Zabilježio: Ibrahim Kajan
Rodom sam iz Nevesinja, u Hercegovini, u lijepom, malom gradu, kasabi, koja je u mom najranijem djetinjstvu bila nastanjena gotovo isključivo Muslimanima, s više od 75 posto i možda oko 5 posto Hrvata. Ostalo su bili Srbi.
Nevesinje godine 1910.
Nevesinje je imalo tri džamije, sahat kuru, s nizom lijepih trgovina koje su većinom vodili Muslimani, s poljoprivrednim dobrima i stočarstvom gore u planinama…
Eto, 1941. je došla i počeo je rat. Ja sam tada bio dječak. Bila su tri brata – jedan je bio moj otac Hajdar Derviš, drugi je bio Suljo Surejman, treći je bio Ahmet.
Jednoga dana 41. godine, na putu za Mostar, Ahmed je išao s jednim prijateljem, sinom mesara, Trbonjom… i na putu za Mostar, u Bišini, u prolazu koji je poput kanjona, njih su dvojicu Srbi uzeli, odveli ih na Udržnje, eto bili su prve nevesinjske žrtve. Žive su ih spalili. Naopačke ih okrenuli i pod njima naložili vatru. Ni jedan ni drugi nisu mrava zgazili. Nikome ni krivi ni dužni, nikada nikome nikakva zla nisu učinili.
Rat je bio nesreća. Došle su i ustaše u naše mjesto. Svi su se Muslimani u Nevesinju stavili u obranu srpskoga naroda. Moj babo Hajdar i Suljo neke su puščetine stare austrougarske izvadili. Nisu pustili blizu nikoga da odvede djecu Gaša Pejovića. Svi su ostali živi. I tako su se svi Muslimani u Nevesinju zauzeli za Srbe, kao pravi susjedi, komšije. I u gradu, u mahali, ni jedna dlaka nije ni jednom Srbinu falila. Niti Kovačeviću, niti Pejoviću… I tako je rat počeo, pa se tako i nastavilo.
Godine 1943. godine, da i to uvedem, partizani su nas spasili od četničkog pokolja.
I tako rat teče, teče, dolazi 45., godina. 14. II. 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju, izlazi pred njih. Ali majka moja, imala je neku intuiciju, zakukala Gašu Pejoviću: „Gašo, vračaj dug u krvi, ako ikako znaš.“ Neka intuicija. Eto i mene. Gašo mene i baba mi skloni na svoj tavan. A u grad dolaze partizani. Ljudi ko Ijudi izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju.
Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja šta se dešava. Partizani pokupili i sve Muslimane i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Saračić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin'o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija.
Onda pogleda je Ii neko daje znakove života. Jednog su dokusurili metkom u glavu. Beg Bašagić i Sejdo Saračić podvečer dolaze, krišom kroz jedan prolaz, u našu kuću…
Velika ie kuća Tanovića tamo, a unutra je ova kuća Gašova tamo, malo povućena. Evo ti dakle Bašagića, evo ti Seida Saračića ko iz mrtvih se vraćaju i pričaju kako je sve to bilo kako su se bacili u onaj momenat kad je optonac potegao.
Da se vratim… Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini, gore gdje je Bjelica imao vakuf. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.
Ubijeno je taj dan 189 Muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije nije. I Hrvata što je bilo. Jesu ubijene i tri ženske Kolakove, ali to je ubila ona Kljakička, dala nalog, najviše iz Ijubomore, jer su cure hodale s oficirima…
Eto tako je 45. godine sve pobijeno. Na Dan oslobođenja grada Nevesinja, 14. 11. 1945. godine. Tada nas je sve to zavilo u crno, sve su obezglavili, pobili. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.
E sada, kad ovo gledamo danas, uspoređuješ i analiziraš što je bilo 45. godine, vidiš da je to nastavak 1918. da je to nastavak formiranja velike Srbije, nastavak čišćenja, zapravo ni jednoga dana nisu prestali misliti kako da nas očiste. U Nevesinju, od onolikog postotka Muslimana, djelimično i Hrvata, 1945. godine nije ostalo ni 18 posto.
O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo.
Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…
Sad, što se dešava s tom zajedničkom grobnicom?
Gledajte, Nevesinje gradi nekakvu tvornicu trikotaže. Ima polja koliko hoćeš. Ali, vlast odsijeca “dio harema i na njemu gradi tvornicu, na kostima, da se kosti ne bi premetale valjda sada kada su liudi počeli otvarati jame, jer bi se, bit će, neko sjetio i ove i tražio da se otvori. I točno je na kostima napravljena ta nevesinjska tvornica.
Harem su odsjekli na pola, i da bude još gore, po haremu je pasla stoka, ogradu su porušili… Mi smo to poslije ogradili, koliko se dalo.
Dvije džamije koje su bile pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine, pa su ostale skladišta do dana današnjega (ako su još uzgor, u što sumnjam).
U Varaždinu, novembar 1992.
BEHAR
