Piše: Safet Kadić
Šćenad pušćena, a kamenje svezano, stara je mudra izreka, koja metaforično izražava odsustvo odgovornosti, moralnih obzira i zakonskih sankcija za vladajuću oligarhiju, destrukciju i kolaps pravnog poredka, bezvlašće, haos i anarhiju, samovolju, laž i nemoral, nasilje (neobuzdane sile nad nemoćnim) kao najveće pošasti jednog društva. Veže se za legendarnog narodnog mudraca i fistika Nasrudin-hodžu. Prema jednoj verziji usmene predaje, Nasrudin-hodža je naumio namaknuti u svoje bisage određene dragocijenosti u nekoj bogatoj mahali pa se nečujno prikrao u gluho doba noći, ali ge je iznenada u tome spriječio gromoglasni lavež u naletu čopora razjarenih pasa. Kada je posegnuo za kamenjem da se odbrani, nije ga mogao odvojiti od tla, jer su pripeli za smrzlu zemlju pa je u očaju uzviknuo: Šta je ovo, paščad pušćena, a kamenje svezano! (Sličnu aluziju kao efektnu pjesničku alegoriju svojevremeno je izrazio jedan tada popularni bosanski pjesnik srbske tradicije, Duško Trifunović, u stihovima iz pjesme “Poplava”: Pukla ravnica, a pukla brana pa nema o što/ da udari val…/ Voda ko horda – horda ko horda…No, mnogo je važnija aluzija na obšće rasulo bosanskog postgenocidnog, postdejtonskog društva, koju iznosi jedan savremeni hodža, muftija travnički, Nusret ef. Abdibegović, u ramazanskom intervjuu, kako ga citira poznati sarajevski list na naslovnoj stranici: “Nešto je truhlo u zemlji Bosni”. Ako je vjerovati tome kontroverznom listu, muftija je doslovno rekao: „Ako se svi u okruženju kreću ka naprijed, a BiH stoji i tone, onda možemo konstatirati da je nešto truhlo u zemlji Bosni.” Aludirajući očito na sveprisutnu korupciju, on kaže da je korupcija i prema islamu rak-rana društva. Nema nikakve sumnje da je korupcija postala princip po kojem funkcionira truhlo bosansko društvo. Nije mi poznato je li, i hoće li, agilni muftija britkog jezika, zapasti u nemilost određenih moćnika iz otuđenih centara moći, kako se to obično kaže, ali se nameće analogija sa muftijinim zemljakom iz drevnog Prusca od prije pet vijekova, Hasanom Kafijom Pruščakom, kada je zbog (dobronamjerne) kritike raširene korupcije u Osmanskom carstvu došao u nemilost sultana i bio osuđen na rodni Prusac iako je bio jedan od vodećih učenjaka i teoretičara države i prava svoga vremena i oslonac sultanu Mehmedu III. Bilo je to upravo period početka opadanja moći “Carstva na tri kontinenta”. Kafija je u svome djelu “Temelji mudrosti o uređenju svijeta” naučavao da su pravednost vladara i vladavina prava, zakonitost i nepodmitljivost, temelji za prosperitno društvo u kojem najbolji u svim staležima, a ne najposlušniji, treba da vode glavnu riječ i vuku društvo naprijed, za razliku od shvaćanja koje je propagirao njegov stariji savremenik iz Italije, Niccolo Machiavelli, koji je u svom najznačajnijem djelu “Vladar” isticao da vladar treba da bude vjeroloman, mudar, bezobziran, zao i hrabar. Prema Makijaveliju vladarev uspjeh i državni interes treba da stoje iznad svih moralnih obaveza. On ja tako uzpostavio princip da su vladaru i državi za ostvarenje cilja dozvoljena sva sredstva (nasilja): njegov stav da cilj opravdava sredstva (za njegovo ostvarenje) postao je politički credo Zapada sve do danas (kolonijalizam, Hitler, Amerika, cionizam). A korupcija je nepovratno struhla Otomansko carstvo.
Truhli kompromisi
Muftijina izjava plasirana u udarnom naslovu ovih novina privukla je i pažnju sociolingvista, prvenstveno onih koji se bave standardnojezičkom normom i njenom implementacijom u medijima. Muftija je kao Bošnjak upotrijebio veoma ekspresivnu riječ truhlo, onako kako je izgovaraju Bošnjaci, u skladu sa svojim jezičkim principom ‘haka’, koja svojim zvukovnim sklopom gotovo zorno sugerira značenje i stvara slike razpada, rasapa zamišljene materije. Taj oblik sa izvornim glasom h, gdje mu je po etimologiji mjesto, normiran je u svim recentnim bosanskim pravopisima i riječnicima, za razliku od ranijih srbsko-hrvatskih i savremenih srbskih i hrvatskih, koji izričito zabranjuju taj oblik sa glasom h, u skladu sa svojim principom ‘gluvizma’. List koji se uglavnom drži ranijeg srbsko-hrvatskog pravopisa, mada, kobajagi, pokriva bošnjački medijski interes u BiH, očito nije smio u naslovu falsifikovati muftijin izgovor, a možda se prid ramazan hotio malo dodvoriti iznevjerenim Bošnjacima i tako postići marketinžki cilj, jer u javnom prostoru ne postoji ljubav, nego goli interes.
Upotrijebljeni oblik glagolskog pridjeva radnog srednjeg roda truhlo izveden je iz leksičkog korijena truh, koji se u tom obliku sačuvao samo u poslovici: lijep kao truh u po noći. To je sveslavenski, praslavenski pridjev na –ъl (>-(a)l, poput pridjeva topal, bos. truhao (<truhal), trùhla, trùhlo; određeni vid truhlī; stcsl. tronhlъ, polj. truchlo, brus. truhlyj, rus. truhavyj, s-h. truo, trula, trulo; truli. Denominal sa formantom -i-: truhliti, češ. truchliti, stcslav. natruhliti, otruhliti, natruhlit; sa formantom -nu/ne-: bos. truhnuti-truhnem, ukr. potruhnuti. Obće značenje je: razpadati se prirodnim putem, djelovanjem bakterija, zraka i vode; gnjiti. Ima i prenesena značenja. Kod etimologa P. Skoka riječ trulo ima sasvim drugo značenje: kube, kupola. (Slična kompozicija korijenskih konsonanata kao u truh je i u semantičkim jezgrima leksikaliziranih onomatopeja: gruh-, buh-, vuh-, tuh-, suh-. Glas/fonema h je tu korijenski konsonant u morfoložkoj osnovi iz koje je afiksacijom izveden čitav niz različitih vrsta srodnih riječi: truhlež, truhlina, truhljad, truhljenje, truhloća, truhlost, truhnuti, truhao (<truhal)/truhla/truhlo, natruha. Glas/fonema h u ovoj bosanskoj riječi vodi porijeklo od indoevropskog (ie.) s u poziciji poslije u. To ie. s sačuvalo se do danas u bosanskom jeziku samo u riječima trusno (npr. područje) i trsiti (se). Navedene riječi u izvornom obliku, sa etimoložkim h, normirane su u relevantnim bosanskim riječnicima i pravopisima, u skladu sa bošnjačkim zakonom ‘haka’ (Halilović). Te bosanske norme i izvornog narodnog izraza Bošnjaka drži se i bosanski pjesnički akademik Abdulah Sidran, koji u svojoj pjesmi „Prestanak opće opasnosti” (prilog biografiji Nedžada Ibrišimovića), napisanoj 1995. godine, ima stihove: „Trista hiljada sarajevskih logoraša/ Znaju da ova pjesma/ ovdje prirodno završava–/ ali šta sa cijelim Svijetom/ u koga je davno struhlo srce?” Govoreći na jednoj televiziji o tome šta su prilikom uzpostave nove pučističke vlasti prošle godine dogovorili Lagumdžija i Dodik, politički analitičar Mustafa Šišić, uporijebio je, također, izvorni oblik ove riječi sa etimoložkim h: To su truhli kompromisi, ocijenio je vispreno Šišić. Za divno čudo, takav izvorni, etimoložki oblik zabilježen je ovih dana i na sportskoj stranici naprijed spominjanog lista: Dok Hrvati prodaju talentirane fudbalere za milione eura, mi truhnemo. Etimoložki oblik zabilježen je i od izvornog govornika bosanskog jezika, jednog postarijeg seljaka, u emisiji “U ime naroda” bosanske državne televizije (BHT): Kosti su struhle. Ali za razliku od izvornog govornika, na toj televiziji u dokumentarnoj emisiji, „Iran, pritajena sila”, nalazimo jednu rečenicu iz titlovanog govora iranskog predsjednika Ahmedinedžada, u ‘gluvističkoj’ verziji: Cionistički režim je tru lo drvo. Takve verzije, odnosno srbske varijante bosanskog jezika, držao se predsjednik ‘genocidnog entiteta’, odnosno eresovski despot Dodik, kada je promptno reagovao na vijest o tužilačkom oslobađanju Šemsudina Mehmedovića, poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, kojeg je SIPA uhapsila samovoljno, bez naloga Suda i Tužilaštva, samo sahat prije nego je Mehmedović trebao svjedočiti u Tužilaštvu o ratnom zločinu direktora SIPE Gorana Zubca: To govori koliko je tru lo Tužilaštvo i Sud BiH, slavodobitno je likovao Dodik, kako je prenio FTV-dnevnik, ne spominjući samovoljni, nezakoniti, ‘truli’ postupak svoga kadra, direktora Zubca, koji je razbojnički zloupotrijebio svoju finkciju. Bez obzira što je za bosnistiku upotrijebio nepravilan oblik trulo Dodiku nije smetalo da arbitrira u krupnim pitanjima sociolingvistike, kao što je pitanje samog naziva bosanskog jezika. On se našao pozvanim da, ničim izazvan, reagira na riječi reisu-l-uleme IZBiH Huseina ef. Kavazovića u bajramskoj hutbi “da smo mi Bošnjaci i da je naš jezik bosanski” i popuje sa davno iztruhlih hegemonističkih velikosrbskih pozicija kako Bošnjaci trebaju nazivati svoj jezik. Ne mogu ga zvati bosanski, nego bošnjački, docira Dodik. Iako bi Dodik našao argumente za svoj antibosanski stav u političkim ekscesima o bosanskom jeziku paljanskog profesora Miloša Kovačevića i nekadašnjeg direktora sarajevskog Instituta za jezik, Milana Šipke, njemu su pravu javnu lekciju očitala dvojica profesora sa Filozofskog fakuleteta u Sarajevu: književni teoretičar Enver Kazaz i lingvista Dževad Jahić i nema potrebe ništa dodavati tome. Međutim, u skladu sa stavom znamenitog Rousseaua (Moja je dužnost govoriti istinu, ali ne i druge ubjeđivati da u nju vjeruju) Dodika ne treba nagoniti da upotrebljava pravilne bosanske (i sveslavenske) riječi sa etimoložkim glasom h, jer on kao vlah (što je dokazao hrvatski onomastičar Petar Šimunović) u svom vokabularu nema toga glasa i govori po principu gluvizma, “kao što naša braća i govore”, kako je ustanovio reformator njegovog srbskog jezika Vuk Karadžić. Ne može se zamjeriti ni voditeljici Radija “Antena Sarajevo”, Adeli Alagić-Đorđević, što u svome fonetskom inventaru nema glasa h niti je treba nagoniti da ga upotrebljava u privatnoj komunikaciji, ali kada na radio-talasima iznad Sarajeva kaže: Dva tru la stabla srušila su se u općini Novo Sarajevo. …srušilo tru lo stablo, u najmanju ruku nije fer prema Bošnjacima nametati im posredstvom medija tuđi izraz i širiti ‘gluvizam’ među njima. To, jelda, nije u skladu sa proklamovanim evropskim principima i standardima o ljudskim pravima. To isto čini i Federalna televizija u svojoj kontroverznoj humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, podmećući bošnjačkim glumcima u usta ‘gluvizme’, kao u primjeru kada Faruk kaže Izetu: Svakako se motaš po stanu. Strulićeš (umjesto po bosanskoj normi: struhnut ćeš). Istini za volju, uporišće su mogli naći u jednom leksikografskom nedonoščetu Instituta za jezik iz Sarajeva iz 2007. godine, nazvanom Rječnik bosanskog jezika, u kojem obrađivač riječi pod slovom T, Ibrahim Čedić, ujedno urednik toga riječnika i tadašnji direktor Instituta, za riječničku odrednicu truhlež, preporučuje ‘gluvistički’ oblik trulež, navodeći da je ona običnija. Vidili smo kome i kako je običnija! Doduše, Federalnoj televiziji se ponekad u spomenutoj seriji “omakne” i pravilan izgovor sa h, ali u negativnom kontekstu, kao u primjeru: Šefika: Bogami, Izete, ti truho sav. Izet: Ćaća ti je truho!
Srpsko-hrvatsko nasilje nad jezikom
Bez razložnog lingvističkog uporišća i historijskog utemeljenja srpsko-hrvatska norma prihvatila je oblike navedenih riječi bez etimoložkog glasa h, uzprkos temeljnom riječniku Jugoslavenske akademije (JAZU), u kojoj se navode svi gori nabrojani oblici, pa i truh, truhao, truhnuti. Tako srpsko-hrvatski pravopis iz 1960. godine propisuje sve oblike bez h, ne prezajući od toga da izrijekom (ničim izazvan) zabrani oblike sa h: trulež, truležar, truležni, truležnica, truleti, truli, trulina, trulost, truljenje, truljeti, trunuti (ne truhnuti, truhlež, truhli, naređuje Pravopis), truljenje, truo, trula, truli. Toga principa drže se i samostalne hrvatska i srbska književna norma. Kod hrvatskog lingviste i leksikografa V. Anića, na primjer, u Rječniku hrvatskoga jezika, normirani su samo oblici truljeti (truliti). Ovakva tvorba ovih sekundarnih postnominala predstavlja pravo nasilje nad jezikom!
Treba jasno i glasno reći da kvazilingvistička gluvistička teorija, koja destruira i negira izvorno praslavensko naslijeđe glasa/foneme h u bosanskom jeziku kao i ekskluzivnu bošnjačku etimologiju glasa/foneme h u vidu samostalne bošnjačke kreacije u leksikalizaciji onomatopeja, svoje izvorišće i uporišće nalazi kod “reformatora srbskog jezika i pravopisa”, vlaškog hajduka i guslara, skupljača tuđeg perja i priučenog leksikografa, Vuka Karadžića. Evo, šta o tome kaže osvjedočeni vukovac, beogradski profesor hercegovačkog porijekla, Asim Peco, u svojim sabranim djelima. „Tako u (Vukovom, op.a.) pismu Lukijanu Mušickom, od 12. juanuara 1817., čitamo: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski. Početkom februara Mušicki mu odgovara, i to “filosofski”: “Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa.” (Mušicki uvodi naziv ‘hjer’ za glas/fonemu h, a moj termin je ‘hak’.) Iako je dobio ovakav antinaučni, antilingvistički i anticivilizacijski odgovor od učenog srbskog pravoslavnog kaluđera Mušickog, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, poltronski kliče: «Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.” (Izvorni etimoložki oblik ovih riječi je: Hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh, op.a.) Bez obzira da li bi otolozi okvalifikovali ovo stanje uha kao gluhi sluh, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden princip ‘gluvizma’ u serbokroatistiku i srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”. U tom kontekstu čini se zanimljivom opazka citiranog filologa Pece, o jeziku mostarskog pisca srpske tradicije s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Svetozara Ćorovića: „Fonemu h Ćorović češće upotrebljava nego što to nalaže naša standardna norma. On, naime, ima kao obične likove: uho, muha, duhan, duhankutija, čak i: lahko, mehka. Sve su to osobine govora njegovog užeg zavičaja.”
Bez obzira što je zamjenik pomoćnika državnog sekretara Philip Reeker dobio zadatak da ponovi floskulu da dejtonsko entitetsko uređenje nije prepreka funkcionisanju i napredku države BiH i da napredak zavisi od sposobnosti bh. političara, koji misle najviše na sebe i koji Daytonski sporazum koriste kao alibi za održavanje statusa quo u kojem oni imaju ekonomske koristi – oksimoronski koncept dejtonskog državno-pravnog poredka joj je svezao ruke i sapeo noge, a Bošnjacima nakon genocida na pleća natovario dvostruko breme. Ovakva Bosna je ‘Dejtonom’ pretvorena u konc-logor za Bošnjake, sa dvostrukim obručem. Ali nije se težko složiti sa Reekerom da je najveća odgovornost za stanje u zemlji na domaćim vlastodržcima, posebno na Bošnjacima, koji bi trebali biti posebno zainteresirani za stvaranje moderne države radi svog slobodnog razvoja “u svom, na svom”! Međutim zbog korupcije i klanovskih interesa niko ne misli na opće dugoročne (državne) interese, nema vizionarske bosanske državotvorne politike, nema zajedničkog i pojedinačnog odricanja, pa i žrtvovanja za opće interese, nego se bošnjačka politika svela na stihiju “od danas do sutra”. Historija će sramom žigosati one koji su vladali u posljednjih dvadeset godina, a doveli su Bosnu u najgoru situaciju u povijesti. Ima tu svega: korupcije (podmitljivosti, neznanja, egoizma, grabežljivosti, nesposobnosti. Tako se ne pravi država! A ona se sama od sebe neće napraviti. A kada se tome doda da neprijatelj sjedi naspram i prati svaki potez i smišlja strategiju obstrukcije i destrukcije, odmaganja, podmertanja klipova u kola, provokavcije. Dodik-Ćovićeva, srbsko-hrvatska koalicija u zavjeri protiv Bošnjaka, kao temeljnog i najbrojnijeg naroda i , konačno, kičme postojanja BiH, odlučuje o svemu i planski eliminiše Bošnjake kao faktor odlučivanja, svodeći ih na vjersku grupu razasutu po enklavama. U njihovoj priželjkivanoj viziji Bosna tako nalikuje na sablastnu himeru, čija dva kraka, pitonski omotana oko vrata, dave svoju sobstvenu glavu. Ko to od Bošnjaka ne vidi, ili je slijep(i) miš ili je noj. Zaslugom” nesposobnog nedržavotvornog bošnjačkog političkog vodstva, Bošnjaci su kao mali narod, koji je svojom oružanom silom mogao pomrsiti račune moćnima i smanjiti apetite susjeda, za samo 20 godina u miru svedeni su na marginalan faktor koji ni o čemu, pa ni o sebi, ne odlučuje ni u vlastitoj zemlji za čiju se slobodu borio. Nije ‘Dejton’ kriv što Bošnjaci ne umiju nametnuti kao imperativ bosanske državne interese svim partikulativnim interesima, što su pravili truhle kompromise na štetu države, a za vlastitu korist. Nije Dodik kriv što nisu procesuirani policajci, njih preko 800, nabrojnih imenom i prezimenom, a spisak je napravila Komisija Narodne skupštine RS-a, a ne neka bošnjačka. Krivi su bošnjački političari, a Dodik je zaslužan za to. Šta više, oni koji su bili decertificirani, ponovo se vraćaju na posao. Nije Dodik kriv što Bošnjaci ne smiju ni na Bajram u džamiju u RS-u. Dodik je zaslužan za to, a krivi su Bošnjaci.
I tako unedogled!
Kao što je prije pola milenija graničila sa moćnim Otomanima gotovo jedno puno stoljeće, Bosna odnedavno graniči sa EU, savremenom aglomeracijom država, modernim evropskim carstvom sa najmoćnijom svjetskom ekonomijom, ali bosanski političari ne mare za to, jer je njima dobro, narodu kako bude. Oni i nisu tu radi naroda, nego zbog sebe. I zato Bosna svakim danom, u svakom pogledu, sve se više i više suši, propada, kopni, vehne i truhne. Zaista ima nešto truhlo u državi Bosni, ali to nije zemlja Bosna, tako da se neće ostvariti pusti Dodikovi snovi da poput vođe zagrebačkih ilegalaca u Drugom svjetskom ratu nakon oslobodilačkog ulazka partizana u grad uzvikne: Drugovi, Endehazija je završila svoj tru li život.
Dodik je u pravu kada citira staru bosansku narodnu poslovicu: Suho drvo je džaba zalivat, istina u srbskoj ‘gluvističkoj’ verziji: Suvo drvo je džaba zalivat, jer će kad-tad iztruhnut. Dodajem jedno dijalektoložku napomenu. Uzpravno (neoboreno) suho (osušeno) drvo u govorima centralne Bosne, koje sam ja bilježio kao dijalektolog prije četrdesetak godina, naziva se stećika (dakle, stojeće drvo) kao imenica ženskog roda, tvorena sufiksom –ka, posredstvom glagolskog priloga sadašnjeg: stojeći uobičajenim glasovnim procesom: stojeći > stojeći-ka > stoećika > stećika. Ono je stojeće iako je suho (osušeno), ali ako bi palo, imalo bi naziv ležika i brzo bi struhlo, iztruhnulo, ležeći na vlažnoj zemlji u šumi. Mužki antonim stećiki je stećak, poznati srednjevjekovni nadgrobni spomenik predislamskih Bošnjaka. To je također postverbal od glagola stojati identične tvorbe kao i u predhodnom slučaju, samo pomoću muškog sufiksa –ak, posredstvom glagolskog priloga sadašnjeg: stojeći >stojeć-ak>stojećak>stoećak>stećak. Kosti su struhle (što reče onaj seljak), ali stećak stoji.
Antre
‘Gayparadni’ gradonačelnik
Normalnom čovjeku je teško i zamisliti koliki homofob i kakva hulja mora biti čovjek da jedan mirni, civilizirani komemorativni skup u znak sjećanja na genocid Srba nad Bošnjacima Prijedora, među kojima i oko dvi stotine malodobne djece, kao i zahtjev da se obilježe mjesta stradanja više od 3.000 mrtvih Prijedorčana, kao legitiman i human korak, nazove “slavljem” i “gay paradom” kao što je to učinio Marko Pavić, i to kao gradonačelnik toga etnički očišćenog grada.
“Ova izjava, kao i sramni stav gradonačelnika Pavića prema ovom okupljanju neposredno pred održavanje mirnog skupa, ne samo da degradira poziciju i instituciju, na čijem je čelu, nego predstavlja direktno negiranje sudski utvrđenih činjenica o zločinima počinjenim u ovom gradu, te omalovažavanje žrtava i ruganje građanima i porodicama žrtava”, ukazuje se u saopćenju Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a. Jadna je zemlja i jadni su građani grada kojem je gradonačelnik takav nitkov! Kao takvom, njemu nimalo nije smetalo da ove sedmice sjedne u pročelje Prvog biznis-foruma dijaspore koji su organizirali Bošnjaci, povratnici u Kozarac i da tim povodom, čak, bezsramno i licemjerno izjavi na televiziji da “treba iskoristiti emocionalnu vezanost ove dijaspore za rodni kraj, za razvoj Prijedora”.
