Preveo i prilagodio: Semir Imamović
Izvor: Almoslim.net
Iz dana u dan postaje nam sve jasnije da je stav selefa,prvih generacija islamskih učenjaka, prema rafidijama/šiijama, prema kojem su rafidije/šiije frakcija koja se najviše koristi lažima, bio u potpunosti opravdan i ispravan. Šejhul-islam Ibn Tejmijja prenio je jednoglasan stav hadiskih učenjaka i poznavaoca Poslanikove tradicije da su rafidije/šiije najveći lažovi, da je laž ugrađena u temelje njihovog vjerovanja i da su, među islamskom ulemom, prepoznati kao skupina koja se koristi lažima u dokazivanju vlastitih stavova.[1]
Možda se tajna ispravnosti ovakvog stava selefa prema rafidijama/šiijama krije u njihovom čvrstom slijeđenju Božije knjige i Sunneta Allahovog poslanika, sallallahu ʻalejhi ve sellem, a naše neshvatanje te istine i neispravan odnos prema zabludjelim frakcijama, prije svega šiijama, u našoj udaljenosti od Kur'ana i Sunneta.
Suština je u tome da onaj ko je spreman slagati na Allaha, dželle šeʼnuhu, ashabe, koje je Allah, dželle šeʼnuhu, odabrao za poslanikove najbliže saradnike i prijatelje, na Poslanikove supruge, „majke pravovjernih“, isto tako je spreman slagati i na globalnu muslimansku zajednicu (umet), a posebno sljedbenike Poslanikovog sunneta.
Jedna od najvećih lažikoju rafidije/šiije koriste već vijekovima, i iza koje su se vješto krili u kontaktu s drugim muslimanima, je iskazivanje formalne ljubavi i poštovanja prema ehlul-bejtu, kojem su upravo oni, a posebno ʻAliji i njegovim sinovima Hasanu i Husejnu, radijallahu ʻanhum edžmein, nanijeli najviše štete i neugodnosti.
U njihove laži spada i deklarativna opredjeljenost za sunijsko-šiijski dijalog i približavanje, kroz formalno učešće na konferencijama koje su upriličene isključivo tim povodom, dok su njihovi relevantni izvori i literatura prepuni izjava i fetava, koje sunije i njihove učenjake, predstavljaju kao legitimnu metu i „plijen“, i dozvoljavaju njihovu čast i život.
Možda je jedna od najprljavijih i najperfidnijih, „savremenih“, rafidijsko-šiijskih laži predstavljanje Irana kao „najvećeg“ američkog i izraelskog neprijatelja, a to je zapravo velika laž i obmana, kojom se, u izostanku prave arapsko-muslimanske reakcije na američko-cionistički hegemonizam, želi kupiti naklonost muslimanskih masa. Stvarane činjenice i relevantni dokumenti (tolerisanje iranskog prisustva u Iraku i Siriji i etničkog čišćenja kojeg razne iransko-šijske frakcije provode nad sunijskim civilima u Iraku i Siriji) govore o postojanju prisnih veza Teherana sa Vašingtonom i Telavivom.
Ako pređemo na diplomatske veze Irana sa susjednim muslimanskim sunijskim državama, i tu ćemo naći samo laži i licemjerstvo. Dok s jedne strane Iran zagovara nemiješanje u unutrašnja pitanja sunijskih susjeda, s druge strane njene produžene ruke čine sve da u tim zemljema posiju nered i smutnju, kao uvod u iransku vojnu intervenciju na tim područjima. Najbolji dokaz za to su zaljevske zemlje. Iako iranski političari na sva zvona govore o dobrim komšijskim odnosima sa svojim zaljevskim susjedima, njihova šiijska braća, u tim zemljama, predstavljaju glavni faktor nestabilnosti, bilo da se radi o Bahrejnu, u kojem rafidije/šiije, pod krinkom borbe za ljudska prava podrijevaju unutrašnju stabilnost, ili Emiratima, čija tri ostrva Iran odvano drži pod okupacijom, ili nekoj drugoj zaljevskoj zemlji, u kojoj šiije nastoje povećati broj svojih pristalica i saveznika koji će činiti jezgro budućih nereda i anarhije.
Što se Šama (Sirije, Iraka i Libanona) tiče, tamo je situacija još očiglednija. Štaviše, Iran više i ne krije, a nema ni potrebe, da je na strani rafidijskih/šiijskih režima u ovim državama. Za iransku administraciju Sirija, Irak i Libanon su već odavno iranske pokrajine, a posebno nakon povlačenja američkog okupatora iz Iraka i „potpaljivanja“ sirijske revolucije.
Period vladavine Nurija el-Malikija u Iraku, ostat će zapamćen po najvećim i najsramnijim šiijskim lažima. Iako je, prema svjedočenjima i prijatelja i neprijatelja, pa i njegovih američkih mentora, njegova vlast, bila duboko sektaška i neprijateljski usmjerena prema svemu sunijskom, on je u svojim medijskim nastupima tvrdio suprotno, čak je sunijska plemena, koja su masovnim demonstracijama pokušala skrenuti pažnju svjetske javnosti na kršenje njihovih osnovnih ljudskih prava, optužio za poticanje sektaških sukoba.
Praksu lažnog predstavljanja u javnosti nastavio je i njegov nasljednik, također šiija/rafidija, El-ʻAbadi. On je, posjetu Daluʻiji, u većinskoj sunijskoj provinciji Salahudin, pokušao iskoristiti za širenje šiijske propagande o navodnoj borbi iračkih organa sigurnosti protiv IDIŠ-a a ne sunija, međutim već sljedeći dan šiijska milicija je, u mučkom napadu, ubila trojicu istaknutih sunijskih imama i hatiba u istoj oblasti, i tako praktično demantovala premijerove navode, a o osvetničkim i pljačkaškim pohodima razularenih šiijskih vojnika u „oslobođenim“ iračkim gradovima da i ne govorimo.
Trebamo li uopće napominjati da šiijski političari nijednom rječju nisu osudili terorističke napade na sunijske mesdžide, koji su se upravo desili u mandatu novog, „miroljubivog“, premijera, što samo potvrđuje prethodno iznesenu o konstataciju o sistemskom šiijskom laganju i licemjerstvu. Vijeće muslimanskih učenjaka Iraka potvrdilo je za medije da je napad na džamiju Kuba, jednu od najstarijih džamija u Iraku, koji se desio za vrijeme džume-namaza izvela šiijska jedinica „Ebul-Fadl el-ʻAbbas“.
Nije dovoljno znati da se šiije koriste lažima, uvijek i u svemu, nego je važnije do toga da u budućnosti ne nasjedamo na njihove laži, kao što smo nasjeli u prošlosti.
[1] – Minhadžus-Sunne, 1/59.
