Ne znam kako opisati ljubav koju jedan sin može imati prema svom ocu, a da ne iskažem ono što svi mi osjećamo prema svojim roditeljima.Ljubav i ponos koji ja osjećam prema svojoj majci i svom ocu je najjača emocija koju imam od kako znam za sebe. Nije to ona automatska emocija, reda radi. Milion je razloga za to. Od neizmjerne ljubavi koju sam uvijek osjećao, podrške za moje pravilne odluke i razumijevanje za greške koje sam pravio, blagost koju sam uvijek osjećao kao i svi koji mog oca poznaju ili su ga makar sreli u životu, bezgraničnog sabura koji mi često nije jasan, a kojem se divim, nepokolebljivog držanja principa vjere i ljudskosti, do nura kojim zrači i smiraja koji osjete svi u njegovom društvu.
Postoje mnogi momenti u životu koji su mene izgradili kao čovjeka i usmjeravali me kojim putem u životu ići, i svaki plemeniti akt koji sam učinio je zahvaljujući temeljima koji su mi postavili roditelji, ali jedan moment u životu me definisao. U toku agresije, nismo znali za sudbinu naše familije, nismo čak godinu i pol znali ni za sudbinu mog oca, ali kad sam konačno dočekao da se ponovo vidimo, mnogo ljudi se skupilo i bio sam jako ljut jer sam imao osjećaj da uzimaju moje vrijeme koje sam želio da provedem sa njim. Tada mom ocu ljudi saopštavaju da su mu njegova 3 brata ubijena, 2 na Koričanskim stijenama, jedan pred bolnicom u Prijedoru od strane “kolege doktora”, a saznat ćemo kasnije da su u centru Prijedora njegove dvije sestre svirepo ubijene.
Muk koji je nastao sam pokušao da prekinem desetogodišnji ja, sa pitanjem ili bolje rečeno sa zahtjevom “Hajmo sada i mi pobiti sve njihove bez izuzetka!”. Odgovor čovjeka koji je saznao ovakvu sudbinu svojih najmilijih je meni urezan u svaku poru mog bića : “Mi nismo oni, nikad nismo bili kao oni, niti ćemo ikada biti kao oni! Zar da se neko osjeća kao mi sada radi mene? Niti vjera, niti odgoj nam to ne dozvoljavaju!”Snagu za ovakvo razmišljanje mogu imati samo odabrani insani, i ja sam ponosan što me je takav jedan čovjek odgojio i pokazao mi put i što svaki dan od njega naučim nešto plemenito.Takvom čovjeku sude jer je stao u odbranu svoje porodice, svoje domovine, svoje vjere i svog naroda i što je dušmanima, zajedno sa svojim prijateljima, svojim vojnicima i saborcima pokvario planove o nestanku našeg naroda.
Njih boli, a mi smo ponosni što su naši vojnici i naši komandanti oslobađali državu od fašista i terorista kakve istorija može upamtiti samo kao počinitelje genocida, a nas kao oslobodioce. Borba protiv njih nikada nije ni prestala, jer “I poslije rata je rat!“ a mi s ponosom možemo i trebamo reći : “Svi smo mi Sakib i Atif i Izet i Mehmed i Rasim i Mustafa i Midhat i Vikić i sve i jedan pripadnik najčasnije Armije RBiH zbog koje nam dušmani nisu i nikad neće halaliti naš opstanak!!!”Ponosno i uzdignuta čela do sudnjeg dana!
