Pavel Filatjev zna posljedice onoga što je rekao. Ovaj bivši padobranac shvaća da riskira zatvor, da će ga prozvati izdajnikom i da će ga se bivši suborci kloniti. Vlastita ga je majka nagovarala da pobjegne iz Rusije dok još može. Svejedno je to izrekao što je izrekao, pišu Jutarnji.
“Ne vidim pravdu u ovom ratu. Ne vidim tu istinu”, rekao je za stolom kafića u moskovskoj finansijskoj četvrti. Bilo mu je to prvi puta da osobno sjedi s novinarom otkako se vratio iz rata u Ukrajini, prenosi britanski The Guardian.
“Ne plašim se boriti u ratu. No, moram osjetiti pravdu, znati da je ono što radim ispravno. I vjerujem da sve ovo (ruska invazija na Ukrajinu) propada ne samo zato što je vlada sve pokrala, već zato što mi, Rusi, ne osjećamo da je ono što radimo ispravno”.
Prije dvije sedmice, Filatjev je otišao na svoju stranicu na društvenoj mreži VKontakte i objavio ‘bombu‘ na 141 stranice – opis iz dana u dan kako je njegova padobranska jedinica poslana na teritoriju Ukrajine s Krima, ušla u Herson i zauzela morsku luku te bila pod teškom artiljerijskom vatrom više od mjesec dana u blizini Mikolajiva – a onda kako je na kraju ranjen i evakuiran iz sukoba s infekcijom oka.
Do tada je već bio uvjeren da mora razotkriti trulež u srži ruske invazije na Ukrajinu.
Proveo je 45 dana pišući svoje memoare iz sukoba, razbijajući ‘zakon šutnje‘ pod kojim je čak i riječ ‘rat‘ protjerana u javnosti. “Jednostavno ne mogu više šutjeti, iako znam da vjerovatno neću ništa promijeniti, a možda sam i glupo postupio da se uvalim u toliku nevolju”, kaže Filatjev, dok mu se prsti tresu od stresa. Zapalio je još jednu cigaretu.
Njegovi memoari – ZOV – nazvani su po taktičkim oznakama ‘Z‘ nacrtanim na vozilima ruske vojske, koje su u Rusiji prihvaćene kao proratni simbol. Do sada nije bilo detaljnijeg, dobrovoljnog iskaza ruskog vojnika koji je sudjelovao u invaziji na Ukrajinu. Isječci su objavljeni u ruskim nezavisnim medijima, dok se Filatjev pojavio putem video linka u intervjuu za nezavisni TV Rain (Dožd).
Ove sedmice je ruska istraživačka stranica iStories, koju je Moskva zabranila u zemlji, objavila priznanje još jednog ruskog vojnika koji je pred kamerom priznao da je pucao i ubio civila u ukrajinskom gradu Andrijvka.
Filatjev, koji je služio u 56. gardijskoj desantno-jurišnoj pukovniji baziranoj na Krimu, opisao je kako je njegova iscrpljena i slabo opremljena jedinica uletjela na ukrajinski teritorij kroz pozadinu teške raketne paljbe krajem februara, s malo konkretne logistike ili ciljeva i bez ikakve ideje zašto je uopće došlo do rata.
“Trebali su mi sedmice da shvatim da na ruskom teritoriju uopće nije bilo rata i da smo upravo napali Ukrajinu”, rekao je.
U jednom trenutku Filatjev opisuje kako su grabežljivi padobranci, inače elita ruske vojske, zauzeli hersonsku luku i odmah počeli krasti “računare i svu vrijednu robu koju smo mogli pronaći”. Zatim su poharali kuhinje tražeći hranu.
“Tamo smo kao divljaci jeli sve – zob, kašu, pekmez, med, kafu… Ni za što nas nije bilo briga, već smo bili dovedeni do granica mogućnosti. Većina je provela mjesec dana na poljima bez ikakve udobnosti, tuša ili normalne hrane”.
“U kakvo divlje stanje možete dovesti ljude ne razmišljajući o tome da trebaju spavati, jesti i prati se”, napisao je. “Sve oko nas je izazivalo gadan osjećaj – kao jadnici smo samo pokušavali preživjeti”.
“Znam da će stranom čitatelju zvučati divljački”, rekao je, opisujući kako suborac krade računar. “Ali (vojnik) zna da to vrijedi više od jedne njegove plaće. I ko zna hoće li sutra uopće biti živ. Pa ga uzima. Ne pokušavam opravdati ono što je učinio, ali mislim da je važno reći zašto se ljudi tako ponašaju, razumjeti kako ih zaustaviti… Što da osoba učini u takvim ekstremnim situacijama”.
Oštro je osudio ono što je nazvao “degradacijom” vojske, uključujući korištenje zastarjele opreme i vozila zbog kojih su ruski vojnici bili izloženi ukrajinskim protunapadima. Puška koju je dobio prije rata bila je zahrđala i imala je polomljen remen, rekao je.
“Bili smo samo idealna meta”, napisao je, opisujući putovanje u Herson na zastarjelim i neoklopljenim kamionima UAZ, koji su ponekad stajali na mjestu 20 minuta. “Bilo je nejasno kakav je bio plan – kao i uvijek, niko ništa nije znao”.
Filatjev opisuje kako je njegova jedinica, kako je rat odmicao, bila prikovana u rovovima gotovo mjesec dana u blizini Mikolajiva pod vatrom ukrajinskog artiljerije. Tamo mu je udar granate bacio blato u oko, što je dovelo do infekcije zbog koje je gotovo oslijepio.
Kako su na ratištu rasle frustracije, pisao je o izvješćima o vojnicima koji su se namjerno ustrijelili kako bi pobjegli s fronte i dobili 3 miliona rubalja (48.000 eura) odštete, kao i o glasinama o sakaćenju zarobljenih vojnika i trupala.
U intervjuu je naveo da nije lično vidio zlostavljanja koja su se provodila tokom rata. No, opisao je kulturu bijesa i ogorčenosti u vojsci koja ruši fasadu pune podrške ratu prikazanu u ruskoj propagandi.
“Većina ljudi u vojsci nezadovoljna je onim što se tamo događa, nezadovoljna je vladom i svojim zapovjednicima, nezadovoljna je (ruskim predsjednikom, Vladimirom) Putinom i njegovom politikom, nezadovoljna je ministrom odbrane (Sergejem Šojguom), koji nikada nije služio u vojsci”, napisao je.
Otkako je izašao u javnost, kaže, cijela je njegova jedinica prekinula kontakt s njim. Ali, vjeruje da je 20 posto njih izravno podržalo njegov protest. I mnogi drugi, u prigušenim razgovorima, govorili su mu o nevoljkom osjećaju poštovanja prema patriotizmu Ukrajinaca koji se bore za odbranu vlastitog teritorija. Ili se žalili na loše postupanje Rusije prema vlastitim vojnicima.
“Ovdje niko ne liječi veterane”, rekao je u jednom trenutku.
U vojnim bolnicama opisao je susret s nezadovoljnim vojnicima, uključujući ranjene mornare s krstarice Moskva – koju su u aprilu potopile ukrajinske rakete – koji viču na višeg oficira iz sobe. A u ZOV-u je ustvrdio da “postoje gomile mrtvih čijim rodbinama nije isplaćena odšteta”, potkrijepivši time medijske napise o ranjenim vojnicima koji mjesecima čekaju na isplatu.
Drugačiji čovjek
Prvobitni njegov plan bio je objaviti svoje memoare i odmah se predati policiji. No, aktivist Osečkin rekao mu je da razmisli i opetovano ga je pozivao da pobjegne iz zemlje. Sve do ove sedmice odbijao je to učiniti.
“I recimo odem, odem u Ameriku, a ko sam tamo? Što bih trebao raditi?”, kaže. “Ako nisam potreban čak ni u vlastitoj zemlji, kome onda trebam tamo?”.
Zbog toga je Filatjev dvije sedmice svaku noć boravio u drugom hotelu i živio s teškim crnim ruksakom koji je nosio sa sobom, pokušavajući biti korak ispred policije. Ni tada ga, priznaje, nije trebalo biti teško pronaći.
The Guardian nije bio u mogućnosti nezavisno provjeriti sve detalje njegove priče, ali je on dostavio dokumente i fotografije koji pokazuju da je bio padobranac 56. zračno-desantne pukovnije stacionirane na Krimu, da je hospitaliziran zbog ozljede oka koju je zadobio tokom “izvođenja specijalne zadaće u Ukrajini” u aprilu te da je pisao izravno Kremlju sa svojim pritužbama u vezi rata prije nego što je izašao u javnost.
“Šta smo to postali?”
Najviše od svega pita se zašto je još uvijek slobodan. Čuo je da se njegova jedinica sprema optužiti ga za dezerterstvo, optužbu koja bi ga mogla odvesti u zatvor na više godina. A ipak se ništa nije dogodilo.
“Ne razumijem zašto me još uvijek nisu ugrabili”, kaže nakon susreta na željezničkoj stanici u Moskvi. “Rekao sam više nego iko u posljednjih šest mjeseci. Možda ne znaju što bi sa mnom”, dodaje.
To je misterija koju možda nikada neće riješiti. Filatjev je pobjegao iz zemlje nepoznatom rutom nešto nakon subote navečer, kada je krenuo pronaći hostel u kojem će prenoćiti. Dva dana kasnije, Osečkin je objavio da je Filatjev uspio pobjeći iz Rusije “prije hapšenja”. Još uvijek nije jasno je li službeno optužen za bilo kakav zločin u Rusiji.
“Zašto bih morao bježati iz svoje zemlje samo zato što sam rekao istinu o tome u što su ti gadovi pretvorili našu vojsku”, napisao je Filatjev u Telegram poruci. “Preplavljuju me osjećaji jer sam morao napustiti svoju zemlju”.
On je i dalje jedan od samo nekolicine ruskih vojnika koji su javno progovorili o ratu, iako nakon mjeseci agonije oko toga kako to učiniti, a da ne prekrše svoju službu. “Ljudi me pitaju zašto nisam bacio oružje”, rekao je. “Pa ja sam protiv ovog rata, ali nisam general, nisam ministar odbrane, nisam Putin – ne znam kako to zaustaviti. Ne bih ništa promijenio time da postanem kukavica, bacim oružje i napustim svoje drugove”.
Sjedeći na prometnim ulicama Moskve vjerovatno posljednji put, rekao je kako se nada da će svemu tome doći kraj nakon narodnih prosvjeda poput onih tokom rata u Vijetnamu. Ali, za sada, rekao je, čini se da je vrlo daleko do toga.
“Jednostavno sam prestravljen onim što će se sljedeće dogoditi”, rekao je, zamišljajući kako se Rusija bori za potpunu pobjedu unatoč užasnoj cijeni.
“Šta ćemo platiti za to? Tko će ostati u našoj zemlji?… Za sebe sam rekao da je ovo osobna tragedija. Jer što smo to postali? I kako može biti gore?”, pita se na kraju Filatjev, prenosi Jutarnji.
