Ako je istina ono što Dnevni avaz piše 21.1.2016., onda je sa ljudskim pravima i slobodama završeno. Tko ima to pravo da zabrani čovjeku da nosi svoju krunicu ili da pokrije glavu maramom? Tko je sila nad svim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima? Tko sebi daje za pravo da negira potrebu za javnom debatom o bilo kojem pitanju od javnog interesa pa tako i izražavanju nečije vjerske pripadnosti? Da li jedan sudac sebi može da ti za pravo da se postavlja iznad deklaracija o pravima čovjeka?
„Sutkinja Ružica Jukić dodala je da zabrana nošenja vjerskih obilježja ne podrazumijeva samo zabranu nošenje marame, hidžaba nego i krsta, krunice… obilježja svih konfesija u BiH.“
Da li je BiH jedinstvena zemlja u Europi koja će podržati ovu klasičnu diskriminaciju koja dolazi iz institucije koja treba da se bavi zaštitom i promoviranjem ljudskih prava i sloboda? Netko da zabraniti nošenje krunice nekomu tko u tome vidi smisao svog života. Netko da zabrani križ na vratu djeteta koje je kršteno i kojemu je taj križ na vratu njegov simbol vjerovanja ili odnosa prema životu. Vjerska obilježja imaju simboličko značenje u životu ljudi. To nisu tek puke oznake za nešto. Marama na glavi jedne muslimanke je njen odnos prema životu i svijetu, a ne tek puki znak distinkcije.
„Nisam za to da održavamo bilo kakvu debatu, okrugli sto. Mi smo ovaj zaključak jednoglasno usvojili i postupili smo po Zakonu o sudovima, koji kaže da vjerske slobode mogu trpjeti određena ograničenja – rekla je Jukić, dodavši da su pojedini sudije i tužioci poslali dopis u kojem tvrde da ne znaju šta će s osobama koje „hoće da idu na džumu i koje su pokrivene.“ (http://www.avaz.ba/…/izbih-protestirala-zbog-zabrane-nosenj…)
Da li zaista sutkinja Jukić smatra da netko tko ne skriva osobni identitet (pokrivajući cijelo lice) treba biti žrtva kršenja osnovnih ljudskih prava? U ime kojeg višeg prava se osporava pravo na nošenje hidžaba ili krunice u bilo kojoj zamislivoj instituciji u BiH?
Odsustvo debate u javnom donošenju odluka je izraz autokratskih režima gdje sloboda pojedinaca zapravo i ne postoji. Nema te institucije koja je oslobođena i koja treba biti oslobođena provjeravanja njenih odluka. Svaka, ali baš svaka institucija sudske, zakonodavne i izvršne vlasti mora, a ne tek treba, propitati svoje odluke. Pa tako i ovu koja negira temeljna ljudska prava.
Da li će BiH negirati prava definirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima u kojoj stoji: „Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i religije; to pravo uključuje slobodu da promjeni svoju religiju ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, manifestira svoju religiju ili vjerovanje kroz nastavu, prakticiranje, obrede i pridržavanje.“
Sloboda misli, savjesti i religije su neotuđiva prava čovjeka. Ako religija predviđa nošenje hidžaba, a građanin ima pravo da izrazi svoje vjersko opredjeljenje, onda je svaka zabrana tog prava kršenje temeljenih ljudskih prava.
Da li članovi VSTV zaista misle da su „nadljudi“ koji treba da se postavljaju iznad ljudskih prava?
„ Za ovaj zaključak svi smo glasali i smatram da je on zakonit – rekla je zamjenica glavnog tužioca BiH Jadranka Lokmić-Misirača, koja je i rukovodila sjednicom zbog odsustva predsjednika Milana Tegeltije. No, članovi VSTV-a jučer su nakon skoro sat i po rasprave zaključili da ostaju pri svojim zaključcima, ali da su spremni na razgovor sa svima.“
Ako je ovako kako stoji u zabilježenoj izjavi, onda VSTV zauzima despotski i autokratski stav u kojem nije dozvoljena javna rasprava koja prethodi usvajanju nekog zaključka. Nažalost, kada su u pitanju temeljna ljudska prava jedna rasprava nije dovoljna nego mnogo njih treba prethoditi konačnoj odluci. Ovakvim odlukama se zadire u temeljena prava čovjeka i u njegovu intimu. Njegovo intimno opredjeljenje za vrstu života koju bira da ima i kojim ne ugrožavaju niti jedno zamislivo biće pored sebe.
Jedna pokrivena žena ne izražava tek puku pripadnost religiji nošenjem hidžaba nego i način života u odabranoj religiji. Uskratiti joj pravo da nosi maramu je čin najgoreg oblika diskriminacije. Uskratiti joj pravo da nosi maramu znači ugroziti njenu privatnost. Izraz je to despotizma iza kojeg stoji volja nekolicine, a ne građana. U svim liberalnim demokracijama o ovako delikatnim pitanjima nužno moraju biti organizirane brojne rasprave, pa tek onda, eventualno, usvojen neki zaključak koji je izraz volje građana, a ne privilegirane grupe koja čak sebi daje za pravo da niječe potrebu za debatom. Čega se boje? Racionalnih argumenata kojim će njihova odluka biti javno pobijena?
„Kaže Uzvišeni: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju svoje polne organe; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim …” (En-Nur, 31). Ovim ajetom Uzvišeni u nedvosmislenoj formi zabranjuje ženi da pokazuje svoje ukrase (odjeću koju uobičajeno nosi u kući) pred nekim drugim mimo njenih mahrema a to je ujedno i dokaz obaveze pokrivanja sa hidžabom.„
Tko je sila iznad riječi Uzvišenoga da zabrani nekomu slobodu izražavanja svoje religije? Nitko! I zato treba javno i glasno govoriti o ovoj sramnoj odluci VSTV-a.
