Povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci je održana premijera dokumentarnog filma Pucanj u dušu, koji je posvećen stradanju i patnji žena u ratu u Bosni i Hercegovini. Nažalost, malo sam zakasnio na početak filma, ali sam pretpostavljao da će biti slobodnih mjesta. Varao sam se.
Došavši u salu, doslovno nije bilo praznog mjesta, a mnogo je raje stajalo ispred. Oči svih su bile usmjerene ka velikom platnu, sa kojeg su dolazili krici, strašne scene nasilja i stravične ispovijesti žrtava. Film je toliko potresan da su gledaoci ronili suze, a kad više nisu mogli gledati, oborenih glava su slušali.
Kao hiponotisani, pratili smo izlaganja, rekonstrukciju zločina, ali riječi kojima su žrtve opisivale svoje torture su posebna priča.
“Bilo je trenutaka kad sam se htjela ubiti. Kad već pijem tablete, da ih sve popijem. Ali, čovjek sam sebi kaže šta će ova moja djeca, ko će ih hraniti…”, dopirale su riječi sa ekrana.
Riječi koje paraju srca
Ne zna se koja ispovijest je bila teža.
“To je trajalo desetak dana, danonoćno silovanje. U dan dođu jedni, nevečer drugi…”
“Kada je on završio, izašao je napolje. Ja sam ostala u sobi, onako plačući. Međutim, kroz nekoliko minuta ulazi drugi vojnik. I on ponovo isto uradi, bez obzira što sam govorila da sam trudna…”
“Kad su me uhvatili, sin je povikao: ‘Nemojte moju mamu!’ Onaj drugi je uzeo mog sina i stavio mu nož pod vrat…”
Riječi žrtava su prosto parale naša srca, radilo se o neopisivom spoju emocija. Tuga, srdžba, nemoć, čuđenje da je ljudsko biće u stanju počiniti takve grozote, a još veće divljenje hrabrosti stradalnica koje su smogle snage nastaviti dalje, pa evo i s drugima podijeliti.
Film Pucanj u dušu je snimljen u produkciji Exitmedije iz Sanskog Mosta, a dio je kampanje “Filmom za ljudska prava”, koji zajednički organiziraju Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokreta Majke enklave Srebrenice i Žepe, s ciljem podizanja svijesti društva o posljedicama i poteškoćama žrtava, svjedoka i preživjelih seksualnog zlostavljanja i silovanja počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.
“Svi oni koji su bili večeras na premijeri filma osjetili su kolika je ova tematika sama po sebi bitna, da kažemo mučna. Pucanj u dušu uistinu predstavlja pucanj u dušu, ni manje ni više, u dušu naše domovine Bosne i Hercegovine i u dušu svih onih koji ovu zemlju istinski doživljavaju i vole kao svoju. Motiv mene, kao režisera, i svih koji su radili na filmu je ako danas ne arhiviramo stvari koju su se desile u našoj prošlosti, takve stvari se mogu ponovo desiti u našoj budućnosti. Bošnjaci kao narod nemaju pravo na luksuz zaborava i na nama je da generacijama koje dolaze ostavimo nezamućenu priču o tim ratnim događajima koji su se odigravali u periodu od 1992. do 1995. godine”, istakao je Enes Hotić, režiser filma Pucanj u dušu.
Nasilje nad ženama i dalje traje
Kod ovakvih priča obično u prvi plan dolazi nacionalnost žrtava. Da li su one Bošnjakinje, Srpkinje, Hrvatice… dobija primat nad onim ljudskim, suštinskim. Zaboravljamo da su žene, ma koje nacionalnosti, ljudska bića vrijedna poštovanja. To su majke, sestre, supruge… kojima su tokom rata naneseni nezamislivi bolovi, oduzeta osnovna ljudska prava i one su pretvorene u objekat, predmet zadovoljenja nečijih životinjskih instinkta.
Nasilje nad ženama je nasilje jednako ogavno i strašno ma s koje strane dolazilo i treba ga oštro osuditi, a počinioce kazniti bez obzira na porijeklo, nacionalnost ili vjeru. Sve drugo više govori o nama i našoj (ne)svijesti prema osjećajima i potrebama drugog i drugačijeg.
Nažalost, stradanje žena i kršenje njihovih prava se nije završilo s okončanjem ratnih dejstava. Ono je nastavljeno kroz nasilje u porodici, na radnom mjestu, u školi… O tome se malo govori, a puno ćuti. Upamtite – našom tišinom postajemo saučesnici zločincima i zlostavljačima.
Izvor: Al Jazeera
