Scena jučerašnjeg masakra i trenutak kada je u bolnicu dovezeno na desetine djece među kojima je bilo mnoštvo onih koji su ostali bez nogu i ruku, ali i mnnoštvo mrtvih, i svi su bili uprskani svojom krvlju.
Ljekari i ostalo medicinsko osoblje nisu mogli zaustaviti suze. Svi odreda su plakali gledajući ta nevina stvorenja kako plaću, viču i vrište onako krvavi i kako neki od njih ispuštaju svoje čiste duše usljed naše nemoći, smetenosti i gnjeva na sve one koji su nas napustili.
Bili smo u takvom ambijentu i na takvom mjestu koje je bilo krcato ranjenicima potrebnih operativnog zahvata. Operacije smo izvodili na svim mogućim mjestima koja su mogla poslužiti u tu svrhu, na zemlji, na pokretnim stolovima koji su bili pripremljeni za prevoz ranjenika i više nije bilo nijednog mjesta za prihvat ranjenika. U takvoj situaciji, prošao sam kroz operacijsku salu između ranjenih tijela i onda sam ostao konsterniran zbog prizora koji sam vidio.
A vidio sam mrtvog dječaka (on je bio iz prve skupine ranjene djece koja su dovežena u bolnicu), koji je ležao mrtav bez ruku i sa glavom zabačenom u stranu na zemlji, nakon neuspjelog pokušaja da mu se spasi život. Zbog mnoštva težih ranjenika niko nije imao vremena da ga iznese, jer su svi bili zauzeti spašavanjem živih ranjenika. Tu je svaka minuta značila život djeteta. Kad sam se malo pribrao prišao sam tom dječaku. Lice mu je bilo kao u meleka, a na grudima mu je bila oznaka sa brojem šest na kojoj je pisalo – nepoznat. Prevrnuo sam ga, zaboravljajući na miris smrti oko sebe. Na leđima mu je bila školska torba. Otvorio sam je i izvadio iz nje svesku ne bi li pronašao njegovo ime. Iz torbe je ispalo priznanje o odličnom uspjehu.
Da, ovaj dječak vas je nadmašio, o muslimani!
Nadmašio je i vas, o učenjaci!
Nadmašio je i vas, glavešine i vođe!
Nije ga spriječilo to što ste ga ostavili na cjedilu, da traga za znanjem.
Nije ga u tome spriječila ni glad, dok ste vi svoje trbuhe napunili najukusnijom i najraznovrsnijom hranom.
Nije ga spriječila ni zimska hladnoća u izvršavanju svojih školskih zadataka, dok vi uživate pored toplih šporeta i kamina.
Nisu ga spriječili ni vaši avioni ni vaša smrtonosna vatra (a oni su kupljeni muslimanskim parama da bi nas ubijali) od učenja, džihada, napredovanja i strpljivosti.
Jedino čega je bio lišen, zbog traganja za znanjem i zbog cjelokupne situacije, jeste toplo i sigurno krilo njegove majke i oca.
I dok sam se tako gušio u svojim suzama i krvi tog dječaka, probudila me nova eksplozija od koje se zatresla operacijska sala i od koje su se srušili naši aparati.
Vratio sam se sa svojom braćom i prijateljima da dočekujemo nove grupe naših ranjenih komšija.
