Razgovarao: Fahrudin Vojić
S obzirom da se dugo bavite novinarstvom, pisanjem i književnošću, bilo bi zanimljivo čuti vaše mišljenje u vezi bosanskog jezika oko kojeg se ovih mjeseci vode tihe akademske bitke?
Sasvim je jasno da se u nekoliko država bivše Jugoslavije govori isti jezik sa različitim standardima. Pitanje imena jezika je pitanje tih standarda, a ti standardi su političko pitanje. Dakle, kad jedan narod ima teritoriju, vojsku, jezik i ostalo što mu treba da ima svoju državu, on odluči kako će se zvati njegov jezik. Vrijedi skrenuti pažnju na to da je jezik mnogo stariji od nacije, pa ovi što negiraju bosanski jezik i vrše njegovo preimenovanje u “bošnjački” ne vode računa o tome, kao i činjenici da se mnoge nacije ne podudaraju s jezicima koje govore!
Neizostavno je pitanje Krajine. Trenutni politički, privredni pa i vjerski status Krajine u odnosu na ostatak BiH, a posebno Sarajeva, nije baš na zadovoljavajućem nivou. Koliko su krajišnici tome sami kumovali, a koliko ima krivice državnog vrha i tzv. prolokalne politike? Krajina je na žalost zapostavljena, ali je dosta toga i do nas, do naših političkih predstavnika, koji se "uplaše velikog grada", pa zaborave ko ih je tamo poslao i čije interese treba zastupati, uz naravno interese države. Samo tvrdoglavost krajišnika i pozitivni inat, još uvjek drži Krajinu vezanu za glavni grad, iako mnogi svjesno ili nesvjesno rade na tome da se to prekine. Nama je Zagreb, pa čak i Ljubljana geografski bliže, a mnogo krajišnika ima hrvatske i slovenske pasoše, pa bi političari u Sarajevu da vode državotvornu politiku imali to u vidu i prestali s diskriminacijom Krajine! Pomoći Krajini možemo sami! Izaberimo prave političare da nas predstavljaju u institucijama i tražimo od svakoga da položi račun za ono što je uradio. Tužno je da mi glasamo za ljude koji su proveli u zastupničkim klupama po dva ili više mandata, a nisu se nijednom javili za riječ, niti predložili neki novi zakon za dobrobit građana, imali nijednu inicijativu! Kako ih nije sramota se ponovo kandidrati pitam se samo? Moramo se naučiti i da podržimo nekoga čiju političku opciju inače ne podržavamo, što je bio slučaj sa rahmetli Hafezom Sabljaković, koja je dobro radila za Krajinu i državu iako mnogi ne vole stranku koju je osnovao Fikret Abdić, iz koje je bila!
Dugo ste radili posao novinara i imate ogromno iskustvo i znanje da za naše čitatelje napravite paradigmu današnjeg i prijeratnog novinarstva? Šta se promjenilo i i šta je to što najviše nedostaje ovdašnjem novinarstvu?
Novinarstvo kao zanat mnogo se promjenilo dolaskom novih tehnologija i pojavom društvenih mreža. Veliki je problem nastao što danas može svako biti kreator vijesti u javnom prostoru i utjecati na javno mijenje, što je nekad bila povlastica malog broja ljudi. Našem novinarstvu najviše nedostaju ljudi poput Zuke Džumhura i pozitivne priče, ali na žalost klikove na portalima izgleda više donose crnjaci i šund, a lakše ih je i proizvesti!
Dobar ste poznavalac političkih prilika u Bosni i Hercegovini i regionu, a sa mnogim političkim krugovima imate više nego dobre odnose. Šta se danas dešava sa političkom scenom na balkanu, kuda sve ovo vodi i kakva bi u stvari trebala biti ovdašnja politika da bi donijela trajni mir i zadovoljstvo svih naroda i građana na ovim prostorima?
Prije svega, mislim da ovdašnji građani nemaju kulture bavljenja politikom, pa se na političkim položajima našlo mnogo diletanata, koji su u tome vidjeli šansu za bogaćenje i viši društveni status. U razvijenim državama, nećete naći ni nenu staru devedeset godina, koja će reći da je politika ne zanima, a to kod nas ponosno govore mladići i djevojke koji su završili i fakultete političkih nauka! Da bi nam bilo bolje, moramo se svi angažirati, kandidovati, birati i biti birani! Naši izbori su još uvjek izbori protiv nekoga, a ne za nekoga i za njegov program, jer ih vrlo malo ima politički program ili platformu. Penje se na vlast tako što “ruši” nekoga, mi ga u tome podržavamo jer se i nama taj ne dopada, a onda ovaj bude još gori i tako ukrug!
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je mnoštvom nereda koji su, nažalost, zahvalitili i mnoge segmente vjere. Često na društvenim mrežama pišete vaša mišljenja koja izazivaju različite reakcije i komentare. Ko je po vama kriv za sav ovaj vjerski nered i kako mlade naraštaje sačuvati upadanja u smutnje koje, često puta, polaze i vraćaju se akademicima?
Treba prije svega slijediti i poštovati institucije Reisu-l-uleme, Rijaseta, Vijeća za fetve. Omladini preporučujem čitanje, ali ne smiju u startu pogriješiti u izboru literature, zato u prvom dijelu odgovora upozoravam na potrebu za držanjem zajedničkog užeta s našom ulemom. Nema manjeg naroda na dunjaluku, a da ima takvu ulemu. Zato moramo biti ponosni, slijediti njih i nećemo se naći u bespućima sirijskih ili drugih lavirinta!
S obzirom da živite u dijaspori, smatrate li da dijaspora ima kapacitet koji je trenutno nedovoljno iskorišten u cilju potpomaganja ekonomskog i privrednog razvoja BiH i kako vratiti povjerenje dijaspore koja je puno puta izvarana od strane raznih meštara koji su skupljali novac po Zapadu za razne projekte od kojih nikada ništa nije bilo?
Nije tajna da novac iz dijaspore čuva socijalni mir u BiH. Ja sam otišao u svijet 2001.godine trbuhom za kruhom, kako se kod nas kaže i zbog novinarskog posla od kojeg živim i upoznao našu dijasporu više nego bilo ko drugi! To je zaista jedna sjajna grupa ljudi, među kojima ima mnogo onih što su iznijeli i teret rata na svojim leđima, koja je uspjela u surovom kapitalističkom svijetu biti prepoznatljiva na svim meridijanima, a još uvjek jako emotivno vezana za domovinu! Mislim da je prenapuhana priča da je neko dijasporu prevario za pare, bilo je i tih pokušaja ali su neznatni, ali tu priču potenciraju uglavnom oni koji ne daju novac ni za kakve projekte. Dijaspora može pomoći domovini, kao i oni što su ostali tu, kupovinom domaćih proizvoda, ali ih vrlo često ne mogu naći! Ljudi u dijaspori su dobro upoznati s ekonomskim patriotizmom, jer vide kako su zemlje u kojima žive dostigle taj nivo razvoja!
Biografija: Muhamed Mahmutovićje novinar i književnik. Rođen je u Krakači kod Cazina. Kao slobodni novinar prisutan je u mnogim medijskim kućama, kao politički analitičar, kolumnist i autor televizijskih priloga. Autor je knjiga “Pokošeni cvjetovi Krajine”, “Bogatstvo beskućnika”, “Inat bosanskog goluba”, “Pacijenti” i “Tihe likvidacije. Knjige su prevedene na strane jezike i doživjele su više izdanja. Poznat je i kao recenzent brojnih literarnih ostvarenja te kao autor književnih prikaza poznatih svjetskih bestselera. U književnosti prati postmodernistički model pisanja, uz mnogo dinamike, što mu je donijelo veliku popularnost kao romanopiscu. Aktivan je član Svjetskog bošnjačkog kongresa(SBK) i Bošnjačkog akademskog foruma(BAF).
