Slavoj Žižek, slovenski filozof svjetskog glasa i popularni komentator političkih i kulturnih fenomena, objavio je u britanskom Guardianu kolumnu u kojoj je iznio svoje mišljenje oko zauzimanja strana u sukobu Rusije i Ukrajine. U Nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove Žižekovog tekst u kojem se spominje i Bosna i Hercegovina.
San o brzoj ukrajinskoj pobjedi završio je. U onome što sve više izgleda kao dugotrajna pat pozicija, Rusija polako napreduje, a njezin je krajnji cilj jasan.
Da biste shvatili što se zapravo događa u Rusiji treba pažljivo pročitati još jednu Putinovu izjavu. Radi se o sljedećoj: “Da bi mogla preuzeti nekakvo vodstvo – a ne govorim nužno ni o globalnom vodstvu, već o vodstvu u bilo kojem području – svaka država, bilo koji narod, bilo koja etnička skupina treba osigurati svoj suverenitet. Jer ne postoji ništa između, ne postoje posredne države: ili je država suverena, ili je kolonija, bez obzira na to kako se kolonije nazivaju.”
Implikacija ovih Putinovih stihova, kako je rekao jedan komentator, jasna je. Postoje dvije kategorije države: one suverene i podređene, tj. one osvojene. Prema Putinovom imperijalnom mišljenju, Ukrajina bi trebala spadati u potonju kategoriju.
I, kao što je prilično jasno iz ruskih službenih izjava posljednjih mjeseci, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Finska, baltičke države… i na kraju sama Evropa “spadaju u potonju kategoriju”.
Oni koji zagovaraju smanjenje podrške Ukrajini i veći pritisak na nju da pristane na bolne kompromise, vole ponavljati da Ukrajina jednostavno ne može dobiti rat protiv Rusije. To možda i jest istina, ali upravo u tome vidim veličinu ukrajinskog otpora. Riskirali su nemoguće, prkoseći hladnim pragmatičnim proračunima. Najmanje što im dugujemo je puna podrška, a da bismo to učinili, potreban nam je jači NATO – ali ne NATO kao produljena ruka politike SAD-a.
Američka strategija suprotstavljanja Rusiji i Kini putem Europe rezultirala je time da Stari kontinent postane mjesto “proxy” rata između SAD-a i Rusije, koji bi sada mogao završiti kompromisom između njih dvoje na račun Europe. Za Europu postoje samo dva načina da izađe iz ove pozicije: igrati igru neutralnosti – što je prečica do katastrofe – ili postati samostalni igrač.
Prava meta rata je razbijanje europskog jedinstva. Isto takvo razbijanje Europe koje zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i europska ekstremna desnica i ljevica. U ovom trenutku, u Francuskoj, Melenchon i Le Pen nalaze se na istoj strani.
Najluđa ideja koja ovih dana kruži je da bi Europa i Rusija, kako bi se suprotstavile novom polaritetu između SAD-a i Kine trebali ponovno udružiti snage i formirati treći “euroazijski” blok zasnovan na kršćanskom naslijeđu pročišćenom od liberalnog suviška. No, sama ideja o “euroazijskom” trećem putu oblik je savremenog fašizma.
Dakle, što će se dogoditi ako birači u Europi i Americi, suočeni s rastućim troškovima energije i širom inflacijom potaknutom sankcijama protiv Rusije, izgube apetit za rat kojem se čini da nema kraja? Odgovor je jasan: u tom će trenutku europsko naslijeđe biti izgubljeno, a Europa će de facto biti podijeljena između američke i ruske sfere utjecaja. Ukratko, sama Europa postat će mjesto rata koji nikada neće završiti.
(Jutarnji.hr)
