i grantovima obilno nagraditi inozemni donatori. Pomirenje, zaborav, svi su krivi. Zločina je bilo na sve strane. Porediti Kazane i Prijedor suludo je, glupo, bezobrazno i nadasve opasno, jer, s onim ko je u Kazane odveo 38 Sarajlija, Srba, ali i Bošnjaka Sarajevo se obračunalo usred rata. I u tom obračunu platilo visoku cijenu.
Sarajevo je, kako-tako, sudilo onima koji su u tom zločinu pomagali. Na Kazanima je bio gradonačelnik Sarajeva, odavši počast svojim sugrađanima. Bili su na Kazanima i drugi najviši državni dužnosnici. Sramno je Sarajlijama koji svake godine obilježavaju genocid u Prijedoru nametati Kazane, posebice kada im to radi neko ko uzima monopol da vazi i prisvaja obilježavanje na koje pravo imaju svi. Pogotovo žrtve. Neko ko je umislio da ima tapiju na obilježavanje i podsjećanje genocida u Prijedoru.
Sramno je u istu ravan stavljati Sarajevo i Prijedor, jer, za razliku od svih sarajevskih gradonačelnika, onaj prijedorski negira genocid svih ovih godina. Zabranjuje postavljanje spomen-ploče, zabranjuje spomenik ubijenoj djeci. Sramno je u istu ravan, zarad lajkova na Facebooku, stavljati u istu ravan Sarajevo, koje je svoje zločince hapsilo, i Prijedor, čije je zločince hapsio IFOR, koji su ubijani pruživši otpor odlasku u Hag. Sarajevo ne može u istu ravan s Prijedorom jer je prijedorsko ratno rukovodstvo zaradilo stotine godina zatvora baš zbog Prijedora u Hagu, u kojem je Hodžić radio i makar bi trebao znati šta se dešavalo u Sarajevu a šta u Prijedoru.
I taman čovjek pomisli da ne može bezobraznije i gore od Hodžićevih statusa na Facebooku, pojavi se intervju s Edinom Ramulićem na ovdašnjim portalima.
