Iznenada i bez prethodnog upozorenja, finansijska podrška koju je primala Asmaa Ahmed, djevojka iz Gaze, prestala je. Ta se podrška sastojala od fiksne mjesečne pomoći koju je dobijala od jedne arapske organizacije.
Asmaa je spomenutu finansijsku redovno pomoć primala tokom protekle dvije godine rata, a ta pomoć pomagala joj je da pokrije troškove liječenja i svakodnevnih potreba.
Nakon uspostavljenog prekida vatre u Gazi, pomoć Asmaai je prestala.
“Kao da su mislili da je moja potreba prestala s prestankom rata, ali moj se život nije promijenio, i još uvijek sam na liječenju i nemam izvor prihoda,” rekla je Asmaa za Al Jazeeru Net, te dodala: “Nisam bila tužna zbog prestanka sponzorstva koliko me boli osjećaj da me svijet napustio kad više nije vidio razaranje na ekranima.”
Asma živi u neizvjesnosti i strahu od budućnosti, nadajući se da će donatori preispitati svoje odluke, jer za nju i hiljade poput nje, primirje nije kraj patnje, već početak novih poglavlja.
Kriza se produbljuje
Iako se primirje u Gazi mnogima činilo kao prilika za predah nakon dvije godine neprestanog bombardiranja, stvarnost na terenu ukazuje na bolan paradoks: što je tiši zvuk topova, to je manje solidarnosti i podrške, u vrijeme kada se patnja ljudi pojačava i produbljuje.
Dok su slike dima i razaranja nestajale iz medija, hiljade porodica ostale su opterećene gubitkom domova, prekidom izvora prihoda, nagomilavanjem dugova i iscrpljivanjem ušteđevine.
Humanitarni radnici i volonteri u Gazi potvrđuju za Al Jazeeru Net da su se napori za podršku i pomoć značajno smanjili od prestanka neprijateljstava, zbog pogrešnog uvjerenja među nekim donatorima da prestanak bombardiranja znači kraj potrebe. Međutim, prema njima, stvarnost potvrđuje da su osnovne potrebe poput smještaja, hrane, zdravstvene skrbi i psihološke podrške dosegle vrhunac nakon prestanka rata, dok su se porodice pokušavale izvući iz kandži raseljavanja.
Humanitarni radnici upozoravaju da povezivanje donacija s ratnim razdobljem ostavlja hiljade porodica da se same suočavaju sa svim izazovima, naglašavajući da je poslijeratna faza ona kojoj je najpotrebnija organizirana i održiva podrška.
Nidal Jarada, izvršni direktor Instituta Al-Amal za siročad, rekao je za Al Jazeeru Net da se veličina odgovornosti nakon rata udvostručila zbog raseljavanja velikih razmjera, gubitka skloništa i prihoda, te stalnog porasta broja siročadi i udovica.
“Donacije koje su pristizale tokom rata jasno su se smanjile s primirjem, iako kraj rata predstavlja početak najteže faze, jer postaju jasne dublje potrebe.”
Jarada je naglasio potrebu za nastavkom i usmjeravanjem podrške putem pouzdanih službenih institucija kako bi se osiguralo da ona stigne do onih kojima je potrebna s transparentnošću i pravednošću, objašnjavajući da Institut Al-Amal radi pod ogromnim pritiskom kako bi pružio zdravstvenu, psihološku i obrazovnu skrb za siročad, naglašavajući da je stabilno financiranje osnovni uvjet za nastavak ove humanitarne uloge.
Posljedice rata
Prema Ujedinjenim narodima, najmanje 1,9 miliona ljudi, ili oko 90% stanovništva Pojasa Gaze, raseljeno je tokom rata. Neki su bili prisiljeni bježati deset ili više puta i žive u trošnim šatorima bez najosnovnijih potrepština. U međuvremenu, podaci Ureda za vladine medije pokazuju da je više od 56.000 siročadi i preko 21.000 udovica kao rezultat agresije.
Podaci Ureda za vladine medije pokazuju da je:
56.348 djece ostalo siročad, izgubivši jednog ili oba roditelja,
više od 650.000 djece je u opasnosti od pothranjenosti,
a 40.000 dojenčadi nema pristup adaptiranom mlijeku,
21.200 udovica izgubilo je svoje hranitelje i sada se suočava s beskućništvom, nestašicom hrane i nedostatkom zdravstvene skrbi kao posljedicom agresije,
dodatnih 107.000 trudnica i dojilja neposredno je životno ugroženo.
Također, nakon dvogodišnjeg rata ostalo je 19.000 ozlijeđenih osoba kojima je potrebna dugotrajna rehabilitacija,
4.800 slučajeva amputacija,
više od 12.500 oboljelih od raka bez liječenja,
uz 350.000 kroničnih bolesnika bez lijekova.
Što se tiče radnika i onih koji zarađuju dnevnicu, više od 250.000 radnika potpuno je izgubilo izvor prihoda, što znači de je četvrt miliona porodica bez prihoda, a u mnogim slučajevima i bez doma.
Ove brojke otkrivaju razmjere nadolazeće katastrofe ako se podrška ne održi u velikom broju. Gaza danas ne treba samo “hitnu pomoć”, već sveobuhvatan plan za podršku, pomoć i obnovu.
U tom kontekstu, Ali Al-Dirawi, direktor Zaklade Future za razvoj i okoliš, kaže da primirje nije riješilo nijednu od posljedica rata, te da su hiljade porodica još uvijek raseljene i bez prihoda, obrtničke kompanije su u zastoju, a ušteđevina je isparila zbog inflacije i nagomilavanja dugova.
Al-Dirawi upozorava da “govor o poboljšanim uvjetima, temeljen na izvještajima izraelskih medija o ulasku pomoći, odražava obmanjujuću sliku stranim donatorima, što neke od njih navodi da vjeruju da je njihova uloga završena.”
Al-Dirawi također dodaje da je “oslanjanje na individualne inicijative umjesto na službene institucije oslabilo transparentnost u distribuciji pomoći”, naglašavajući da ljudi nakon rata proživljavaju novu fazu boli koja zahtijeva udvostručenje podrške, a ne njeno smanjenje.
“Potreba je veća”
Unatoč prestanku bombardiranja, kriza je eskalirala, patnja nije nestala, već je promijenila svoj oblik; od šoka bombardiranja do stvarnosti preživljavanja. Poslijeratna faza nije doživjela nikakav oporavak, i još uvijek treba značajnu podršku.
Ibrahim, poznat kao “Zuma”, jedan od mladih aktivista u Gazi, potvrđuje da primirje nije promijenilo živote ljudi, već je otkrilo razmjere jaza.
“Donacije koje su mi omogućile da pripremam pakete hrane i postavljam narodne kuhinje za raseljene prestale su odmah nakon objave primirja, kao da je kraj bombardiranja značio kraj potrebe.”
Dodaje: “Danas je potreba mnogo veća. Ljudi nemaju domove, nemaju prihode i nemaju mogućnost osigurati osnovne životne potrepštine, ali podrška je opala kao da je patnja prestala s tišinom bombardiranja.”
Interes je opao
Esraa Al-Sharif, službenica za medije u turskoj humanitarnoj organizaciji “Gazi Destek”, objašnjava da, iako je primirje zaustavilo bombardiranje, nije spriječilo humanitarni kolaps u Gazi, već je otkrilo njegovu pravu razmjeru.
Al-Sharif je za Al Jazeeru Net rekla: “Unatoč onome što svijet vidi kao relativno smirenje, stanovnici žive mnogo oštriju stvarnost; paralizirana privreda, hiljade porodica bez prihoda ili skloništa, i oronuli šatori koji ne mogu izdržati zimsku hladnoću.”
Al-Sharif ističe da osnovne usluge gotovo ne postoje; nema škola, nema infrastrukture i nema bolnica sposobnih pružiti skrb, dok djeca pate od dubokih psiholoških posljedica i trebaju hitnu intervenciju.
Ona upozorava na značajan pad globalnog interesa za Gazu od početka primirja, kako u medijskom izvještavanju tako i u angažmanu aktivista, iako stvarna potreba počinje nakon prestanka rata.
Al-Sharif vjeruje da je najopasnija stvar s kojom se danas suočavaju humanitarne organizacije kampanje blaćenja usmjerene na volontere i podržavatelje te optuživanje za korupciju, što je dovelo do pada donacija i smanjenja povjerenja, što pogoršava patnju porodica koje čekaju hranu,”lijekove i sklonište.
Ona tvrdi da ove kampanje nisu spontane, “već dio sistematskog napora da se potkopa povjerenje svijeta u bilo koju organizaciju koja pruža pomoć Gazi, s ciljem gušenja posljednje linije podrške koja dopire do civila.”
Al Sharif zaključuje: “Primirje nije kraj tragedije, već početak još teže faze. Ako se svijet sada povuče, neće ostaviti Gazu samo bez bombardiranje, već će je ostaviti bez života”
