Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: I ne govorite neistine jezicima svojim: “Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno”, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti. Kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. (En-Nahl, 116.-117.)
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Troje se najviše bojim za svoj ummet: greške od strane alima, munafika koji se u raspravama koristi Kur'anom i dunjaluka koji će vam vratove polomiti.” (El-Bejheki)
Jedan od temeljnih postulata islamskog učenja i islamske civilizacije jeste: Čitaj, (uči) u ime Gospodara tvoga koji stvara!
Vrijednost i veličina znanja i učenjaka potvrđena je na mnogim mjestima u Kur'anu, pa tako i u ovom ajetu: Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – nema boga osim Njega, silnog i Mudrog! (Ali Imran, 18.), Komentirajući navedeni ajet, Ibnu-l-Kajim el-Dževzijje, između ostaloga, rekao je: ”Allah za svjedoke poziva alime, mimo drugih ljudi, i njihovo svjedočenje je spomenuo uz Svoje svjedočenje. To implicira pravednost i poštenje, jer bez toga nema prihvatanja svjedočenja. Allah Uzvišeni prihvata svjedočenje učenjaka u pogledu najuzvišenije stvari, tevhida – Allahove jedinosti, i Allah ne voli da se stavlja znak jednakosti između istinski učenih i onih koji to nisu.”
Islamski učenjaci su, kako stoji u hadisu, nasljednici Allahovih poslanika. Oni su čuvari vjere i oni spadaju u skupinu tzv. ulu-l-emr, skupina kojoj se treba pokoravati, kao što je potvrđeno u ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim, a ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše. (En-Nisa’, 59.)
Imam Ebu Bekr ibnu-l-Arebi veli: ”Ja smatram da se ove riječi odnose na vladare i na ulemu. Na vladare, jer se stvar naredbe, vlasti i sudstva u osnovi vraća njima, a na ulemu, jer je obaveza ljudi da pitaju ulemu o vjeri i vjerskim propisima, kao što je ulemi obaveza da daje ispravne odgovore na pitanja.”
Stoga je uloga i odgovornost islamske uleme iznimno velika, a ona se posebno potvrđuje i dolazi do izražaja u vremenu smutnje, iskušenja, kriza, kada bi islamski učenjaci, vođeni svjetlom Allahove upute i istinskog znanja, trebali preuzeti glavnu ulogu u usmjeravanju muslimanskog ummeta, kako bi lađa ummeta sigurno i sretno plovila ka svom konačnom ”pristaništu”.
Ubij haridžiju!
Ne sporeći ni jednog trenutka da i u našem vremenu ima istinskih alima, ne možemo prešutjeti činjenicu da su danas mnogi alimi zloupotrijebili blagodat znanja koje im je Allah podario, i ”ovom se svijetu priklonili i za svojom strašću krenuli”, emanet iznevjerili, postali trgovci vjerom i fetvama, stavljajući svoje šerijatsko znanje i zvanje u službu vladara zulumćara i tirana. Svjedoci smo sveopćih kriza i smutnji u islamskom svijetu čiji su generatori i raspirivači često puta nesavjesni pojedinci iz reda uleme, a čiji epilog su međumuslimanski sukobi, neredi i hiljade mrtvih muslimana.
Citirani ajet i hadis s početka hutbe upozoravaju na opasnost zloupotrebe vjere, odnosno Kur'ana i Sunneta, koja se, prije svega ogleda u dozvoljavanju zabranjenog i zabranjivanju dozvoljenog, što je upravo na djelu u muslimanskim društvima danas. Najsvetiju stvar, muslimansku krv, pokvareni alimi koji ”stoje na vratima Džehennema i pozivaju ljude u vatru”, su dozvolili i ohalalili njeno prolivanje. Najlakši put i način da se muslimanima ohalali muslimanska krv jeste da se suprotna strana, drugi tabor, druga stranka ili džemat, proglasi novotarima u vjeri, haridžijama, nevjernicma ili otpadnicima od vjere, a kada se to desi onda ne postoji ništa lakše i ”slađe” od opravdavanja ubijanja takvih ”otpadnika”. Deviza je jednostavna: šejh, daj ti meni fetvu, a lahko ćemo za ubijanje muslimana.
Danas je postalo popularno izdavati fetve ili pravne decizije o dozvoljenosti ubijanja muslimana. Kome god zatreba da ubija muslimane, da im se sveti, on nađe načina da to opravda fetvom i proizvoljnim tumačenjem određenih ajeta i hadisa, a sve s ciljem da se prikriju zločinačke, kriminalne ili neke druge prljave namjere.
Tu metodu danas koriste mnogi muslimani u svijetu, a posebno oni koji međusobno ratuju. Time se služe čak i pripadnici otpadničke šiitske sekte, poput Hezbolaha koji su ušli u Siriju pod izgovorom da se bore protiv haridžija, odnosno protiv terorista koje predvodi Al Kaida. I oni koji ratuju protiv alevitskog tiranina i zločinca Bašara Asada, i oni koji su na njegovoj strani, uzvikuju riječi iz tekfirskog vokabulara: Rafidije! Haridžije! Kafiri! Otpadnici!
U Pakistanu, Afganistanu, Somaliji, Jemenu i drugim muslimanskim državama, pripadnici jedne muslimanske skupine ubijaju pripadnike druge muslimanske skupine zbog toga što ih smatraju otpadnicima od vjere ili haridžijama, iako su, za razliku od spomenutih šiitskih grupacija, i jedni i drugi pripadnici ehli-sunetskog pravca, barem u njegovom širem, općem kontekstu.
Zato nije čudo što, zbog takvog uvjerenja, svako malo odjekuju eksplozije u džamijama koje podmeću sami muslimani, i što muslimanski mladić uđe s puškom u džamiju i hladnokrvno ubije drugog muslimana dok ovaj klanja namaz, jer on je ubijeđen da time čini dobro djelo, da sprječava smutnju i da će ga to ubistvo (koje li blasfemije i ludosti) odvesti u Džennet.
Opasnost za ummet krije se u alimima koji trguju vjerom
Još drastičniji primjer ubijanja muslimana iz spomenutih pobuda i uvjerenja je Egipat u kojem je egipatska vojska za nekoliko dana ubila više od pet hiljada pripadnika Muslimanskog bratstva. Egipatski slučaj je mnogo ozbiljniji, ne samo po broju nedužnih žrtava, već i zbog toga što je ubijanje muslimana u Egiptu odobreno od strane uleme, tačnije od aktualnog šejhu-l-Azhara, Ahmeda Tajjiba, kao i bivšeg muftije Ali Džume.
Njih nimalo ne zanimaju muslimani koji ginu od ruku muslimanskih vladara zločinaca, niti desetine hiljada jetima koji u jednom satu ili jednom danu ostaju bez jednog ili oba roditelja. I ne samo to, oni, poput najgorih zlikovaca, okrivljuju žrtve, goloruke muslimane koji s Kur'anima u rukama mirno protestiraju i traže svoja prava. Bezdušno izvrćući činjenice, oni laž predstavljaju kao istinu i obrnuto, ”pokrivajući” sve to svojim fetvama koje su utemeljene na iskrivljenoj interpretaciji islamskih izvora.
Bivši egipatski muftija Ali Džumu'a je pripadnike Muslimanskog bratstva javno nazvao haridžijima (tekfirovcima) i teroristima, što je prije toga potvrdio i jedan visoki oficir koji je kazao da je Ali Džumu'a posjetio njihovu kasarnu i izdao fetvu o obaveznosti ubijanja Muslimanske braće, jer su oni haridžije, dodajući da je njihovo ubijanje bolje (sevapnije) od ubijanja cionista. Oficir je objasnio da je on na osnovu te fetve ubio 80 pripadnika Muslimanskog bratstva.
Na taj način je u islamskom svijetu, posebno u Egiptu, nastavljena stara tradicija ubijanja muslimana putem naručenih fetvi poslije kojih se potocima proliva muslimanska krv.
Nije tako davno bilo (29. 08. 1966. godine) kada je bivši egipatski predsjednik, Džemal Abdun-Nasir, želeći opravdati svoj zločin nad pripadnicima Muslimanskog bratstva i smrtnu presudu protiv Sejida Kutba, a uz odobrenje dvorske uleme i muftija, kakav je Ali Džumu'a, zloupotrijebio kur'ansku objavu, citirajući, povodom te presude, ajet: Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz Zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika. (El-Ma'ide, 33.)
Prije nego što je Sejid Kutb ubijen, Abdun-Nasir je poslao jednog šejha sa Azhara da podstiče Sejida Kutba na izgovaranje šehadeta prije smrti, jer je to biva sunnet. Sejid je, tom dvorskom šejhu, odgovorio: ”Zar si i ti došao da upotpuniš ovaj cirkus? Pa, zašto sam doveden ovdje nego zbog šehadeta?! Nas ubijaju zbog la ilahe illallah, a ti od toga živiš!”
Islamska povijest obiluje primjerima zloupotrebe islamskog učenja i tumačenja Kur'ana i sunneta e da bi se imalo pokriće za zlodjela nad muslimanima. Takav primjer je i mu'tezilitski učenjak i glavni muftija u vrijeme abasijskog halife El-Me'muna, Ahmed ibn Ebi Duad koji je zloupotrijebio svoj položaj protiv imama Ahmeda ibn Hanbela i koji je islamskog vladara uvukao u prljavu igru koja je odnijela mnoštvo muslimanskih života.
Naime, Ahmed ibn Ebi Duad i druge mu'tezile, uspjeli su ubijediti halifu Me'muna u ispravnost svog učenja o stvorenosti Kur'ana, da bi ga on kasnije nametnuo svim muslimanima. Kada mu to nije pošlo za rukom, šejtanski muftija Ahmed ibn Ebi Duad, nagovorio ga je da upotrijebi sablju protiv onih koji to odbijaju, jer je to njegova obaveza kao halife i imama ummeta. I tako je počela smutnja koja je početkom 218. hidžretske godine, otvorila vrata međumuslimanskog sukoba i krvoprolića. U toj smutnji učestvovala su čak trojica islamskih vladara: Me'mun, Mu'tesim i Vasik, a sve trojicu je u tu fitnu uvukao oficijelni muftija Ahmed ibn Ebi Duad. On je halifi Mu'tesimu govorio: ”Ahmed ibn Hanbel je novotar koji tebe kao halifu smatra nevjernikom, kao i sve nas koji slijedimo ovu ideju.” Ahmed ibn Ebi Duad je bio uzrok stradanja mnogih muslimana i islamskih učenjaka. Čak je ubijedio halifu Vasika da ne oslobodi i ne plati otkupninu za zarobljene muslimane koji su se nalazili u bizantijskim tamnicama, ukoliko ne potvrde da je Kur'an stvoren. No, radi ibreta i pouke, treba kazati da je tog zabludjelog muftiju, još na ovom svijetu, stigla zaslužena kazna zbog poigravanja s vjerom. Odnosno, stigla ga je dova koju je sam za sebe učio kada je halifu Vasika nagovarao da ubije učenjaka Ahmeda ibn Nasra. Govorio mu je: ”Dabogda se ja šlogirao ako je u njegovom ubistvu grijeh!” Allah mu je dao ono što je tražio. Četiri godine je bio potpuno oduzet, da bi na kraju, u najgorim mukama, okončao svoj bijedni život.
Slično iskušenje doživio je Ibn Tejmijje kojeg su režimski učenjaci i alimi proglasili nevjernikom i koji su učestvovali u zavjeri protiv mamelučkog vladara Nasira ibn Muhameda Kalavuna, a u korist Bejberesa Džašinkira. Nasir je za kratko bio svrgnut, ali kada se ponovo vratio na vlast tražio je od Ibn Tejmijje fetvu da poubija sve islamske učenjake koji su mu radili o glavi i koji su sijali smutnju među muslimanima.
Međutim, Ibn Tejmijje, kao ni Ahmed ibn Hanbel i Sejid Kutb, nije bio alim koji je trgovao vjerom i fetvama, već je, bez obzira što su njega spomenuti alimi prethodno proglasili nevjernikom, rekao Nasiru: ”Boj se Allaha! To su učenjaci i fakihi. Ako ih pobiješ ko će onda ljude podučavati vjeri.”
Ne dozvolimo islamofobima da posiju sjeme mržnje i razdora među nama
Sve ovo smo spomenuli kako bi, na tragu ajeta i hadisa s početka hutbe, upozorili na opasnost sijanja smutnje među muslimanima od strane naših dušmana, koji putem zloupotrebe vjere i manipulacije vjerskim osjećanjima pokušavaju posijati sjeme razdora i među muslimanima Bošnjacima. Do sada im to, hvala Allahu, nije pošlo za rukom, prije svega zbog toga što je na čelu Islamske zajednice bio svjesni, savjesni i odgovorni dr. Mustafa ef. Cerić, koji se nije dao uvući u prljavu igru i koji nije nasjeo na silnu propagandu i nastojanja raznih centara moći i islamofobičnih medija. Oni su tražili i zlurado očekivali da samo jednom riječju, jednom iznuđenom fetvom, potvrdi postojanje tzv. vehabija u BiH, koji tobože djeluju kao sekta čije učenje je u koliziji sa učenjem i tradicijom Bošnjaka muslimana, pa da onda, i zvanično, krene lov na te navodne vehabije. Neprijatelji jedinstva muslimana su očekivali da muslimani i u Bosni i Hercegovini dignu ruku jedni na druge. Zbog toga je razumljiva mržnja bh. islamofoba prema reisu Ceriću i nakon odlaska sa pozicije reisa, jer on nipošto nije želio biti bošnjački Ali Džumu'a koji će na ahiret ponijeti teret muslimanske prolivene krvi. Ono što nisu uspjeli preko reisa Cerića, bh. islamofobi permanentno pokušavaju učiniti sa aktualnim reisom Huseinom ef. Kavazovićem, pokušavajući mu, angažirajući za svoju prljavu rabotu i neke naivne uposlenike IZ-e, graditi profil po uzoru na spomenute egipatske muftije i šejhove. No, hvala Allahu, bez obzira što oni očekuju drugačije, i reis Kavazović ih je već razočarao i iznevjerio njihova očekivanja. Prevashodno je to učinio svojom vjerničkom dosljednošću, pravednošću i podjednakom brigom za sve muslimane u Bosni i Hercegovini. On je, kao i njegov prethodnik i kao cjelokupno savjesno rukovodstvo IZ-e u BiH, svjestan svoje pozicije i odgovornosti i svjestan da izdavanje fetvi bez pokrića, ma kakva se trenutačna ”korist” njome ostvarila, otvara vrata smutnji čije su posljedice nesagledive. Umjesto toga, on se i srcem i dušom trudi svrstati u red istinskih islamskih učenjaka i vođa koji ne uljepšavaju ljudima griješenje prema Allahu, ne ulijevaju im lažnu nadu u spas od Njegove kazne, ne dovode ih u očaj u pogledu Allahove milosti, ne garantiraju ni jednom vjerniku Džennet niti griješniku Džehennem, prije nego Allah među ljudima presudi. On se svrstava u vođe koji se iskreno brinu za svoje duhovno stanje i stanje drugih muslimana, koji se trude da budu i ostanu pravedni, dostojanstveni, hrabri i skrušeni, i onda kada tih osobina nestaje kod ljudi.
