Umjesto sina jedinca, Nedžada, Latif Jusić miluje njegov nišan u šehidskom mezarju u selu Prhovo, desetak kilometara od Ključa.
A, osim sina Nedžada (1970.), Latif je izgubio i tri kćerke, Zeminu (1973.), Emiru (1978.) i Samiru (1977.), te sina i kćerku od brata, Nermina (1973.) i Enisu (1970.).
U samo jednom danu, 1. juna 1992. godine, ubijena je četvrtina stanovništva sela Prhovo, njih 53, među kojima 11 djece.
O razmjerama zločina počinjenog u Prhovu najbolje svjedoči da su tijela ubijenih pronađena u dvije masovne grobnice.
U jednoj, u samom selu, koje je posjetila i ekipa Anadolu Agency (AA), pronađena su tijela 37 ubijenih mještana, a tijela njih 15 pronađena su u tzv. Ciganskoj dolini, dok je tijelo jednog ubijenog pronađeno uz put Ključ – Sanski Most.
Jedan od dvojice ubijenih sinova Emsuda Mešića, maloljetni Ismet (1977.), i drug mu Senad Hadžić (1976.), ubijeni su sa riječima da u koloni “imaju dvojicu viška”.
U šehidskom mezarju Prhovo mezar je i Nasihe Okić ubijene u šestom mjesecu trudnoće, ali i zajednička grobnica četiri mještanke – Have Medanović, Rubije Hadžić, Raseme Brković i Enese Medanović, koje su zapaljene u kući. Rasema i Enesa su bile žive zapaljene.
– Ostavio šestero djece, a žena mu dovela dvoje –
“To se desilo 1. juna 1992. godine. Ja sam 6. aprila otišao iz sela, jer sam radio u Sloveniji. Vratio sam se u Sloveniju početkom aprila da bi oni došli 1. juna i ubili mi četvero djece i još 49 seljana sela Prhovo. Zarobili su muške, postrojili, neke odveli prema Pećima. Odveli su ih, odnosno poveli su ih 38, ali do Peći je došlo samo 12. Jedan je ostao u Ključu, a 11 ih je otišlo za Manjaču. Dole u Pećima, odnosno Ciganskoj dolini, poubijano je njih 16. Oni su bili u toj grobnici, među njima i moj sin Nedžad Jusić”, priča Latif Jusić, kojem je ubistvo sina i tri kćerke ostavilo trajne traume.
Latif je doživio dodatni šok 1999. godine kada je vršena ekshumacija u tzv. Ciganskoj dolini, gdje je nakon sedam godina od ubistva, našao sina Nedžada. Dijelovi tijela, s obzirom na to da je Nedžad imao duboke čizme, “imali su bjeline”, kaže Latif, “ali je brzo isčezla u dodiru sa vazduhom”.
Sve ono što je preživio zbog gubitka četvero djece uzrokovalo je da se Latifove ruke sada neprestano tresu.
“Kada sam odlazio 6. aprila, ostavio sam kod kuće šestero djece, a žena mi je 15. septembra došla sa dvoje. Traume su prisutne. Svaki dan je teže i teže. Kada zamislim, kada vidim omladinu njihovih godišta koji imaju djecu, teško mi je. Ja bih do sada imao desetero-dvanaestero unučadi od njih četvero. A, imam samo četvero. Imam dvije kćerke koje su preživjele, jedna ima jedno, a jedna ima troje djece”, istakao je Latif Jusić.
Kaže da bi generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, koji je pred Haškim tribunalom optužen za genocid u šest općina u BiH, među kojima je i Ključ, te Srebrenici, kao i za ratne zločine tokom rata u BiH 1992-1995, trebalo osuditi na doživotnu robiju.
“Ali, i to je možda malo za sve što je urađeno. On je zaslužio i više. I ovdje je, u Prhovu, bio enocid kao i u Srebrenici kada se sagleda zločin na brojno stanje stanovništva. I u cijeloj Sanskoj dolini. To je isto genocid. Mala utjeha su presude. Kako da nije teško, svima nama. Evo, Emsud Mešić je izgubio dva sina, oca i majku. Vahid Medanović je stradao na Pećima, a ubijen mu je i sin, snaha, žena i unuka. Sanel Hadžić je izgubio cijelu porodicu, sam je ostao. Izgubio je oca, majku, brata i sestru. Ima ih još takvih. Rasim Medanović je izgubio tri sina, kćerku, unuku. Tako da je dosta nas koji smo izgubili više od troje članova porodice. Po jedno, može se reći, malo ih je. Tolike su razmjere stradanja”, navodi Latif.
Objašnjava kako je selo Prhovo potpuno uništeno, a njegovo stanovništvo pobijeno, raseljeno…
“Ja se nadam u bolje. Za povratak je teži slučaj. Mi se nismo vratili. Teško nam je. Dođem ovdje. Imam kuću, osposobljen jedan sprat, preko ljeta dođem sa ženom. Ali, teško je. Zato sam kupio stan gdje smo ja i žena, a kćerke su za sebe”, dodaje Latif Jusić.
