Autor: Slobodna Bosna
U večerašnjem Dnevniku javnog servisa BHRT objavljen je skandalozan prilog o godišnjici osnivanja zločinačke tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne.
Umjesto činjenica, BHRT je svojim gledaocima pružio kratku ušminkanu povijest jednog zločinačkog projekta čiji lideri su u Haškom tribunalu na čak 111 godina zatvora.
“Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je 1993. godine promijenila naziv u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu osnovali su Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatsko vijeće odbrane 1991. godine. Ukinuta je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u veljači 1994. godine.”
Eto, to je sve što su urednici BHRT-a smogli snage izvući iz obimne povijesti te paradržave koja je ovoj zemlji i njenim građanima donijela ogromna stradanja i patnje koje je Haški tribunal okarakterisao kao Udruženi zločinački poduhvat (UZP).
U prilogu se, kao jedini sagovornik, pojavljuje lider HDZ-a Dragan Čović koji je pohvalio mlade generacije (Hrvata) što se “vežu za svoju povijest”.
“Dobro je da naši mladi uče da se vežu za svoju povijest, pa da smo spremni prihvatiti sve ono što je možda bilo loše i u organiziranosti te države ili posljedica… Rat je sam po sebi donio puno toga što je loše…”, kazao je Čović, a prenio BHRT.
KAKVA JE TO POVIJEST HZHB?
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je prije šest godina (2017.) izrekao je konačnu presudu šesterici bivših političkih i vojnih čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata.
Žalbeno vijeće UN-ovog suda u Den Haagu pod predsjedavanjem Carmela Agiusa objavilo je svoj konačni sud o odgovornosti ratnih političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad Bošnjacima.
Jadranko Prlić, predsjednik HVO i predsjednik Vlade takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, ministar obrane takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosna, osuđen je na 20 godina zatvora.
Milivoju Petkoviću je potvrđena kazna zatvora od 20 godina. Valentinu Ćoriću je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 16 godina zatvora. Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo desetogodišnju kaznu zatvora.
Slobodan Praljak, komandant Glavnog štaba HVO, osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon što mu je izrečena presuda, Praljak je povikao kako s prezirom odbacuje presudu Suda i kazao kako on nije ratni zločinac. Izvadio je bočicu iz džepa i ispio njezin sadržaj. Kazao je kako je u njoj bio otrov kojeg je popio. Nakon toga je čitanje presude prekinuto. Kasnije je saopćeno kako je preminuo u bolnici.
Žalbeno vijeće je navelo kako je ovo bio kompleksan slučaj te opisalo detalje optužnica i zločina zbog kojih im se sudi. Sudija Agius pročitao je dijelove iz optužnice koja navodi široki raspon zločina, od ubistava i zlostavljanja ljudi do uništenja imovine. Agius je rekao kako je sudsko vijeće prvostepenom presudom utvrdilo da je od januara 1993. godine postojao udruženi zločinački poduhvat dominacije Hrvata na području Herceg-Bosne. Spomenuo je zatvaranja, prisiljavanje zarobljenika na teški rad a hiljade zatvorenika podlegle su zbog ovakvog postupanja HVO-a.
Sud je odbacio žalbe advokata šestorke o udruženom zločinačkom poduhvatu. Naveli su kako niko od žalitelja nije uspio pokazati grešku ili nedokazanost u primjeni prava oko pitanja udruženog zločinačkog pothvata. Postojale su greške u definiciji udruženog zločinačkog poduhvata, ali niko od žalitelja nije pokazao nikakvu grešku po ovom pitanju.
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.
Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.
Žalbeno vijeće ukinulo je zaključak Raspravnog vijeća da je sukob postojao samo tamo gdje su se aktivno vodile borbe te smatra da su konstatacije postojanja međunarodnog oružanog sukoba dovoljne da se režim teških kršenja može promijeniti bilo gdje u BiH do kraja oružanih sukoba. Postoje brojni faktori koji indiciraju da je Hrvatska putem HVO-a imala stvarnu vlast u relevantnim općinama te je Žalbeno vijeće konstatiralo da optuženi nisu pokazali postojanje bilo kakve greške koju bi Raspravno vijeće učinilo u donošenju tog zaključka.
Žalbeno vijeće je konstatiralo da je HVO zatočio dvije kategorije muškaraca Muslimana. Kada je riječ o Muslimanima pripadnicima HVO-a, optuženi tvrde da ratne zločine ne mogu počiniti vojnici nad pripadnicima vlastitog naroda. Žalbeno vijeće smatra da je Raspravno vijeće ispravno uzelo u obzir lojalnost Muslimana pripadnika HVO-a. Kada je riječ o Muslimanima, optuženi tvrde da je Raspravno vijeće pogriješilo kada je konstatiralo da ti muškarci nisu bili pripadnici oružanih snaga. Raspravno vijeće je ispravno uzelo u obzir te argumente te Žalbeno vijeće nalazi da HVO nije proveo individualne procjene vojno sposobnih Muslimana, kao što to traži zakon.
Govoreći o Starom mostu u Mostaru, sudija Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju jer je to značilo prekid “snabdijevanja Armije BiH”.
Sudsko vijeće je utvrdilo da je 8. novembra 1993. godine jedan tenk HVO cijeli dan gađao Stari most. Razaranje Starog mosta rezultiralo je totalnom izolacijom nekih stanovnika i imalo je značajan psihološki efekat. Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO uništio Stari most da bi podrio moral stanovništva.
Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, zaključilo je da se razaranje Starog mosta ne može smatrati bezobzirnim razaranjem. Žalbeno vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, da nije dokazan element ovog krivičnog djela i preinačilo zaključak Sudskog vijeća da je rušenje Starog mosta trebalo predstavljati zastrašivanje stanovništva.
Kada se govori o granatiranju dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.
Sudsko vijeće je zaključilo da je HVO držao pod opsadom stanovništvo u istočnom Mostaru, izloživši ih teroriziranju.
