Na današnji dan 1993. godine prilikom napada na Drežnicu na planini Čvrsnici poginuo je poručnik Hrvatske vojske Tomislav Lukačević.
Nakon što HVO nije uspio u svojim namjerama da 09.05.1993. godine zauzme Drežnicu iz pravca Vrdi – Drežnica i Bijelo Polje – Drežnica, s ciljem spajanja sa snagama HVO-a u Grabovici, Glavni stožer HVO-a je otpočeo sa intezivnim planovima za ostvarenje svog cilja pripremajući napad na Drežnicu iz pravca Posušje – Rakitno.
S tim ciljem dana 24.06.1993. godine iz sastava Brigade Posušje – bojna „Rafael Boban“ na borbeno izviđanje sa zadatkom prikupljanja obavještajnih podataka o borbenom rasporedu i jačini naših snaga u rejonu G. Drežnica (Draga), upućen je zapovjednik III. Voda Rajko Topić sa tri bojovnika Željko Topić, Ivan Zlomislić i Stipe Šarić.
Pripadnici bataljona Drežnica (četa Draga) su na vrijeme primjetili ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu koju su bez borbe zarobili, razoružali i priveli u komandu čete.
Uz primjenu svih međunarodnih konvencija o ratnim zarobljenicima za iste je obezbjeđen adektvatan pritvorski prostor sa obezbjeđenom ishranom kao i za pripadnike naših jedinica.
Narednog dana zapovjedništvo HVO-a iz Posušja putem radio veze (uređaja koji su imali zarobljeni) tražili su uspostvaljanje kontakta sa komandom bataljona Drežnica radi informacije o sudbini njihovih bojovnika i eventualnih pregovora.
Imajući u vidu činjenicu da su HVO snage prilikom napada na most Bijela i Jasenjane zarobile sedam naših pripadnika, Komanda bataljona je odlučila da stupi u kontakt i odgovori na poziv HVO-a, obavjestivši ih da su njihovi bojovnici zarobljeni te da tražimo razmjenu za naše zarobljene, tražeći i razmjenu našeg komšije Hasana Balića koji je zarobljen u komandi 41. motorizovane brigade u zgradi Vranica u Mostaru (snimka zarobljavanja prikazana na HRT-u).
U toku pregovora o razmjeni, jedinice ARBIH iz Mostara su oslobodile i deblokirale lijevu obalu Mostara, a samim tim i naše saborce koji su bili zatvoreni u zatvoru Samostan „Časnih sestara“ Potoci, tako da je suprotna strana dovedena u neravnopravan položaj u pregovorima.
Shvativši navedeno HVO je pokrenuo akciju te je sa prostora Mostara pod njihovom kontrolom iz svojih stanova zarobio pet građana rodom iz Drežnice:
1. Almira Bobića,
2. Šabana Bobića,
3. Ahmeta Mujića,
4. Ahmeta Kurtovića,
5. Mustafu Kurtovića
te nudio imenovane za razmjenu za svoje bojovnike, nudeći prestanak bilo kakvih daljnjih sukoba odnosno njihovog napada na Drežnicu.
Komanda bataljona u početku je odbijala takvu razmjenu prvenstveno iz razloga što su bojovnici HVO-a zarobljeni naoružani na bojnom polju, a naše komšije su kao civile zarobili u njihovim stanovima u Mostaru. Međutim, zbog pritisaka rođaka i prijatelja naših sugrađana dogovorena je i izvršena razmjena 20.07.1993. godine.
Da su namjere HVO-a bile nečasne, u što nije bilo sumnje, potvrdilo se nekoliko dana poslije, kada je 29.07.1993.godine izvršeno artiljerijsko i tenkovsko granatiranje kompletnog prostora Drežnice kada je poginulo sedam pripadnika bataljona, a dana 01.08.1993. godine od strane Zapovjedništva brigade Posušje, komanda bataljona dobila je „pismo-ultimatum“ (broj: 01-196/93, datum: 01.08.1993) u kojem se između ostalog navodi: „zbog situacije na terenu brigada Posušje ne može više odugovlačiti sa ratnim planovima, … te ako su postrojbe Armije u Drežnici spremne na suživot sa Hrvatima, tražimo da predate oružje u koloni jedan po jedan, na putu Krivina kod Suhe bukve, tj. da se predate zajedno sa civilima te da će vam bit obezbjeđen smještaj u Rakitnu i Posušju ili po vašim željama“.
Navedeni ultimatum shvaćen je krajnje ozbiljno i odmah se krenulo sa aktivnostima za ojačavanje svih naših linija, zatvaranja svih mogućih prilaza sa Čabulje i Čvrsnice, te prikupljanju podataka o rasporedu snaga HVO-a.
Dana 03.08.1993. grupa maloljetnih boraca primjetila je da inžinjerija HVO-a probija puteve prema Sokolini, Drvaru i Javorku na planini Čvrsnici uz osiguranje pješadije, te su istog dana o tome obavjestili komandu 3. čete u Dragi.
Komandant bataljona zajedno sa 20-tak boraca dobrovoljaca je dana 04.08.1993.godine odlučio da izvrši nasilno izviđanje u rejonu Batačke lazine – Pločno – Drvar, što je odmah sutradan 05.08.1993. godine i učinjeno.
S obzirom na činjenicu da na tom dijelu (Batačke Lazine) nije bila uspostavljena klasična linija odbrane, procjenjeno je da sa tog pravca prijeti najveća opasnost jer bi zaposjedanje navedenog prostora od strane HVO-a dovelo naše snage u Dragi u poluokruženje što bi dodatno otežalo odbranu kompletnog prostora Gornje Drežnice.
Da su procjene Komande bataljona bile tačne pokazalo se odmah prilikom izlaska na plato Čvrsnice kada je uočeno dovoženje ljudstva i MTS-a iz pravca Donje Bare prema Pločnu i platou Batačkih Lazina, kada su počeli zaposjedanje linije Mali Drvar – Pločno, te se smatralo da im je to i krajnji cilj.
Odlučeno je da se sutradan zajedno sa dijelom snaga iz Drage izvrši napad na objekte Mali Drvar i Karauševica s ciljem uništenja oruđa i posada koje su neprestano djelovale prema našim linijama i naseljenim mjestima, a da snage iz Prateće čete zaposjednu plato Batačke Lazine.
Međutim, na današnji dan 06.08.1993. godine u ranim jutarnjim satima otpočelo je snažano artiljerijsko–tenkovsko djelovanje, kako po linijama odbrane, još više po naseljima i objektima od značaja za društvenu zajednicu (osnovna škola i džamija u G.Drežnici).
O razmjerama napada govori i dopis brigade Posušje broj: 01-220/93 od 03.08.1993. godine u kojem od Glavnog stožera HVO–a u Mostaru, za pripremu napada traže dopunu artiljerijskih projektila:
– 150 projektila za top 130 mm,
– 100 projektila za haubicu 122 mm i
– 22 punjenja za VBR – Grad
Toga dana teško su oštećene džamija i Osnovna škola u G. Drežnici. Posebnu brutalnost agresori su pokazali puštajući protubrodske mine prema selu Draga, koje su teške po nekoliko stotina kilogarma i velike razorne moći.
Odmah nakon prestanka artiljerijske pripreme otpočeo je i pješadijski napad na pravcu: Bare – Javorak.
Kako će se kasnije ispostaviti da su na ovom pravcu nastupale združene snage iz posuške brigade i brigade Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, ojačane sa jedinicom iz sastava Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojne “Alpha” na čelu sa poručnikom HV-e Tomislavom Lukačevićem iz Virovitice.
Nakon pješadijske borbe koja je trajala gotovo dva sata, naše snage koje su u tom trenutku brojale dvadeset boraca, uspješno su odbile napad višestruko brojnijeg neprijatelja.
Djelimično povlačenje snaga HVO-a i HV-a počelo je nakon pogibije njihovog zapovjednika Lukačevića, i ponovnom snažnom artiljerijskom vatrom po našim snagama i kompletnim prostorom Gornje Drežnice.
Nakon što je kod poginulog zapovjednika Lukačevića pronađena Zapovjed sa ucrtanim ciljevima napada na topogorafskoj karti, borci bataljona Drežnica saznali su da je cilj akcije bio da snage na pravcu: Bare – Javorak nakon što se spuste u naseljena mjesta kod zaseoka Turkića i Kadrića kuće, izvrše paljenje istih, stvarajući paniku i s leđa izvrše napad na naše linije u selu Draga, stvarajući uslove za uvođenje mehanizovanih i tenkovski snaga iz pravca Klanci – Draga, neutrališući naše snage i civilno stanovništo i zaposjdanje linije: potok Viuća – Obod. U nastavku operacije nakon uvođenja svježih snaga nastaviti napad prema Donjoj Drežnici i spojiti se sa snagama koje bi u slučaju uspjeha ove operacije napale iz pravca Goranci – Vrdi.
Putem radio veze pronađene kod njihovog zapovjednika, na osnovu praćenja iste, procjenjeno je da zapovjednik kompletne operacije general Glasnović od svih borbenih jedinica traži nastavak akcije do konačnog cilja, uz pojačanu artiljerijsku podršku, a s obzirom na činjenicu da naše dodatne snage, kao podrška još nisu bile stigle na mjesto borbe, jer je trebalo najmanje dva sata usiljenog marša (borbe se vodile na nadmorskoj visini od oko 1.400 mnv) komandant bataljona odlučio je da se uključi u radio komunikaciju sa zapovjednikom HVO-a, koji je uporno tražio da mu se javi glavna „RIBA“ kako su imale kodni naziv njihove borbene grupe, riječima „RIBA JE NA SUHOM“ dajući mu do znanja da je „glavna riba“ zapovjednik specijalnih snaga poručnik HV-a Tomislav Lukačević pod našom kontrolom.
Nakon nekoliko minuta mukle radio tišine general Glasnović je pozvao sve „ribe“ da se vrate na polazne položaje i pređu na rezervnu frekvenciju.
Istog momenta prestalo je i granatiranje.
Nedugo nakon toga iz Drežnice su stigle naše rezervne snage i uspostavile stalnu liniju odbrane na tom dijelu ratišta koja je ostala sve do okončanja agresije na naše prostore.
I pored činjenice da je samostalni bataljon „Drežnica“ gotovo čitavo vrijeme agresije HVO-a i HV-a na ove prostore bio odsječen od svih jedinica ARBiH, bez dovoljno hrane i municije izvojevao je pobjedu u ovoj i u svim bitkama vođenim na ovim prostorima i trajno ugasio snove o uspostavljanju HR HB.
Ova operacija HVO-a je još jedan očit dokaz učešća u agresiji na Bosnu i Hercegovinu regularnih snaga Hrvatske vojske iz Republike Hrvatske. Za zasluge u agresiji na BiH, Područna škola u rodnoj Brezovici kod Virovitice nosi ime Tomislava Lukačevića koji je posthumno unaprijeđen u čin bojnika Hrvatske vojske i odlikovan spomenicom domovinskog rata. Nakon vašingtonskog sporazuma tijelo bojnika Tomislava Lukačevića je razmjenjeno za tijelo šehida Mujić Ramiza majora ARBIH koji je ubijen 16.6.1993. godine u vojarni HVO-a Tihomir Mišić u Sjevernom logoru tokom prisnilnog rada, saopćeno je iz Drežnica Memorijala.
(Mostarski.ba)
