Aleksandar Vučić očigledno pogrešnim tumačenjem pozicije Srbije u Dejtonskom mirovnog sporazumu želi sebi dati prava kojih kao predsjednik Srbije nema, a istovremeno pokušava izbjeći obaveze kojih se dužan striktno pridržavati.
Podsjećamo da je SR Jugoslavija, odnosno pravna nasljednica Srbija, potpisala Dejtonski sporazum u svoje ime, ali i „u ime Republike Srpske dijelove sporazuma koji se odnose na ovaj entitet, čime je preuzela obavezu stroge i dosljedne provedbe postignutog sporazuma“.
Iz citiranog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma jasno je da Srbija ima obavezu da spriječi entitet RS u bilo kakvim destruktivnim akcijama koje bi mogle ugroziti Sporazum, a time i mir i stabilnost. To nije pravo, niti dobra volja, nego obaveza.
Umjesto toga, Vučić se upušta u komentiranje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, direktno se miješajući u unutarnja pitanja druge zemlje. Time ne poštuje Član 1. Sporazuma kojim se Srbija obavezala da će se „suzdržati od svake akcije prijetnjom ili uporabom sile ili na drugi način, protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države“.
Uz sve to, Vučić nedopustivo prebrojava krvna zrnca sudijama Ustavnog suda BiH. Sudije Bošnjake zove „muslimanima“, želeći bošnjački narod svesti na vjerski skupinu, vjerovatno računajući da će njegov narativ imati odjeka u islamofobičnim krugovima u Evropi.
Uporno se plasira i neistina da „Bošnjaci i stranci preglasavaju Srbe i Hrvate“, što jasno demantira izjava predsjednika Ustavnog suda BiH Zlatka Kneževića, da su „99,6 posto predmeta riješila domaće sudije“, te da se „gotovo nikada ne dešava preglasavanje u kojem su na jednoj strani isključivo sudije Bošnjaci i stranci“.
Političari u Srbiji i RS, dakle, nemaju problem sa Bošnjacima i strancima u Ustavnom sudu BiH, nego sa poštivanjem vladavine prava i evropskih standarda.
