Izvor: Klix.ba
Teška, preteška istina otkrivena je jučer nakon što su pristigli prvi DNK nalazi. Kako saznaje Klix.ba, potvrđen je identitet Senada Tatarevića (1961), te jednog od njegove braće.
A pretpostavlja se da su u grobnici i Sejad (09.06.1963.), Nihad (24.06.1968.), Zilhad (20.10.1969.), Zijad (06.05.1972.) i Nishad (14.07.1974.). Zajedno sa njima je, kako se vjeruje, i njihov otac Muharem (25.05.1939.).
Majka Hava godinama je tražila kosti svoje djece i muža.
Šef područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe BiH i supervizor forenzičkog tima na iskopavanju Tomašice, dr. Mujo Begić, potvrdio je za Klix.ba da su stigli prvi DNK nalazi za stradale iz porodice Tatarević.
“Tačno je, u Tomašici smo pronašli šest sinova i muža majke Have. Jučer smo dobili prve DNK nalaze za braću Tatarević. Mi smo dobili nalaz za Senada, koji je bio oženjen pa smo direktno dobili nalaz za njega, kao i za još jednog od braće Tatarević, a naknadno će biti utvrđeno i kojeg. No, vjerujem da su svi tu. To potvrđuju i nalazi s mjesta događaja. Narednih dana ćemo dobiti nalaze i za ostalu braću. Majka Hava će definitivno ove godine, na 22. godišnjicu velike tragedije, moći ukopati svoju djecu”, kazo je dr. Mujo Begić za Klix.ba.
Naglasio je da su braća Tatarević i njihov otac bili na samom dnu drugog dijela iskopane grobnice, pa pretpostavlja da su ubijeni među prvim mještanima Zecova.
Kako saznajemo, majka Hava Tatarević se trenutno nalazi u Njemačkoj, a posredstvom kćerke koja živi u Australiji, dobila je vijest koju je iščekivala tako dugo. Begić se pita kako li će dočekati i “predeverati tešku istinu”.
“Javili smo da smo dobili prve nalaze i da vjerujemo u pronalazak i ostalih”, govori potreseni Begić.
Dr. Begić kaže da je ovo jedan od najpotresnijih slučajeva u njegovoj karijeri.
“Vjerujte nisam mogao sebi doći. Toliko me to potreslo. Sve vrijeme sam pod tim dojmom. To ljudski um ne može da dokuči. Šest sinova ti neko ubije…. A bili su ni krivi ni dužni. Majka ih je rađala skoro svake druge godine. A gotovo sve su ubili majki Havi. I ona ipak ima snage i kaže da je sretna jer joj je makar jedan sin ostao živ”, kaže Begić.
Havi Tatarević četnici su ubili muža i šestericu sinova
Voljela bih doći do zlikovca Karadžića, pa da mu rukama oči izvadim
Izvor: Izvod iz knjige Saliha Smajlović «Kad bi kosti mogle govoriti»”Obišla sam sve grobnice, prebirala rukama odjeću, dala krv na analizu radi identifikacije, ali od njih nikakvog traga nema”
U Zecovima kod Prijedora živi Hava Tatarević, majka, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova.
Teško je bilo razgovarati sa ženom koja je doživjela takvu tragediju. Čak smo se pribojavali da je pitanja neće povrijediti vraćanjem na te dane užasa, kojih se ona, kako nam je u razgovoru rekla, stalno prisjeća, sa kojima zapravo danonoćno živi.
U sedamdesetim godinama života, orohnulog zdravlja, Hava Tatarević nosi svoju tešku tugu. Na upit kada su sinovi i muž odvedeni, Hava reče da je to bilo 1992. godine, ali se ne sjeća datuma. Mi ćemo kasnije saznati da je to bilo u julu mjesecu.
Izveo ih je zet Milana Bojića iz Crne Gore, dodade Hava, i bili su zajedno sa drugima iz našeg naselja. Oni su ih pokupili i rekli da ih vode u mesnicu. Otada o njima nemam nikakvih tragova. Tražila sam da bilo šta čujem o njima i preko novina, ali uzalud. Obišla sam sve grobnice, prebirala rukama odjeću, dala krv na analizu radi identifikacije, ali od njih nikakvog traga nema. Dolazili su mi neki ljudi iz Haškog tribunala, tražili moju izjavu, spremna sam tamo ići i svjedočiti, ali od toga, izgleda, više ništa nema.
Uz sinove i muža, izgubila sam i dvije sestre, njihovu djecu.
Dok Hava priča svoju tugu i bol, suze joj naviru na oči, zapravo ne prestaju teći. Ima ih, suza, za jedno more, veli ona. Sama je, kaže. Nikoga nema. Slabo joj ko dolazi. “Živim od muževljeve penzije od 150 KM. Bolesna sam. Od sinova nemam čak ni uspomena. Samo dva temelja njihovih srušenih kuća me podsjećaju na njih, pa ih čistim od korova, te se nadam da će se vratiti. Ali, kako vrijeme prolazi, nada za njihov povratak se sve više gasi.
Molila sam i preklinjala sve one koji bi mi mogli bilo šta reći o njihovim sudbinama. Da mi je znati, ako su ubijeni, kako su to dželati učinli. Jesu li tada prizivali svoju majku, je li im pogled išao prema meni”… Plač ponovo zaustavlja Havinu strašnu priču. “Pero Rivić mi je rekao da je vidio da su oni pobijeni dolje kod smeća, uz ovu stranu. Vidio ubijenog mog muža i jednog sina. Možda ih je vidio sve, ali neće da kaže. Da mi je naći njihove kosti, da ih metnem u mezar i da šta proučim.”
Hava sada ne zna ni koliko su sinovi imali godina kada su odvedeni, jer je zaboravila. Hava govori i o tome kako su ih četnici protjerali, iselili iz kuća, gonili prema autobusu, u koji nisu mogli svi stati.
“Moj sin Sudo, koji je preživio, sada živi u Njemačkoj, ima ženu i dvoje djece, pitao je Hrvata Peru, koji je oženjem Srpkinjom, da li šta zna za njegovog oca i braću. On mu je odgovorio: ” Sudo, tvoj otac Muharem je ubijen,” zatim ga je zagrlio i zaplakao, pa nastavio: “Ima ih još mrtvih, ali sam prepoznao Muharema i Ziku. Pobili su ih dolje, u onoj bari, nisu ih ni dovezli do mesnice.”
“Mi nismo smjeli kada su odveli sinove i muža izlaziti iz kuća,” nastavila je Hava – “i nismo mogli vidjeti ubijene. Kasnije su i nama naredili da za 10 minuta napustimo kuće. Jedan četnik meni veli: Gdje je onaj tvoj čupo / mislio na sina /, a ja mu odgovorih: Vi znate gdje je, jer ste ga odveli. On reče: Znamo. Četnici su tu nabavili i muziku, pa se to naše stradanje odvijalo uz muziku. Dušmani su nam psovali majku i govorili da se mi više nećemo vratiti u svoje mjesto. Tada su u Zecovima ubijene 34 osobe, čija su tijela bačena na jednu hrpu. Onda je dovezen jedan autobus u koji nismo mogli svi stati. Dovezli su nas u logor Trnopolje i tu smo bili dvije noći. Ja sam od jedne žene tražila brašna da skuham djeci kruh, ona mi dade, ja stavih da se skuha, a četnici dođoše, ponovo nas sakupiše u konvoj, te nas uputiše u pravcu Travnika. Iz Travnika smo otišli u Varaždin, a potom u Njemačku.
U moje mlađe kćerke Senade ubijen muž s kojim ima dvoje djece i ona se ponovo udala, živi u Australiji. I starija kćerka Sena sa mužem i troje djece, također živi u Australiji.
Ja sam sada ovdje sama. Iz Njemačke sam došla prije četiri godine, kada su mi donacijom sagradili kuću, ali je, kao što se vidi, nisu dovršili, s tim što sam svojim parama salila ploču.
Dvije moje snahe, Zekija, supruga mog sina rahmetli Seada, i Hida, supruga sina rahmetli Suada, žive u Americi sa svojom djecom, a mojim unucima. Zekija ima troje, a Hida dvoje djece, tako da imam 12-ero unučadi, petero od kćerki i sedmero od sinova.
Na naše pitanje kako gleda na hapšenje ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji je uzrokovao i njenu tragediju, Hava reče: “Drago mi je da su ga uhapsili. Kada bih mogla doći do njega, ja bih mu oči vadila.”
Upravo pred kraj ovog razgovora vidjesmo da se preko vanjskih stepenica Havine nedovršene kuće sliva široki mlaz vode. I novinar i njegova sagovornica skočiše na tu činjenicu i ustanoviše da je Hava na tavanu zaboravila zatvoriti česmu, zbog čega je voda dobro natopila tavan i počela se slivati niza stepenice. Srećom, razgovor sa Havom nije trajao dugo, pa i šteta nije bila velika.
{youtube}BDPNHWT8sSo{/youtube}
