Od sirijskih izbjeglica, nesrećnih ljudi koji su silom prilika trenutno locirani u Beogradu i ostalim gradovima po Srbiji, mnogo ljudi i te kako ima koristi.
Na prvom mjestu tu su taksisti, autobuski prevoznici, fast-fudovi koji se nalaze u blizini autobuskih stanica i parkova u kojima izbjeglice borave, vlasnici restorana, prodavnica, trafike, mjenjačnice… Njima ovi nesrećni ljudi, naime, svakodnevno ostavljaju na stotine eura, a nije rijetkost da ih ovi, pri tome, bukvalno pljačkaju naplaćujući im robu ili usluge po višestruko skupljim cijenama.
Da su im izbjeglice i te kako dobro došli ne skrivaju ni oni sami, ali uglavnom tvrde da im usluge ne naplaćuju po skupljim cijenama, nego onima koje važe i za naše građane.
Milan B, taksista parkiran pored Željezničke stanice u Beogradu, iskreno nam je priznao da ga raduje svaka nova tura izbjeglica koji dolaze jer, kako kaže, dobre su mušterije.
– Stvarno su dobri, nekoliko njih vozio sam do Subotice, uglavnom porodice s malom djecom, jedan par sam vozio i do Kanjiže. Imao sam i mnogo lokalnih tura, na primjer tražili su mi da ih vozim do bolnice, pošte ili banke. Cijene nisam povećavao, a oni su mi bili mnogo zahvalni – priča nam Milan.
Iz fast-fudova kažu da izbjeglice kod njih svakog dana jedu pljeskavice.
– Na stotine ispržimo samo za njih. Dolaze svakog časa u velikim grupama. Ne eksperimentišu s nekom drugom hranom jer kažu da su im pljeskavice mnogo dobre, a i nisu skupe – rekla nam je radnica u roštiljnici.
Na trafikama azilanti kupuju vodu u velikim količinama jer se njom i kupaju, cigarete, obavezno “koka-kolu” i poneki slatkiš.
– Kupuju vodu od pet litara, “marlboro”, “koka-kolu” od dva litra i čokoladice. I stvarno imamo daleko više prometa nego što smo imali dok oni nisu bili u ovom parku. Nekada nam se desi da žele da se cjenjkaju, ali kada im lijepo objasnimo da to ne može, oni sve uredno plate – kaže prodavačica.
I dok trgovci zadovoljno trljaju ruke, izbjeglice kažu da su ove pare koje ostavljaju u Srbiji sve što imaju.
Tridesetogodišnja Ahmeta, koja je s četvoro djece preko Grčke i Makedonije pješke prije deset dana stigla u Beograd, priča da su ona i suprug od tada potrošili više od hiljadu evra, a da im je ostalo još toliko.
– Mi bukvalno ništa više nemamo! Ostavili smo sve, a ja sam prodala nakit koji sam naslijedila kako bismo imali novac kada krenemo. Usput nismo trošili mnogo, samo ono neophodno, ali od kada smo došli u Beograd pare su samo počele da nestaju. Dijete mi je bilo bolesno, a nisam znala gdje ima bolnica, morala sam da uzmem taksi. To je bilo mnogo skupo. Na hranu smo potrošili dosta, uzeli su nam velike pare i za šator koji smo morali da kupimo kada je počela da pada kiša. Mlijeko i pelene su preskupi. Ove što imamo potrajaće nam još nekoliko dana, poslije toga ne znam šta ćemo. Muž je razmišljao da proda telefon, međutim, ne znam da li će uspjeti – ispričala nam je ova očajna žena.
Mirhant (66) takođe je s nekoliko hiljada eura pobjegao iz ratom zahvaćene Sirije. I on tvrdi da posljednje pare troši u Beogradu.
– Mnogo je skupo, ali šta da radim, moramo da jedemo i pijemo, pa dokle ima. Svakog dana nas obilaze ovdje neki ljudi, nude nam smještaj u hostelu ili privatni smještaj, ali za velike pare. Misle, mi to možemo, a u stvari ne znaju da smo obični beskućnici i ništa više – priča on.
Kako kaže, u rodnoj Siriji radio je kao pravnik i dobro zarađivao, a samo nekoliko mjeseci prije nego što je morao da pobjegne kupio je stan od novca koji je godinama skupljao.
– Sve sam opremio i sredio i bio srećan poslije toliko godina. A onda, onda sam sve napustio…
Press.rs
