Piše: Fatmir Alispahić
U Banjoj Luci je organiziran skup o perspektivama bošnjačke politike u Republici Srpskoj. Organizatori su dva bošnjačka udruženja, jedno u vlasništvu Sejfudina Tokića i drugo, privatizirano, u vlasništvu Senadina Lavića. To što se u Bošnjačkom pokretu za ravnopravnost pokreće samo Sejfudin Tokić, i to što je nekada časni i moćni „Preporod” reduciran na prosječnog Senadina Lavića – nipošto ovom skupu ne odriče važnost. Ali, takav skup je morao biti organiziran prije 18 godina, odmah nakon uspostave „nepravednog mira koji je bolji od rata”, kada je trebalo bošnjačke perspektive u Republici Srpskoj podići na nivo ultimatuma za opstanak dejtonskog poretka. Naravno, bošnjački povratak u bošnjačke kuće je antifašistički, humanistički, pravdoljubivi imperativ, ali, on je ujedno i pravna kategorija, utoliko što je potpisivanje Dejtonskog sporazuma uslovljeno Aneksom sedam i povratkom svih na svoje. To znači da ako se povratak ne sprovodi, i ne sprovede, onda je ništavan Dejtonski sporazum, i dejtonski poredak uopće, čije je postojanje određeno povratkom prognanih i izbjeglih lica. Ko zna zašto bošnjačka politika nije imala ni pola sekunde pameti da uoči ovu posljedičnu vezu između dejtonskog poretka i Aneksa sedam?! Zar je moguće da je bošnjačka politika taj „nepravedni mir koji je bolji od rata” prihvatila kao statičnu i trajnu kategoriju? Već godinama se vidi da je dejtonski poredak okvir za nestanak Bosne i Bošnjaka, za jačanje hegemonističkih separatizama u BiH, i da opstanak Bosne i Bošnjaka ovisi od rušenja entitetskog i etnonacionalnog poretka, a u svrhu rehabilitacije građanske parlamentarne demokratije. Napose, Referendum od 1. marta 1992. u prvi plan je istakao građane, pa tek onda narode, a to znači da jedino legitimno uređenje BiH treba služiti prvo građanima, pa onda narodima. To ne znači negiranje ili marginaliziranje etnokulturnih posebnosti, kao što rade kvazigrađanski intelektualci koji građanski kocept vide kao antinacionalizam, a antinacionalizam vide kao diskriminaciju narodnih identiteta. Za njih su bošnjačka, srpska i hrvatska kultura izraz nacionalizma, a ne civilizacijska vrijednost. Ti lažni tzv. građanski intelektualci su primitivci koji ne razumiju suštinu Bosne, u kojoj građansko ne smije negirati etničko, ni obratno. A pošto građanska demokratija nosi integralističku ideju jednakopravnosti svih građana i naroda, to je suprotstavljeno etnonacionalnom apartheidu velikosrpskog i velikohrvatskog koncepta u BiH. Dokidanje tog dejtonskog zla učinilo bi da na dobitku budu Bošnjaci i svi drugi normalni ljudi, a na gubitku velikosrbi i velikohrvati, kojima dejtonski apartheid pruža krpeljsku mogućnost bujanja na račun uništenja Bosne i njenih građana. Paradoks je da najveći, a zapravo lažni zagovornici građanske BiH danas izviru iz dejtonskih sehara, ali s ciljem da stalno problematiziraju bošnjačko pitanje, jačajući velikosrpske i velikohrvatske pozicije, namjesto da ruše dejtonski poredak koji je sav baždaren da udovolji onome što su davno dogovaravali Cvetković/Milošević i Maček/Tuđman. Paradoks je i da zapadni pametnjakovići uporno sponzorišu nakaradu koju ne bi uveli ni u svoju štenaru, a kamo li u svoje države. Dejtonski poredak je krhak i rušljiv u dodiru sa ma kojom zapadnom deklaracijom. Ako je to tako, onda je prava enigma zašto bošnjačka politika, ni u jednom sazivu, ni u jednoj varijanti, nikada nije razmatrala političku perspektivu bošnjačkog povratka, niti je imala viziju rušenja dejtonskog poretka kao uvjeta za opstanak Bosne i Bošnjaka. Nije moguće da se u glavi bošnjačke politike nastanio fildžan kao najveći mentalni i patriotski domet?! Možda je tih nekoliko profiterskih i tajkunskih mreža, koje su uzjahale bošnjačku politiku, uistinu vidjelo svoju ličnu perspektivu u ekonomskom ovladavanju krajevima sa bošnjačkom većinom, gdje su se zabavili kriminalnim privatizacijama, rasprodajama i ćevapima.
Dejtonski šamar
Kao što u godišnjoj putanji ima ona tačka kada je Sunce najbliže Zemlji, tako i mi ulazimo u fazu kada je ideja o ukidanju entiteta najbliža Bosni i Hercegovini. Teroristički napadi u krajevima sa bošnjačkom većinom, iz kojih treba izdvojiti i spasiti opravdani socijalni bunt poniženih građana, dali su i neke pozitivne efekte. Jedan od njih je što se otvorilo pitanje održivosti i smislenosti dejtonskog poretka. Režiranim protestima i paljevinama se htjelo kazati kako je Bosna i Hercegovina neodrživa, a zapravo se kazalo kako je neodrživ dejtonski poredak, koji generira razna zla, odnarođenu vlast, stalne tenzije, a nadasve stalna nastojanja velikosrpske i velikohrvatske politike da dokažu kako je separatizam jedino rješenje. Na njihovu žalost, a na radost svih patriota, prevagnulo je mišljenje o neodrživosti dejtonskog poretka. Bez obzira na početnu namjeru evropskih diplomata da se ufate u kolo sa februarskim teroristima, prevladao je razum u ime kojeg i zapadna diplomatija vidi do koje mjere je očit odron dejtonskog poretka. Ono što pričinjava najveću radost u ovom otvaranju dejtonerije za raspravu, jeste kad Karadžićev naslijednik Milorad Dodik govori o opasnosti ukidanja Republike Srpske. On to meće u kontekst nekakvih razmirica sa novinarima i nevladinim organizacijama, ali, svejedno, važno je da izgovara sintagmu – ukidanje Republike Srpske. To znači da su on i njegovi svjesni mogućnosti da Republika Srpska bude ukinuta, kao što je ukinuta, recimo, nekadašnja Autonomna pokrajina Vojvodina. Ko se danas sjeća da je Vojvodina godinama bila nekakva „autonomna pokrajina”? Tako će i Republika Srpska pasti u zaborav, izuzev kao mjesto na kome će se srpske generacije odgajati onako kako se njemačke generacije odgajaju na Aušvicu. Republika Srpska je Aušvic, pojam koji će zauvijek biti obilježen slikama ljudskih kostura, zapravo, bošnjačkih i jevrejskih civila ubijenih u planskom genocidu. Ovo je istina koja se kotrlja takvom silinom da je ništa više ne može zaustaviti. Jedino, moguće je, i potrebno je, ubrzati ove procese, i u to ime nastaje ovaj tekst.
U narednom periodu treba trasirati dvije važne operacije: prva, mobiliziraje Bošnjaka za glasanje u Republici Srpskoj, i druga, pokretanje pravosudnih mehanizama za ukidanje dejtonskog poretka, odnosno, Republike Srpske. Danas kad 1.300.000 bh. građana u dijaspori postaju konačno svjesni da mogu biti ljudi bez domovine, kao što su to umnogome postali Palestinci, otvara se šansa da se ta energija straha usmjeri kao borbi za opstanak. Politička realnost je ogolila okupaciju Bosne i Bošnjaka, s ambicijom da se stvori geto za Bošnjake, u okolini Zenice, i u okolini Bihaća. Neće to biti geto multikulture, slobode i dostojanstva, već geto projektovanog terora i straha. Baš tako cionistički teroristi u Pojasu Gaze i na Zapadnoj Obali obesmišljavaju palestinsku želju da se vrate u Palestinu i želju preostalih Palestinaca da opstanu u ove dvije enklave. Projekcija dejtonskih terorista je da se u ovom getu za Bošnjake instaliraju totalitarizam i policijska država s ciljem maltretiranja i ponižavanja tih getoiziranih Bošnjaka. Šta će se događati sa dijasporom koja, ipak, održava makar emotivne kontakte sa BiH? Ta dijaspora će vremenom shvatiti da od povratka nema ništa, ali, da nema ništa ni od posjeta svojoj domovini, čiji se bosanski duh jedva još osjeti u ove dvije bošnjačke enklave, oko Zenice i oko Bihaća. (Sarajevo ne pominjemo, jer je za Sarajevo u ovom scenariju planiran status distrikta, a ne pominjemo ni Tuzlu, koja je odavno već bijeljinska provincija, obavještajno, ekonomski, kulturno i mentalno.) Dijaspora, dakle, po prvi put sada shvata da ostaje bez Bosne i Hercegovine, kao što je dejtonska država, svjesno i genocidno, ostala bez bh. dijaspore. Ali, jedno je ambicija dejtonske genocidne države da broju ubijenih Bošnjaka pripiše i broj raseljenih Bošnjaka, a drugo je pitanje – hoće li Bošnjaci na to pristati. Hoće li, zapravo, ljudi u dijaspori pristati da budu usmrćeni i zauvijek izgubljeni za svoju zemlju? Imaju li izbora? Naravno da imaju.
Kota na koju se bije bitka za otpisivanje dijaspore iz veza sa BiH je genocidni Popis, kao i izborni proces. Dijaspora je na Popisu pokazala primjerenu organiziranost, jer su desetine hiljada ljudi prilagodili godišnje odmore vremenu Popisa. Uprkos tome, službenici genocida nad Bošnjacima iz Zavoda za statistiku saopćavaju da će nestati 300.000 popisanih. A gdje su tek oni nepopisani, i oni kojima je dejtonska država onemogućila pravo da se popišu u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, što je svukud uobičajena praksa, samo ne kod nas? Dejtonska država je jedina država koja se bori za odstranjivanje svoga iseljeništva, i zato je dejtonska država genocidna država. Da li Fondacija „Popis”, koju predvodi Islamska zajednica, i dalje misli da je – „Popis uspješan za Bošnjake”? Popis je morao biti rušen, kao genocidni akt, ali, ni jedna bošnjačka adresa tu misao nije ni izgovorila, a kamo li pretvorila u strateški plan. Kad bi dijaspora bila organizovanija, mogla bi pokrenuti sudski proces za dokazivanje genocidnosti Popisa iz 2013. godine. Dijaspora mora postati svjesna jasne namjere dejtonske države da Bosnu svede na geto za Bošnjake, a da bošnjačke iseljenike odstrani iz bh. realnosti. Tome se treba suprotstaviti pravnim sredstvima, s ciljem da se ruše sve diskriminirajuće odredbe zakona, kakve postoje u vezi popisa, ili, kakve već godinama postoje u vezi izbora. Naime, namjesto pasivne registracije za izbore, koja bi važila po osnovu ličnih dokumenata, bh. građanin u dijaspori se mora svaki put registrirati da bi glasao. To je svjesno otežavanje ovog ustavnog prava. Trebalo je i politički i sudski tražiti da se ova diskriminacija ukine. Dok se to ne dogodi, dijaspora treba ove činjenice razumjeti kao genocidni šamar dejtonske države, na koji treba reagirati motivacijom i mobilizacijom – kako bi se što više ljudi iz dijaspore prijavilo za Izbore 2014. godine. Tu dolazimo do centra priče.
Buđenje žrtava
Dijaspora neće da glasa jer nema za koga glasati. Nek’ glasa za sebe! Ako ne valjaju političari, nek’ valja narod! Zato treba glasačku energiju dijapore osloboditi od uvejerenja da se to za nekoga glasa, za ovu ili onu stranku, za ovog ili onog kandidata. Stranke i političari više nisu bitni. Bitno je političko prisustvo ljudi koji su protjerani, i koji samo tako mogu posvjedočiti da iseljeništvo nije njihova volja, već je rezultat genocida. Dijaspora mora poslati poruku da se ne odriče Bosne i Hercegovine. Tapija na domovinu nije emotivna već pravna i činjenična kategorija. Možeš ti do mile volje voljeti sevdalinku, burek, šerbe i šamiju, ali od tog se ne živi, već – za to se živi. Kao što moraš zaraditi novac da bi kupio ono što ti treba ili ti je srcu milo, tako moraš i ostvariti realne pretpostavke da raspilaviš svoje emocije prema Bosni i njenim ljepotama. Bosni su danas od dijaspore potrebni konkretni dokazi patriotske ljubavi, a što znači ulaganje u one političke mehanizme koji svjedoče da se iseljeništvo nije predalo i da nije odustalo. Prelistajte naslove srpskih i hrvatskih listova i portala sa posljednjih izbora, pa ćete vidjeti sa koliko radosti izvještavaju da „bh. dijaspora više ne želi izlaziti na izbore”. Oni imaju realnog razloga da slave pobjedu, jer od 1.300.000 ljudi prijavi se tek nekoliko desetina hiljada, a za razliku od prvih poslijeratnih izbora kada se za izbore prijavilo gotovo pola miliona iseljenika, tačnije 458.000 građana. Gdje je nastala ta politička armija koja je 1996. svjedočila da se iseljenici misle vratiti i ostvarivati svoje ustavno pravo da biraju i budu birani? Ovih 458.000 iseljenika nestali su u dejtonskom genocidu, u Izbornom zakonu koji ih je vremenom osipao, s konačnim ciljem da žrtve etničkog čišćenja pretvori u žrtve genocida, dakle, mrtve ljude. Dejtonski genocidaši jedino nisu računali da bi se nekada mogao probuditi taj ubijeni iseljenik, koji u momentu kad shvata da ostaje bez domovine odlučuje da se registruje za Izbore i svojim brojem pokaže da je tu – svoj na svome. Upravo na ovim premisama vrijedi mobilizirati bh. dijasporu, čije bi prisustvo na Izborima u Republici Srpskoj ojačalo, ozvaničilo, popečatalo realnu ambiciju svih bh. patriota i istinskih antifašista, a zasigurno i mnogih normalnih Srba – da Republika Srpska, taj Aušvic na Balkanu, bude ukinuta. Rusko petljanje u Ukrajinu podstiče američku sujetu koja zadovoljenje može imati u petljanju u neke ruske zone interesa, što znači da se začas može dogoditi da Amerika, kako bi kontrirala Rusiji, otvori proces ukidanja entiteta i kantona. A pošto je Srba i Rusa 300 miliona, ne bi bilo loše da Milorad Dodik kriminalnu Republiku Srpsku osnuje na Krimu.
Neće se promijeniti ništa dok se mi ne promijenimo. Prvi je korak velika kampanja u vezi registracije za Izbore 2014., kako bi iseljenici, žrtve etničkog čišćenja, posvjedočile svoju tapiju na svoju zemlju, a drugi je korak pokretanje sudskog procesa za obaranje Dejtonskog sporazuma, koji nije ispunjen, i koji je potpisan pod prisilom, s ciljem da se uređenje Bosne i Hercegovine vrati na prethodno pravno stanje, a to je Republika Bosna i Hercegovina, bez entiteta, bez kantona, sa dva nivoa vlasti, državnim i općinskim. Nikakav „Dejton 2”, nikakav novi referendum, sve drugo je prevara ili glupost, ispravna je jedino borba za rehabilitaciju referendumske volje bh. građana, odnosno, za poredak koji ima legitimitet blizu 64 odsto bh. građana koji su 1. marta 1992. izglasali suverenu i nedjeljivu državu, zemlju ravnopravnih građana i naroda. Pred ovim časnim ciljem – ukidanja dejtonskog poretka i povratka referendumske volje u ustavno uređenje BiH – drhte svi neprijatelji Bosne i Hercegovine, jer znaju da je to oružje protiv kojeg ne postoji štit.
