Piše: Semir Efendić, načelnik općine Novi Grad Sarajevo
Danas sam sa savjetnikom Mešanovićem obišao roditelje djece iz Konjević Polja kod Bratunca, koji već tri mjeseca ispred zgrade OHR-a u Sarajevu traže pravo da njihova djeca u školi uče maternji – bosanski jezik. Oni traže da na pragovima svojih kuća u kojima se rodio i njihov djed i njihov pradjed, u svojoj državi Bosni i Hercegovini, čiji pasoš i liču kartu imaju, uče jezik kojim su govorili njihov djed i pradjed, a ne srpski jezik i ekavicu. Nevjerovatno je da postoji neko ko im to pravo osporava iako je ono sasvim očito, jednostavno, humano i ničim ne remeti bilo kakva prava nekoga drugoga. U područnoj školi u Konjević Polju ima oko 150 djece i svi su Bošnjaci, a svi učitelji i nastavnici su Srbi (osim nastavnice islamske vjeronauke).
Problem je u tome što se ova škola nalazi u dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska. Pitanje njihovog prava da u školi uče bosanski jezik je pitanje postoji li država Bosna i Hercegovina! Osporavanje elementarnih ljudskih prava povratnika u dijelove države u kojima se desio genocid je najvažnije političko i pravno pitanje u Bosni i Hercegovini danas.
Kako je moguće da bosanska politika (može se reći i bošnjačka politika, ili „bosanska strana”) nema nikakav odgovor na ovaj problem. Nema čak ni jasan stav po ovom pitanju. Roditelji djece kažu da su svi politički lideri stranaka iz Federacije BiH koji su ih posjetili došli po noći. Time su sami svoju podršku ovim ljudima na neki način učinili „ilegalnom”, slabom, nejasnom, nemoćnom, beskorisnom. Zašto stranke iz Fedracije BiH, kada su podržale milorada Dodika u smjeni državnog ministra Mirka Šarovića zauzvrat nisu tražile rješavanje problema djece iz Konjević Polja? Zašto su razgovarali o podjeli dobiti Elektroprenosa BiH prije nego se riješilo ovo pitanje? Zašto su podržali izmjene Zakona o prebivalištu…
Odgovor na ova pitanja je vjerovatno u činjenici da bosanska politika danas i ne postoji. Postoji samo skupina stranački podijeljenih, iskompleksiranih, nesposobnih , dosadnih politikanata koji nisu u stanju postići nikakv rezultat. Svaki dan nam se hvale i pričaju o nekakvim svojim uspjesima i rezultatima, ali onaj šator ispred zgrade OHR-a govori nam nešto drugo…
Ova godina će biti prilika da nešto promijenimo. Nadam se da je nećemo potrošiti uzaludno kao 2006. i 2010. godine…
