Prije 26 godina, 21.aprila 1996. godine, u zločinačkoj akciji ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB) i ruskog ratnog vazduhoplovstva likvidiran je lider i ratni komandant nepriznate čečnske republike Ičkerije i bivši sovjetski general Dževher Dudajev.
U novembru 1990. Vrhovni sovjet Čečensko-Inguške ASSR, koja se nalazila u sastavu RSFSR, usvojio je Deklaraciju o državnom suverenitetu. Kao vođa tog oslobodilačkog pokreta istakao se bivši sovjetski general i pilot strateškog bombardera Dževher Mujsevič Dudajev, koji je u 46. godini života odlučio da napusti vojni poziv u činu general-majora i preuzme upravljanje nepriznatom republikom Ičkerijom.
Dževher Dudajv spadao je u bajraktare čečenske slobode, a veliku popularnost Čečena stekao je kad je odbio da potpiše savezni ugovor kojim je Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika reorganizovana u Rusku Federaciju. Dudajev je odbio i da prizna novi ustav.
Prvi čečenski rat završio se katstrofalno po rusku vojsku. Neodlučnost, izdaja, ucjena i stalni napadi stravično su djelovali na moral ruskih vojnika. Rusija je paralelno sa vojnom akcijom tražila mirovno rješenje ovog konflikta, ali i način da eliminišu vođe pobune.
Rusi su tražili način kako da likvidiraju Dudajevu. Skoro je bilo nemoguće doći do tačnih informacija o tome gdje se kreće i o njegovim navikama. Uz pomoć doušnika, koje su morali potplatiti, za šta je utrošeno milion dolara, saznalo se da je Dudajev često dolazio u selo Gehi Ču, i to do 21. aprila čak tri puta na istu lokaciju, kao i da tog 21. aprila planira ponovni dolazak. Međutim, jedino je bila moguća brza likvidacija uz pomoć avijacije. Također, FSB je došao do podataka da Dudajev često zove prijatelja Konstantina Borovog. Operativci FSB saznali su vrijeme kada Dudajev poziva Borova i koliko traju razgovori. Ideja o načinu likvidacije sama se po sebi nametnula – da bude likvidiran raketom ispaljenom iz aviona koju će navoditi signal njegovog telefona.
Tog 21. aprila 1996. u večernjim satima, kada je posada ruskog “Avaksa” A-50 poletjela, počela je operacija likvidacije Dudajeva. S drugog aerodroma poletjela su i dva lovca “Suhoj Su-24M”, koji su ispod krila nosili po dvije protivradarske rakete Kh-27PS.
Dževher Dudajev krenuo je na novu lokaciju, odakle će moći bez smetnji uz pomoć svog satelitskog telefona pozvati prijatelje u Moskvi. Konvoj od tri Lade Nive zaustavio se u selu Gehi Ču na jugu Čečenije. Iz jedne Lade Nive izašao je Dževher Dudajev i uključio svoj satelitski telefon postavljen na haubu automobila.
Čim je dobio satelitski signal, nazvao je broj Konstantina Borova, s kojim je Dudajev kontaktirao ponekad i više puta dnevno. Nekoliko sekundi poslije poziva, uređaj na A-50 uhvatio je signal satelitskog telefona. Otkrivanje lokacije bilo je dovoljno da jedan od dva Su-24M lansira protivradarsku raketu.
Protivradarska raketa Kh-27PS pogodila je Ladu Nivu u blizini koje je Dudajev razgovarao telefonom. Dvojica njegovih čuvara, koji su bili u automobilu, tu su poginula. Supruga Dževhera Dudajeva pukom srećom je preživjela, jer je nekoliko sekundi prije udara rakete otišla na obližnju livadu i time izbjegla smrt. Dudajev je preminuo dva sata poslije napada u lokalnoj bolnici.
Narednog dana, 22. aprila 1996. godine, Boris Jeljcin nalazio se u posjeti u Habarovsku, kada ga je direktor FSB obavijestio da je Dudajev ubijen. Jeljcin se zatim vratio za stol i uzviknuo. “Danas je naš praznik.”
Dževher Dudajev – Izvdak iz knjige “ Šta smo učinili za
odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn Muhammed Šerif,
Sarajevo 2015./
Kada je poštovani predsjednik Alija Izetbegović bio u posjeti Kraljevini Saudijskoj Arabiji, dok sam bio u njegovom
društvu, iznenada mi je prišao jedan Saudijac iz protokola i rekao mi da jedan čovjek želi da se sa mnom susretne. Prišao sam tome čovjeku. To je bio jedan Jordanac čečenskog porijekla. On mi je rekao da brat Dževher Dudajev, predsjednik Republike Čečenije, tada i tada želi da se susretne sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Znao sam da predsjednik Izetbegović nema ništa protiv ovog susreta, ali mi smo u tome času bili u posjeti Kraljevini Saudijskoj Arabiji, a predsjednik Dudajev je u Čečeniji ili na nekom drugome mjestu. U to vrijeme odnosi između Čečenije i Rusije bili su jako napeti. Na čelu Rusije tada je bio predsjednik Boris Jeljcin. Moja kancelarija je bila u
Beču, a predsjednik Izetbegović je sjedio u Sarajevu; nije bilo moguće organizirati službenu zračnu liniju do Sarajeva i da tako predsjednik Dudajev dođe u Bosnu, tako da tu ponudu nisam shvatio ozbiljno. To je bilo na početku 1992.g.
Vratio sam se u Beč. Nakon dva-tri mjeseca nazvao me je ovaj Jordanac – čijeg se imena danas ne sjećam – i rekao mi da predsjednik Dževher Dudajev želi da se susretne sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem na bilo kome mjestu i u bilo koje vrijeme, kad god mi to utvrdimo. Koju sedmicu kasnije zazvonio mi je mobilni telefon: zvao je službenik iz austrijske Službe sigurnosti i prenio mi vijest da se predsjednik Dževher Dudajev nalazi na bečkom Aerodromu i da želi da ga ja posjetim.
Malo nakon toga je dodao:- Mi smo spremni da mu priredimo večeru u unutrašnjosti Aerodroma, u VIP salonu, i to sve na naš račun. Mi ćemo, isto tako, njegov avion snabdjeti gorivom. Molim Vas da razmislite o ovome prije nego što stigne Boris Jeljcin. – Ja sam prihvatio ovaj prijedlog. Ušli smo u salon za visoke zvanice. Sa mnom su bili pomoćnik ministra vanjskih poslova i ambasador Bosne i Hercegovine. Pomoćnik ministra složio se sa mnom da predsjednik Dudajev u posebnom avionu odleti do Ljubljane, slovenačke prijestolnice, i ja sam nazvao predsjednika Izetbegovića, rekao mu za ovaj prijedlog, a on se složio s tim.
Kada sam ušao u VIP salon, predsjednik Dževher Dudajev je ustao, poselamio se sa mnom, a onda mi predstavio članove
svoje delegacije, koji su također stajali kao u stroju. Sve su to bili jako visoki, korpulentni mladići sportske građe. Ja sam zaključio da su neki od njih hrvači, bokseri ili nekitreći tip sportista. Predsjednik Dudajev me zamoli da se osamimo i razgovaramo u četiri oka. Čim sam sjeo sa njim, on odmah eksplozivno reče:- Zašto vi nas ne priznate kao nezavisnu državu?! Zar vi ne znate da sam ja već duže vrijeme zapovjednik raketnih baza i da sam ja odgovoran za punjenje raketa atomskim i nuklearnim gorivom?! Na našu veliku žalost, ne postoji
nijedna država u svijetu koja nas je priznala osim Republike Turski Kipar! Nemam dovoljno vremena za razgovor, ali ovoga časa pod mojom komandom je tri stotine borbenih aviona „Suhoj“ i ja sam spreman da ih poklonim vama ili nekoj drugoj državi prije nego što ih Rusi unište. Osim toga, na aerodromu u Groznom imamo devedeset aviona marke „Tupoljev“, koji su također pod mojom kontrolom!
Govorio je tako uzbudljivo i snažno me udario svojom rukom po ruci, što je privuklo pažnju svih ostalih. Zatim je
dodao:- Da se nisam susreo sa Vama, napravio bih belaj Jeljcinu ovdje, on se mene jako boji, ja njega jako dobro poznajem! Ako sumnjaš u ovo, dovedi me u njegovo prisustvo pa ćeš vidjeti čuda! Znaj, Rusi nas nikada neće poraziti!
Svaki od nas je u stanju da ti navede svoje porijeklo od preko petnaest generacija Čečena, a nijedan Rus ne zna ko mu je stvarni otac! Mi smo ponosni što je islam došao u našu zemlju Čečeniju u sedamnaestoj godini po Hidžri kao što smo ponosni i na svoga pretka, svoga pradjeda i vođu, Šamila!
Dudajevu sam predstavio članove delegacije s kojom sam stigao na Aerodrom: Salima Šabića, predsjednika SDA Hrvatske, i Husejna Živalja, zamjenika ministra vanjskih poslova u Vladi Bosne i Hercegovine. Rekao sam mu da će oni sa njim
otputovati u Republiku Sloveniju na sastanak sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, i to što prije, kako bismo riješili ovaj problem i kako između dviju zemalja, Austrije i Ruske Fedearcije, ne bi došlo ni do kakve neželjene
situacije. Prenio sam predsjedniku Dudajevu da mi je predsjednik Izetbegović rekao da želi da se susretne s njim u Ljubljani, jer on je predsjednik države koji može donijeti valjanu odluku. Dudajev se složio s tim rekavši mi:- Ovo je izvanredna prilika koju moramo iskoristiti dok ne bude prekasno! – I zaista, njegov avion se uputio prema Ljubljani,a ja sam izišao iz Aerodroma sa iskustvom koje nikada ranije nisam imao u svome životu.
I zaista: nakon otprilike tri sedmice čuo sam da su ruski avioni napali aerodrom u Groznom, prijestolnici Čečenije, i
uništili sve avione od vrijednosti koji su bili prizemljeni te nanijeli orgomnu štetu Čečeniji. Kada sam se sastao sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, obavijestio sam ga o tome šta se dogodilo u ovoj zemlji i kakvo sam iskustvo
stekao.
Kasnije smo čuli da su predsjednika Dudajeva ubili navođenom raketom tako što su ga otkrili nakon što je on upotrijebio svoj mobilni telefon. Preselio je na Ahiret kao šehid – neka ga dragi Allah, dž.š., nagradi šehidskom nagradom. U njegovom ubistvu zajedno su sudjelovaale američke i ruske službe. On je svojim životom platio svoju ljubav prema svojoj domovini Čečeniji.
(Saff/Thebosnitimes/Kurir)
