Reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović je za hrvatski Nacional govorio o međuvjerskim i međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini, te, između ostalog, o aktuelnoj situaciji u našoj zemlji i regiji.
Poštovani reise, efendija Kavazoviću, postavit ću Vam odmah najbolnije pitanje: strahujete li od nemira u vašoj zemlji? Jesu li ljudi u BiH zabrinuti sadašnjom situacijom, vjernici muslimani naročito, u čije ime govorite?
Ja uvijek vjerujem u dobro i u to da će razum i dobro nadvladati u ljudima. Vjernici, naročito muslimani, uvijek imaju vjeru i nadu u Božiju milost i u dobro u drugim ljudima. Najbolji put, kojem nas uči Božja objava, jeste onaj u kojem smo pozvani da uvijek budemo prvi koji će činiti dobro drugima i koji će pozivati pravdi i miru, razumijevanju i slozi među ljudima. Istovremeno, pred zlom valja biti budan i oprezan; ne smije se dozvoliti da ono trijumfuje. Zato se iskreno nadam da će građani Bosne i Hercegovine, kao i njihovi politički predstavnici i svi drugi faktori u društvu, među kojima i vjerski autoriteti, naći dovoljno unutrašnje snage i razboritosti da sve probleme rješavaju dijalogom u institucijama države, ustaljenim procedurama. Svako vaniinstitucionalno, jednostrano i nepromišljeno ponašanje u Bosni i Hercegovini nikome neće donijeti dobro, i same najave takvih scenarija nas s razlogom plaše, naročito kada pogledamo na istok Evrope i ono što se tamo dešava. Isto tako se nadam da će u našem susjedstvu, ali i u međunarodnoj zajednici, biti dovoljno znanja i mudrosti da se ne ponavljaju greške iz devedesetih. Nažalost, u našem okruženju jačaju snage koje bi da nas vrate u taj mračni period, a koje imaju svoje satelite i u Bosni i Hercegovini. Brine nas i to što u posljednje vrijeme te retrogradne snage pokušavaju naći i političke zaštitnike u nekim svjetskim metropolama, koje istim očima netolerancije, sijanja straha i mržnje i prekrajanja granica silom vide svijet oko sebe.
Kako biste opisali trenutne međuvjerske i međunacionalne odnose u BiH? Promatrač bi mogao zaključiti da još od rata nisu bili lošiji. Dijelite li i Vi taj dojam?
Ne dijelim. Naprotiv, ja sam stalno s ljudima širom Bosne i Hercegovine, različitih religija i svjetonazora. Međureligijski dijalog, s povremenim nesuglasicama i incidentima, mogao bi poslužiti za primjer brojnim državama koje nisu imale historiju rata i stradanja kakvu je imala naša zemlja. Ljudi odlično sarađuju, zajedno grade biznise, infrastrukturu, crkve i džamije. Naročito mladi: oni slušaju istu muziku i gledaju iste filmove. Međutim, ne možemo negirati djelovanje političkih projekata koji dosta uspješno kreiraju sliku o kojoj i vi govorite. To su snage koje insistiraju na podjelama, segregaciji i aparthejdu, koje govore kako se ne miješaju kruške i jabuke, kako su neki manje vrijedni zbog svoje vjere, kako im treba sapun, i slično. Ja želim vjerovati kako te snage nisu problem samo Bosne i Bošnjaka, nego bi se njima trebali zajednički suprotstaviti, jer te netolerantne, primitivne i nasilne ideologije sve više jačaju i prijete brojnim državama i društvima. Na osnovu iskustva, slobodno mogu reći da je problem u političkim elitama i njihovim vizijama uređenja države, odnosno politikama i političarima koji truju međuljudske odnose, kako bi profitirali. Radi se o malim, iskompleksiranim, pohlepnim ljudima, željnim povijesne slave, koji bi se preko ljudskih leševa penjali na tron. Oni za sobom imaju armije medijskih, akademskih, a nekada, nažalost, i vjerskih, da kažemo, “radnika”, koji danonoćno siju nepovjerenje, podižu tenzije i stvaraju euforiju. Trebali bismo biti slijepi pa ne vidjeti da se iza tih velikih nacionalnih političkih ciljeva vrlo često kriju sitni lični interesi političkih elita i onih koji im služe.
Kako biste objasnili trenutnu zapaljivu i često svađalačku javnu atmosferu u BiH? Posljednjih tjedana, sve su češće ocjene kako u dijelu bošnjačke javnosti naročito buja protuhrvatsko raspoloženje. Jeste li zapazili takve tvrdnje, i kako ih komentirate?
Takva slika i narativ se nastoje kreirati, kako bi doprinijeli ostvarenju postavljenih političkih ciljeva. Na tome se radi već izvjesno vrijeme. Upravo iz razloga o kojima sam govorio, stvara se takva atmosfera, pa i predodžba. Kako se govori o protuhrvatskom raspoloženju, tako se govori i o zavjeri protiv Bosne i Bošnjaka, novom Karađorđevu, otvorenom uplitanju Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH,i slično. Ne postoji nikakvo protuhrvatsko raspoloženje. Postoji neraspoloženje prema određenim politikama koje dolaze iz Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine, ili, ako hoćete još preciznije, iz Hercegovine. Ne treba zaboraviti da je predizborna kampanja na pragu i da u svakoj državi, pa i u Bosni i Hercegovini, u tom periodu dolazi do političke i društvene polarizacije. Tačno je, također, da u Bosni i Hercegovini ima dosta otvorenih pitanja koja bi se trebala riješiti prije nego što zemlja profunkcioniše kao ostale “normalne” evropske države, tu su brojni strahovi naroda i građana, brojni interesi elita, tu su i pretenzije susjeda prema Bosni i Hercegovini čija se državnost osporava. Brojni su strahovi naroda u Bosni i Hercegovini i malo sluha da se sasluša drugi, njegova stremljenja, očekivanja, pa i strahovi. U tom smislu, ja bih bio duboko nesretan ako bi se među Bošnjacima i članovima Islamske zajednice razvijalo bilo kakvo, kao što ga nazvaste, “antihrvatsko raspoloženje”. Bosanski katolici, Hrvati, s drugima su neotuđivi dio bosanskohercegovačke države, društva, historije, kulture, neodvojivi dio nas. Zašto bismo kidali vlastito tijelo? Islamska zajednica će uvijek biti spremna da, u skladu sa svojim mogućnostima, bude podrška našim komšijama iz Katoličke crkve. Zato mislim da je bitno, naročito iz perspektive vjerskih zajednica, da učinimo sve kako se političke nesuglasice i previranja ne bi prenijeli na ljude, pa i na vjerske zajednice i vjernike. Znam da je to jako teško, zbog utjecaja kojeg politika ima na javni život. Ali, ako vjerske zajednice već ne mogu zaustaviti takve političke projekte, barem bi bilo dovoljno za početak da ih ne podgrijavaju, da ne produbljuju nepovjerenje i dodatno ne polariziraju društvo.
Posljednjih sedmica, nesuglasice su se iz političke sfere prelile i u međureligijske odnose, čemu u BiH nismo svjedočili godinama. Taj proces može se činiti naročito zabrinjavajućim. U nekima od tih polemika i osobno ste sudjelovali. Kako biste opisali trenutne odnose vođa religijskih zajednica u BiH?
Predani smo nastojanju da se održi duh međureligijskog dijaloga, a taj duh komšijskog razumijevanja i uvažavanja, po kojem je Bosna oduvijek prepoznatljiva, neće lahko biti uništen. Mi ćemo nad njim bdjeti i nastaviti ga razvijati. Brutalna agresija i zločini nisu uspjeli ubiti ideju Bosne, pa neće ni političke nesuglasice i previranja oko izbornog zakona ili bilo kojeg drugog pitanja. Izbjegavam tu vrstu polemike i ne mislim da ona doprinosi boljem razumijevanju među ljudima. Ne činim to ni kada mene i instituciju koju predvodim zasipaju napadima i otvorenim pismima. Ipak, imao sam potrebu, zbog uvažavanja nekih predstavnika katolika u Bosni i Hercegovini, da demantujem neistinu koju ponavljaju, ne više samo političari, nego, nažalost, i ljudi do kojih držim, o tome kako je Islamska zajednica organizovala neku zavjeru koja je utjecala na izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Za to nikada niko nije podastro nikakav dokaz, i ta laž se nastavlja neodgovorno ponavljati. Nisam sretan zbog toga, pogotovo kada to dolazi od ljudi do kojih Islamska zajednica posebno drži.
Kada se posljednji put na najvišem nivou sastalo Međureligijsko vijeće (MRV) BiH? Pokušao sam taj podatak pronaći na internetskoj stranici Vijeća, ali je nisam uspio ni otvoriti. Nisam ga, također, našao ni na Facebook stranici Vijeća. Može li se zaključiti da Međureligijsko vijeće BiH ne funkcionira, i zašto je tako?
O temi izvještavanja o aktivnostima Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini na internetu i društvenim mrežama nisam baš detaljno upućen, niti o zastojima te vrste. Znam da smo kao Islamska zajednica jako predani radu i razvoju Međureligijskog vijeća u BiH i da, koliko ja znam, tamo nema nikakvog zastoja. Naprotiv. Vijeće djeluje na tri nivoa: Skupštine, Izvršnog odbora i Sekretarijata. U Skupštini našu zajednicu predstavlja muftija sarajevski dr. Nedžad Grabus i znam da su u par mjeseci imali dvije sjednice. Inače, Skupština zasjeda nekoliko puta godišnje. Ono što također znam je da se Izvršni odbor sastaje barem jednom mjesečno, dok Sekretarijat radi svakodnevno na brojnim projektima na koje smo ponosni. Primijetio sam kako je samo na zadnjoj Skupštini donesena odluka da se, pored postojećih petnaest, formira još pet novih općinskih odbora za međureligijsku saradnju, i to u Zvorniku, Sarajevu, Jajcu, Sanskom Mostu i u Mostaru. S obzirom na to da je u Sarajevu sjedište MRV i da se tu odvijao značajan broj aktivnosti, donijeli smo odluku da se formira odbor na nivou grada koji će raditi na međureligijskom dijalogu i pored redovnih aktivnosti MRV, a formiranjem općinskog odbora će rukovoditi Jevrejska zajednica. Raduje nas da ćemo MRV nakon toliko godina nerazumne opstrukcije imati i u Mostaru.
Temeljni uzroci ozbiljnih javnih nesuglasica u BiH u političkoj su sferi. Proteklih mjeseci, mnogi političari, naročito iz srpskoga i hrvatskog političkog spektra, izjavili su kako BiH neće imati budućnosti, ako se njihovi uvjeti ne ispune. Kako Vi lično, a kako muslimanska zajednica u BiH, doživljava takve izjave?
Mislim da upravo takve izjave ukazuju na bit problema, pa možda i na jedan značajan faktor u našem političkom životu. Stalno osporavanje državnosti Bosne i Hercegovine budi strah Bošnjaka kojima je ona garant opstanka i jedina zaštita od nekih novih genocida. Ucjenjivačka politika, politika blokada i stalnog podrivanja države nisu način da se stvori atmosfera povjerenja koja će ohrabriti političare da krenu putem kompromisa. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini već godinama trpi od takve politike i njenih protagonista. Nije nam padalo na pamet da vršimo pritisak na političare i da uslovljavamo bilo čime kada su dvije tradicionalne crkve u Bosni i Hercegovini potpisivale ugovore s državom. Onda je na red došao naš ugovor s državom Bosnom i Hercegovinom, nakon čega se, pod izmišljenim optužbama kako nam se daje nešto što nije dato drugim vjerskim zajednicama, potpisivanje tog ugovora blokira. Svi oni koji bez razloga na ovaj način diskriminiraju muslimane u Bosni i Hercegovine i pripadnike Islamske zajednice dok ih optužuju za dominaciju i formiranje nekakve “islamske države” znaju da u ugovoru IZ s državom nema ništa što nema s druge dvije tradicionalne crkve, osim nekih posebnosti muslimanskog vjerskog učenja i prakse koje nema u učenju kršćana odnosno hrišćana. A onda ti isti traže da im se da mogućnost ne samo zaštite vitalnih nacionalnih interesa, nego mogućnost da nastave s takvom politikom blokada i potkopavanja države. Ne bih da opravdavam politiku stranaka koje sjedište imaju u Sarajevu, od kojih nisu sve bošnjačke kako vole kazati, nego želim ukazati na to koliko je pogubna politika koja ide na iscrpljivanje, blokade evropskog puta i općih reformi, kao i politika podjela. Prvi korak mora biti izgradnja povjerenja, pa će onda i posao političarima sigurno biti lakši. Vjerujem kako vjerske zajednice tu mogu i trebaju pomoći.
S druge strane, snažna je i politička struja, naročito u Sarajevu, koja zagovara koncept “građanske BiH”, tvrdeći da je to najbolji model za organiziranje države. Srpski političari, kao i oni iz Hrvatskog narodnog sabora BiH, uzvraćaju da je takav koncept “građanske države” krinka za bošnjačku dominaciju, te da vodi izravno u raspad BiH. Kako komentirate takve polemike?
Kako bi bilo dobro da se u zemljama okruženja, pa i u samoj Bosni, čuju strahovi Bošnjaka, da se znaju njihove crvene linije, da ih se razumije, kao što treba čuti i strahove Srba i Hrvata, naročito ovih potonjih, jer ih je manje u odnosu na druga dva konstutivna naroda. Vjerujem, a nije moje da govorim u ime bošnjačkih političara, kao ni onih koji se deklarišu kao građanski, da ni Bošnjaci nisu zainteresovani za poništavanje koncepta konstutivnosti, ali jesu itekako za to da se on jednako primjenjuje u čitavoj BiH, to jest kako u FBIH, tako i u RS, i Distriktu Brčko. Odnosno, da se osigura balans građanskog i nacionalnog tako da se osigura efikasna vlast koja neće, kao do sada, omogućavati blokadu države svaki put kada se to nekome prohtije, a ne zato što je stvarno uskraćeno nečije kolektivno pravo kao naroda. Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga može biti u evropskim vrijednostima i normama koje će pomoći da se Bosna i Hercegovina transformiše u modernu državu. Tiranije kolektivnog nad građanskim, manjine nad većinom, kao i negiranje kolektivnih prava naroda na zaštitu svojih vitalnih nacionalnih interesa, nisu put i iz tih krajnosti bi bilo poželjno da se političari čim prije izvuku u prostor traženja realnih rješenja, koja ne počivaju na prijetnjama raspadom države i osnivanjem paradržava, jer znamo gdje nas je to odvelo devedesetih. Ponekad imam osjećaj da se Bošnjacima pokušava natovariti nova povijesna krivica nakon “istrage poturica” – krivica “većine”, iako pozivamo na evropsko uređenje Bosne i Hercegovine. Zar to nije apsurd?!
U takvim je izjavama najglasniji član Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda Milorad Dodik, koji vrlo često otvoreno najavljuje secesiju Republike Srpske, a Narodna skupština RS-a već je donijela odluke koje omogućuju početak tog procesa. Kako, kao vjerski poglavar bosanskih muslimana, komentirate politiku Milorada Dodika?
O članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda gospodinu. Dodiku ne bih posebno govorio. Njegov rječnik, naročito prema muslimanima i svemu islamskom, govori sve o njemu. Mislim da je on podjednako problem srpskog naroda, Srbije i Evrope, kao i naš. Čim prije shvatimo da politika koju on vodi nije štetna samo po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, prije ćemo je se riješiti.
Neslaganja oko Izbornog zakona BiH postala su uzrokom najozbiljnije političke krize u odnosima hrvatskih i bošnjačkih političkih vođa još od završetka rata. Hrvatski politički predstavnici osporavaju legitimitet članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željku Komšiću, te zahtijevaju promjenu načina izbora Doma naroda Federacije BiH. Vi ste lično 2018. izjavili kako “ne smatrate dobrim da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena”. Je li to i dalje Vaš načelni stav? Kako komentirate zahtjeve stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora za promjenom Izbornog zakona?
Tačno je da sam to izjavio, i da sam nakon toga optužen za to da je IZ izabrala gospodina Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Sad valjda hoće od nas da mi odgovaramo Bošnjake i druge građane BiH od toga da glasaju za gospodina Komšića. Mi ne govorimo ni muslimanima našim članovima za koga da glasaju za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. Gospodin Komšić je katolik, koliko znam negdje je izjavio da je kršten, pa zašto ne prozivaju naše prijatelje iz Katoličke crkve da ga odgovore od toga da se kandidira, ako misle da je to neustavno ili štetno? Zašto se ta zadaća daje meni, poglavaru Islamske zajednice, a ne Katoličkoj crkvi i njenim pastirima? Sada karikiram, ali želim da javnost shvati pod kakvim pritiskom se nalazim i ja i Islamska zajednica i da smo, uprkos tome, odlučni da istrajemo na izgradnji bosanskohercegovačkog društva i države po mjeri svakog njenog građanina, uz zaštitu kolektivnih prava konstutivnih naroda i ostalih.
Željko Komšić legalno je izabran na izborima. Važan je, međutim, i legitimitet. Smatrate li da je Željko Komšić legitiman član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?
Nije na reisul-ulemi da određuje legitimitet i legalitet izabranih političara; tu su zakoni i Ustav BiH koji treba da se poštuje i dogovorno mijenja, kako bi se osiguralo da su svi građani sa svim svojim identitetima ravnopravni na svakom dijelu države, koja podjednako pripada svima. Političari su tu da iznađu rješenja koja će pomiriti građansko i nacionalno u bosanskohercegovačkoj političkoj zbilji. Moram primijetiti taj pokušaj da se Islamska zajednica uvuče u politički teren, a jedna od najboljih ilustracija je upravo lažna optužba o našoj ulozi u izboru člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Cilj takve propagande jeste da se Bošnjaci predstave kao vjerska grupa, u kojoj nisu razdvojeni vjerski i politički autoritet, pa se pojavljuje i sistematsko nazivanje Bošnjaka muslimanima, koje su koordinirano počeli koristiti kako nacionalisti u BiH, tako i oni u Srbiji i, nažalost, neki u Hrvatskoj. Islamska zajednica je svjesna ovih nastojanja i ona će znati kako na njih odgovoriti. Bosna i Hercegovina je država i ima svoje institucije, bez obzira na to koliko truda ulagali oni koji blokadama pokušavaju dokazati da je ona neodrživa, kako bi nastavili svoje velikodržavne projekte iz devedesetih. Bošnjaci su evropski politički narod, sa zavidnim stepenom političkog pluralizma, većim od većine svojih komšijskih naroda. Izabrani političari ih predstavljaju u državnim organima, a Islamska zajednica okuplja muslimane među njima i druge koji je prihvataju kao svoju, i to u domovini i domovinskim zemljama Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, kao i u bošnjačkoj dijaspori. Zajednica je itekako zainteresovana za procese u društvu i za blagostanje svojih članova, ali neće raditi posao političara niti preuzimati odgovornost za ono za što nije odgovorna, kao što neće izvršavati političke naloge bilo koga. I pored svega, duboko vjerujem kako bi s malo više dobre volje i povjerenja svi u Bosni i Hercegovini i okruženju mogli postići daleko više. Zato se nadam da će vjerske zajednice i crkve u Bosni i Hercegovini, ali i okruženju, biti te koje će graditi to povjerenje među ljudima, i da će se ono, prije ili kasnije, kroz njihovu izbornu volju pretočiti u politike koje neće počivati na narativima dominacije, straha, mržnje i osporavanja.
Kako komentirate odnos vlasti u Srbiji, i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, prema BiH?
Nerado komentarišem političare, pogotovo ne drugih država, iako Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini brine o muslimanima i u Republici Srbiji, kroz naš tamošnji Mešihat, i iako u toj zemlji, prije svega u Sandžaku, živi veliki dio naših sunarodnika i članova Zajednice. Kao reisul-ulemu, mene više zanimaju procesi i politike koje u konačnici određuju ne samo slobodu i djelovanje vjerskih zajednica, nego i budućnost građana koji su pripadnici tih zajednica. U tom smislu, voljeli bismo vidjeti više iskrenosti i dosljednosti u izjavama i postupcima vlasti u Beogradu. Skoro svakodnevno ministri u Vladi Srbije iznose opasne i skandalozne izjave, kako o Bošnjacima, tako i o suverenitetu države Bosne i Hercegovine, bez ikakvih sankcija ili barem reakcije. Isto vidimo i u odnosu prema bosanskohercegovačkim političarima koji otvoreno prijete separatizmom i razbijanjem Bosne i Hercegovine, koji svakodnevno iznose uvrede svojim sunarodnicima druge vjere i nacije, njih se otvoreno podržava i ohrabruje. Sve to meni, kao građaninu, prije nego kao reisul-ulemi, ostavlja prostor da sumnjam u dobre i iskrene namjere takvih politika za koje se čini da funkcionišu po principu podijeljenih uloga. Tu su radikali koji se navodno drže pod kontrolom i preko kojih se šalje poruka, prije svega Zapadu, da uvijek mogu doći “gori”, dok oni postepeno provode svoju viziju srpskog svijeta i otvoreno najavljuju neku “denacifikaciju Balkana”. Bošnjaci, Srbi i Hrvati su historijski upućeni jedni na druge i mislim da će stvari krenuti nabolje kada se prestane dovoditi u pitanje realnost i samobitnost Bosne i Hercegovine i njenih naroda i građana. Dakako, kao što i vaša pitanja implicitno ukazuju, nemoguće je ne primijetiti to kontinuirano osporavanje Bošnjaka kao naroda, specifičnog po svojoj vjerskoj i kulturološkoj pripadnosti, ali ništa manje bratskog i evropskog, kao i države Bosne i Hercegovine kao domovine svih njenih građana i naroda koji u njoj žive, pa i Bošnjaka koji u njoj vide garant svoje opstojnosti i sigurnosti da im se neće ponoviti neki novi genocid.
Posljednjih mjeseci, najmanje ste jednom javno aludirali na retoriku kakvu prema BiH koristi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Kako komentirate odnos hrvatskih vlasti prema BiH, a naročito odnos Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića prema bosanskim muslimanima?
Žalosno je to kako gospodin Milanović govori o Bosni i Hercegovini i o Bošnjacima. Ipak, mislim da to nanosi više štete Hrvatskoj i njenom međunarodnom ugledu, pa i poziciji, nego Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Niko neće imati koristi od tog idenja prstom u oko, tih pokušaja da se jedan narod ponizi, kao ni od hodanja po Bosni kao da se radi o teritoriji Republike Hrvatske, a sjetite se samo reakcije na najavu dolaska predsjednika Vučića u Jasenovac kada je pokušao zaobići zvanični Zagreb. Posebno je zaboljelo odlikovanje ljudi koji se pred pravosuđem terete za teške ratne zločine. Kada je izrečena presuda za udruženi zločinački poduhvat, ja sam govorio da Bošnjaci ne trebaju da likuju, ne trebaju da politiziraju to pitanje, da treba iskoristiti utvrđene činjenice da se pomogne Hrvatima u RH i u BiH da se suoče s prošlošću i sa svim onim što nije valjalo u tadašnjim politikama. Iskreno smo vjerovali da će to biti prilika za pomirenje. Umjesto toga smo dobili negiranje zločina, nepriznavanje presuda međunarodnih sudova, istih onih sudova na koje se te politike pozivaju kada trebaju kazati kako je presudama generalu Gotovini i drugima utvrđena istina o karakteru rata u Republici Hrvatskoj, a evo sada i pokušaja da se ratni ciljevi ostvare u miru, i to ucjenama i zloupotrebom članstva RH u NATO i EU. Ja zato razumijem strahove onih koji politički predstavljaju značajan dio građana Bosne i Hercegovine, ne samo Bošnjaka, kada ne žele s takvim politikama praviti kompromis niti im popuštati. To nije dobar put. Nije pametno Bošnjake ni politički niti na bilo koji drugi način zbijati u kut. Tako se ništa neće postići. Ne samo zbog bosanske tvrdoglavosti, nego i zbog toga što se na strahovima, ucjenama i sijanju mržnje ne može izgraditi ničija bolja budućnost. Moje iskustvo s gospodinom Plenkovićem je drugačije, on revnosno zastupa interese RH kao i bosanskohercegovačkih Hrvata, ali mi se čini da je svjestan da se u Bosni ništa ne može prelamati preko koljena i da se budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini ne može graditi dominacijom nad većinskim Bošnjacima i poništavanjem njihove političke volje, naročito ne kroz stigmatizaciju Bošnjaka jer ih je većina muslimana, a kamo li potcjenjivanjem, vrijeđanjem i potkopavanjem državnosti Bosne i Hercegovine. I s ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske gospodinom Radmanom imam dobre odnose. Ponekad razmijenimo poruke, pogotovo u vrijeme blagdana.
Vaš govor, koji ste 30. jula održali na “Danima bosanske duhovnosti – Karići 2022” izazvao je golemu pažnju i brojne reakcije. Naročito me se dojmio ovaj dio Vašeg govora: “Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama. Naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojimo, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču. Želimo da naša djeca rastu slobodno, želimo da naša djeca budu muslimani. Želimo da naša djeca u ovoj zemlji žive dostojanstveno, da im niko ne prijeti.” Poštovani reise Kavazoviću, izražavaju li te rečenice strah od susjeda? Znače li one da smatrate kako susjedima, Srbima i Hrvatima, ne treba vjerovati, jer da su možda spremni ponoviti neprijateljstva? Ako se uistinu tako osjećate, gdje se i kako može iznova pronaći temelj za obnovu međunacionalnog povjerenja u Bosni i Hercegovini?
Nemamo mi kao Zajednica, a vjerujem i većina naših članova, strah od naših komšija, ali imamo od nekih politika koje ponovo postaju dominantne, kako u Bosni i Hercegovini tako i u susjednim državama. Iste su to politike koje su već jednom dovele do genocida nad Bošnjacima i drugih sistematskih zločina. Nosioci takvih politika ne kriju da ih baštine, ne kriju ni svoju mržnju i prijezir prema Bošnjacima koje, valjda pogrdno, nazivaju muslimanima. Ambasador jedne evropske zemlje, članice EU i NATO-a, rekao mi je da je Evropa antisemitska i islamofobična, s tom razlikom što antisemitizam ne ispoljavaju javno. Ja kao reisul-ulema, isto kao i drugi vjerski autoriteti, imam obavezu upozoravati domaću i svjetsku javnost na to da nam se valja zajednički suprotstaviti takvim politikama. Priča o “prebrojavanju”, koju ste spomenuli i na koju sam se u svom obraćanju vjernicima referirao, jer je to tih dana bila najaktuelnija tema u bosanskohercegovačkoj javnosti, nije krenula iz Bosne i Hercegovine, pa ni od bošnjačkih političara, nego je prebrojavanje krenulo u Budimpešti, a kasnije i u Rimu, što nas je posebno zabrinulo, od koga smo najmanje očekivali i u krugu kojem takvo problematiziranje samog broja muslimana i njihovo biološko postojanje predstavlja neku vrstu problema koji iziskuje odgovor i reakciju. To nas je pogodilo. Zamislite kako bi se pripadnik bilo kojeg naroda osjećao da je preživio genocid, a onda se problematizira broj onih koji su preživjeli iz njegovog naroda, te se sada u konačnici na sve načine pokušava, barem politički, poništiti politička volja tih kojih je očito ostalo previše za nečije ukuse i planove neke drugačije Evrope. I pored toga, želim vjerovati kako će Bošnjaci i njihovi politički predstavnici smoći snage da s onim dobronamjernim politikama, kako u BiH tako i u okruženju, a vjerujem da ih ima i da će ih biti, grade neku bolju budućnost u kojoj ih se neće morati stalno prebrojavati i plašiti druge njihovim brojem.
