“Nekoliko dana prije zvaničnog predavanja stranačkih lista za oktobarske izbore, zazvonio mi je telefon. Poznat glas. Fahro. Za narod – Radončić Fahrudin…
¨Vidi, šta misliš da zamoliš Sefera da se ne kandiduje za Predsjedništvo BiH. Ja sam spreman da svoju listu za Državni parlament skroz obezvrijedim, spreman sam da BPS-u dam dom naroda BiH i Dom naroda FBiH¨ izustio je likovnjak Radončić pokušavajući, u skladu sa svojim zanimanjem, nacrtati samog sebe u zgradi Predsjedništva BiH čije je paljenje, prethodno, podržao.
Prijedlog je bio odbijen. Svako je otišao svojim putem i ne bih se više za Radončićem ni okrenuo da se on sam u svojim intervjuima, koje redovno daje za proustaške i pročetničke medije, već drugi put indirektno nije osvrnuo prema Seferu Haliloviću. Kada sam to prvi put pročitao: rekoh, ma možda nije tako mislio. Nije valjda lud?! Danas sam sasvim siguran u ono što sam pročitao: Radončić je krenuo u najnoviju, zadnju, bitku za sopstveni ego i sopstvenu slobodu u kojoj pokazuje ono što sam o njemu znao i 1993. – da se radi o čovjeku koji je lišen ljudske etike i moralnih normi kada je u pitanju borba za vlast i njegovo lično mjesto pod historijskom kapom Bosne i Hercegovine ispod koje bi da se prevarama ugura izgurujući one koji su već tamo.
Prisjetio sam se nekolicine epizoda sa Radončićem: prve, kada je prljavo ucjenjivao Bakira Hadžiomerovića, čemu sam svjedočio; druge, kada mi je pričao kako se sa Željkom Komšićem dogovorio da kandiduju Emira Suljagića ¨koji je lud¨; treće, u kojoj je objavio fotografiju, koju je prethodno lično uslikao, Mirsada Kebe sa perikom; četvrte, u kojoj je prijetio lažnom izjavom pred Sudom BiH u predmetu ratnih zločina; pete, u kojoj je ¨do podne¨ vrištao preko ¨Avaza¨ da se atentat na moju porodicu istraži, da bi se ¨od podne¨ sastajao sa odgovornima za isti – Enverom Mujezinovićem i Bakirom Alispahićem; šeste, u kojoj je Sefera Halilovića prevario za osnivanje nekadašnjeg ¨Bošnjačkog Avaza¨ uzevši mu pare i zabivši mu nož u leđa; sedme, u svojim terevenkama sa Miloradom Dodikom i Miroslavom Miškovićem i inih drugih epizoda za čije ispisivanje bi bila potrebna jedna ozbiljna knjiga koja bi svjedočila o utjelotvorenju bošnjačke vanjštine i vampirsko-đavolske nutrine.
Zapitah se: je l’ ovo onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića, tokom rata, tražio para za kafu pa se sada osilio pomislivši da je narod u Bosni i Hercegovini toliko lud, te da nemaju druga posla nego da njega, kabinetskog potrčka, sistemskog egzekutora i nastavnika likovnog izaberu za predsjednika države? Je l’ ovo isti onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića dobio pare za ¨Bošnjački Avaz¨ da bi preko tog istog ¨Avaza¨ godinama pljuvao upravo onog čovjeka koji ga je branio i hranio – Halilovića.
Je li ovo onaj isti Radončić koji je od Alije Izetbegovića dobio gotovo milion njemačkih maraka za ¨Dnevni Avaz¨, koji je Bakiru Izetbegoviću školovao kćerku, koji je urnisao Sulejmana Tihića pred unutarstranačke izbore u SDA, a sve ne bi li Izetbegović pobijedio, da bi poslije, kada Radončić shvati da želi postati predsjednik države, Izetbegoviću u tom istom ¨Avazu¨ spočitao sve ono u čemu su zajedno učestvovali…
Poznavajući ga preko dvadeset godina, vidjevši strukturu njegove ličnosti ¨kada je bio mali¨, mogu slobodno napisati da je Radončić zarobljenik sopstvenog, bolesnog, ega koji upravlja njegovim postupcima koji su danas daleko od bilo kakve racionalnosti i ljudskosti. Samo lud čovjek može pomisliti da je gradnja dvije zgrade, nastale na prevarama i političko-medijskim progonima i ucjenama, dostatna za poređenje za Gazi Husrev begom koji je Sarajevu ostavio – poklonio medresu, džamiju, biblioteku, javne kuhinje… i koji se nije bavio progonima već napretkom muslimana na ovim prostorima.
P.S. Fahro, mislim da je za tebe daleko pametnije da više nikada ne pominješ moju porodicu niti ikoga od nas kontaktiraš. Nemoj da me natjeraš da o tebi napišem suštinski tekst i(ili) dam izjavu tamo gdje treba. Ja znam da ti znaš, da sam itekako upoznat kako u srcu ¨Avazovog¨ zmaja živi jedan mali miš.”
