Najnovija briljantna ideja egipatskog diktatora Abdulfettaha Sisija jest širenje straha u narodu od „propasti države“. Svojoj medijskoj mašineriji on je naložio da u javnosti stvaraju „fobiju od pada države“. Ovu ideju iznio je na konferenciji sa omladinom koju svakog mjeseca održava s pažljivo probranim mladima koji su, najčešće, djeca režimske elite koja u svojim rukama drži bogatstvo i resurse Egipta. Ti mladi ljudi odjeveni su po najvišim svjetskim modnim standardima, naparfemisani najskupljim i svjetski poznatim markama parfema. Oni nemaju problema u svojim životima i ne predstavljaju pravu egipatsku omladinu koja trpi nepravde u zatvorima, i to nisu mladi ljudi koji su završili studije, ali ne mogu pronaći posao. Tržište rada u Egiptu gotovo da i ne postoji, a poslodavci sve češće otpuštaju svoje radnike, tako da problem nezaposlenosti postaje sve veći.
Pravi razlog što Sisi insistira na tome da se svaki mjesec sastaje s mladima jest da se prikaže kao vođa koji brine o problemima mladih, bez obzira što se iz državnog budžeta za takve konferencije moraju izdvajati ogromna sredstva kako bi se svaki mjesec nekoliko noći zakupio prostor u skupim hotelima, da ne spominjemo troškove hrane i prijevoza. S obzirom da je ljetni period, konferencija je ovaj put zakazana u Aleksandriji, koju je Sisi prethodno u nekim javnim istupima opisao kao veoma siromašnu sredinu.
Hit ove posljednje konferencije je studentica čiji otac radi kao portir. Kako bi se promovirao, Sisi je djevojku posjeo pokraj sebe a režimski mediji su napravili jeftini propagandni šou. Egipatski mediji koji su pisali ili izvještavali o ovom događaju činili su to na vrlo degutantan način koji karakterizira isticanje klasizma i diskriminatorski odnos. Svi naslovi su bili tipa: „Portirova kćerka sjedi pored predsjednika”, a sve što smo čuli na temu je neukusno ponavljanje da je djevojka „kćerka portira“.
Na ovoj konferenciji Sisi je naredio medijima da pokrenu kampanju stvaranja fobije unutar egipatskog naroda od pada države. Fobija, kao što znamo, je psihički poremećaj. Ovaj doktor filozofije, kako je sam sebe nazvao u jednom od intervjua, želi Egipćane dovesti u stanje da pate od fobije da će država propasti i biti uništena, na taj način što će im se medijskom propagandom sugerirati da su realni problemi s kojima se Egipat suočava, ustvari, kosmička zavjera čiji krajnji cilj je uništenje egipatske države.
On, međutim, ne pravi razliku između države i vlade, odnosno vlasti – u njegovim očima to je jedno te isto, a sebe vidi kao oličenje oboga.
Svjestan je da ne postoji vanjska sila koja ga pokušava svrgnuti i da nema vanjske zavjera protiv Egipta. Njegov najveći strah su duhovi revolucije 25. januara, koji nastavljaju da ga progone. On ima fobiju od januarske revolucije i smatra da je to njegov glavni neprijatelj. Činjenica je da se, na ovaj ili na onaj način, riješio svih ikona januarske revolucije, sve njene vođe i istaknute aktiviste strpao je u zatvor, osim onih koji su ubijeni od strane tajnih policijskih službi.
On stalno zastrašuje ljude posljedicama ponavljanja revolucije da bi u narodu stvorio stanje neprijateljstva prema ideji revolucije. U tom cilju dobro iskorištava stanje u zemljama regije zahvaćene unutrašnjim sukobima i anarhijom, poput Sirije i Iraka. U glave Egipćana želi usaditi vjerovanje da postojanje Egipta zavisi od toga hoće li on ostati na vlasti, a da njegovo svrgavanje znači propast države.
Ova fobija od koje Sisi pati govori nam da revolucija egipatskog naroda nije umrla, i nastavlja plašiti i proganjati čovjeka koji je preuzeo vlast državnim udarom i one koji ne žele dobro egipatskom narodu.
To znači da revolucija i dalje traje i da je sposobna da se oporavi i nastavi svoj put. Egipatska revolucija je još živa! Ona živi u srcima i nadanjima ljudi, baš kao što Jeruzalem i Al-Aksa žive u srcima Palestinaca i Arapa, i svih muslimana.
Postoje sličnosti između okupacije i puča. Na primjer, i okupatori i pučisti se boje reakcije naroda i mrze bilo kakve aktivnosti masa, ako nisu pod njihovom paskom, jer su svjesni da ih to može srušiti.
Sisi, zapravo, pati od fobije da će on biti srušen i uništen, a ne da će biti srušen i uništen Egipat kao država.
Pripremio: Abdullah Nasup
