Okrutnost srpskih vojnika opisala je britanska ratna izvjestiteljica Mary Edirh Durhan u knjizi The Struggle for Scutari, London, 1914. U knjizi piše o njihovoj praksi odsijecanja noseva i gornjih usana još živim žrtvama
Nije slučajno da se o Balkanskim ratovima kod nas nije pisalo na objektivan način. Pošto zločinci – „balkanski žandar“ – nisu kažnjeni za pokolje u tim ratovima, niti su se ispričali ni pokajali, nastavili su slično se ponašati između dva svjetska rata i kasnije, sve do danas
Ideja o čišćenju Srbije od “Turaka” (pogrdan naziv za muslimane) aktuelna je u srpskoj političkoj kulturi devetnaestog stoljeća. Kroz cijelo 19. stoljeće protjerivani su muslimani iz njihovih domova u Srbiji, plijenjena im je imovina, sve to i prije stjecanja nezavisnosti 1878. godine. Progonima i masakrima iščezao je velik broj muslimana iz Srbije. Uoči Balkanskih ratova Srbija je bila gotovo “očišćena” od muslimanskog življa. Od 217 džamija koje su postojale u Beogradu ostala je samo jedna – Bajrakli-džamija.
Oslabljenom Turskom carstvu – “bolesniku s Bospora” – prijetio je raspad. Čekao se samo mig sa strane, što je učinila Rusija. Započeo je Prvi balkanski rat (1912./1913.) između, s jedne strane Srbije, Bugarske, Crne Gore i Grčke te Turske s druge strane. Oslabljena Turska nije se mogla suprotstaviti ovoj alijansi nego je bila primorana sklopiti primirje sa saveznicima. Pritom je izgubila mnoge teritorije u njezinom evropskom dijelu. Pošto neke od saveznica nisu bili zadovoljne podjelom osvojenog teritorija došlo je do Drugog balkanskog rata (1913.), koji je bio između saveznika: Srbije, Crne Gore, Grčke, Rumunjske i Turske protiv Bugara. Srbija je ovim ratovima povećala svoj teritorij za 81 posto!
Surovi obračun s albanskim plemenima
Međutim, ne pišem to da bih opisao tok ratova, nego zbog žrtava i načina “čišćenja Turaka”, odnosno kako se ponašala srpska vojska prema muslimanima i Albancima.
Dimitrije Tucović, Srbijanac, i sam sudionik Balkanskih ratova, kaže da će ova vojna okupacija Albanije ostati u povijesti srpskog naroda “kao (njihov) najkrvaviji spomenik”. Srbija je htjela izlazak na more i jednu svoju koloniju, ali je ostala bez svega. Teške žrtve podnijela je i srpska vojska, koja nije mogla podnijeti “nikakvu ozbiljniju borbu” s albanskim plemenima. Srbija je uputila vojsku u Albaniju bez prave direktive i strogih naređenja kako će se ponašati prema albanskim plemenima. Čim je vojska došla u doticaj s albanskim stanovništvom, počinila je takvu pustoš koja je albanski narod gurnula u očajnu borbu za samoodržanje. Svi izvori za život bili su mu presječeni, a stanovništvo opljačkano, pa je je između smrti od gladi i smrti od olova ostalo birati: izabrao je smrt od olova.
Dimitrije Tucović piše (22. 10. 1913.) da se ovih dana navršila godina od sistematskog istrjebljenja albanskog stanovništva u svim područjima koje je srpska vojska zauzela. Ovu godinu dana proliveno je mnogo ljudske krvi po klancima i poljima balkanskog razbojništva. Ono što Balkanskim ratovima udara pečat najbarbarskijih i najkrvožednijih ratova mračnog srednjeg vijeka, to nisu potoci krvi s jedne i druge strane mrtvih naoružanih ljudi, već je to rijeka krvi poubijanog civilnog stanovništva, nevine djece, žena, staraca, sve mirnih ljudi čija je jedina krivica što su se drukčije Bogu molili, drugim jezikom govorili, i što su na svojim ognjištima naivno sačekali divlje najezde srpske vojske. Još i danas, poslije toliko krvavih prizora, kaže Tucović, stoji mu u živoj uspomeni prvi izvještaj o sukobu srpske vojske s Albancima. Taj sukob je izbio prije objave rata. Albanci su namamljeni na domak srpske artiljerije. Tada su srpski kartači načinili pravu pustoš među Albancima, koji su padali mrtvi u gomilama. Krici bijesa i bola su se skoro izjednačavali s grmljavinom topova. Kroz zrak letjele su ruke, noge, glave i komadi mesa rastrganih tijela Albanaca. Kada je artiljerija prestala tući, bojište se ukazalo prekriveno, ne leševima, nego rastrganim udovima koji su bili prekriveni crvenom bojom – krvlju ubijenih. Tucović ne zna što se dogovaralo ranije, ali je siguran, ako je neko prekršio taj dogovor, to nisu Albanci, nego Srbijanci.
Nebo se crvenjelo od zapaljenih albanskih sela
Još i sada, poslije šetnji po zgarištima raznih mjesta, Tucović ne može zaboraviti dojam koji je na njega ostavilo crvenilo neba od zapaljenih albanskih sela. Vatre zapaljenih albanski sela bile su jedini signal srpskoj vojsci dokle su stigle u prodoru na albanski teritorij. Albansko stanovništvo, koje nije bilo poubijano, koje je moglo bježati, gurala je vojska pred sobom. S padom Kumanova, sakupio se u Skoplju cijeli onaj svijet albanskog stanovništva koje je gurala srpska vojska, a koje je tražeći tu utočište većinom našlo smrt. Tucović je gledao kako se srpski pijani vojnik uveseljavao bacanjem Albanaca strmoglavce na Demir kapiji, u valove rijeke Vardara.
Činilo se da će Srbi prestati ubijati Albance. Na Kosovu je nastala grobna tišina, samo se čula pokoja ispaljena puška „netaktičnim“ držanjem srpskih organa vlasti (ubili bi pokojeg Albanca, op. au.). Sistem tamanjenja Albanaca nije prestao. Čim se osjetilo kakvo komešanje prema srpskoj granici, zapovjednici su „pristupili klanju“. Nad albanskim stanovništvom lebdjela je avet smrti dan i noć. Baš po noći je bilo vrijeme koje je uvijek birano za izvršenje najgorih zločina. Ljude su vodili iz kreveta i zatvora na klanje. „Mir“ i „red“ vladaju svuda. Albanci svake noći nekuda nestaju. I hijene bi ih na čovječniji način podavile, nego što to čine Srbi, zapisao je Tucović.
Krvavi srbijanski pir u selu Ljumi
Kad je Tucović pomislio da će se situacija popraviti, stigla je vijest o pokolju albanskog stanovništva u selu Ljumi. Tu je za nepuna dva sata uništeno cijelo jedno selo, koje je ostalo bez seljana, bez ljudi, selo u kojem su bile samo žene s djecom u krilu, djevojke, bolesni i ostarjeli te djeca svih uzrasta. Naime, rečeno im je da ostanu kod kuće, jer kad su Albanci zarobljavali srpske vojnike razoružali bi ih i pustili, pa su domaći muškarci savjetovali svojim ženama da slobodno ostanu kod kuće. Kod toga srpskog napada na to selo žene su uzalud molile srpske vojnike, dižući djecu rukama u vis, pitajući ih pritom što su oni skrivili da ih ubijaju. Ali ništa to nije pomoglo, ovi su ih što kamom klali, što ubijali vatrenim oružjem. Rezultat je bio da su svi civilni stanovnici toga sela bili poubijani i selo spaljeno. Za veliki uspjeh srpske vojske – taj “junački” podvig Srba, pohvalio se jedan srpski časnik i to veselo ispripovijedao prisutnima – kako su “uništili” selo Ljumu.
Još jedna epizoda iz ovoga rata. Srpska vojska dobije naredbu da topovima puca po albanskom selu, iako to nije imalo nikakva strateškog značaja. Nakon nekoliko sati pucanja dolaze u selo i nalaze kuće porušene, neke su bile zapaljene, stoka mrtva leži između srušenih kuća. Mrtva tijela ljudi rastrganih od topovskih granata leže posvuda. Majka leži mrtva golih grudi, a dijete joj siše grudi.
Tucović na kraju kaže da su srpski mediji tražili “istrjebljenje bez milosti, vojska je (to) izvršavala”. Albanska sela bila su barbarski krematorij u kojima je sagorjelo stotine živih žena i djece. I dok su Albanci zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali da idu dalje, dotle srpska soldateska nije štedjela ni njihovu djecu, žene ni bolesne.
Lav Trocki piše da su za vrijeme Balkanskih ratova cijela albanska sela pretvorena u “ognjene stupove”. Piše i o četničkim pljačkaškim pohodima protiv turskih i albanskih civila te opisuje prizor albanskih leševa otkinutih glava nagomilanih ispod glavnog mosta preko Vardara u središtu Skoplja. “Bilo je jasno da ti ljudi nisu ubijeni u borbi”, nego su zaklani.
‘Pera’ Karađorđević, štednja streljiva i bestijalna zvjerstva
“Dobri kralj Pera” (Petar Karađorđević) jaše konja u Skoplju. Prolaze srpski vojnici s vezanim Albancima. Pita Petar gdje ih vode, na što mu oni odgovoriše: Na strijeljanje. “Dobri Pera” reče da ne troše municije, nego neka ih kolcem tuknu po glavi i bace u Vardar.
U sjevernom dijelu Albanije srpska i crnogorska vojska cijela su sela pretvarali u zgarišta, spaljujući žive žene, djecu i nemoćne. Njihovu okrutnost opisala je očevidkinja tih događanja, britanska ratna izvjestiteljica i medicinska sestra Mary Edirh Durhan u knjizi The Struggle for Scutari, London, Edward Arnold, 1914. Ona se skrbila za crnogorske vojnike. U knjizi piše kako su Srbi i Crnogorci rutinski mrcvarili albanske, turske i bosanske muslimane, civile. Uočava njihovu praksu odsijecanja noseva i gornjih usana još živim žrtvama. Crnogorci su slavili svoja zvjerstva te u potankosti raspredali o svojim podvizima odsijecanja noseva, te oponašali bajunetom nabijanje na kolac nekog „Turčina“, odsijecanja njegova nosa i gornje usne i vičući savjetovali još živu čovjeku neka ide kući i pokaže svojim ženama kako lijepo izgleda. Svi su uz malo iznimaka odsijecali nosove. Sedamdesetogodišnji starac odrezao je samo dva nosa, ali se opravdavao time da se razbolio. Jedan ruski hirurg koji je bio s njima na Kosovu posvjedočio je da su od Berana u Crnoj Gori pa do Ipeka na Kosovu jedva ostavili nos na nekom lešu. Neki pristaše Crnogoraca izjavili su da ne vide ništa strašno u mrcvarenju mrtvih tjelesa. Oni su izjavili da su mrcvarili i ranjenike prije nego što će im zadati smrtni udarac bajunetom.
U jednom izvještaju koji joj je pristigao, Durhan piše da je na brojnim mjestima na Kosovu tlo naprosto prekriveno mrtvim tijelima žena i djece.
Durhan opisuje kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, radi vlastite zabave.
Sljedeća epizoda dogodila se u selu Arzi. Kada su krajem prošle godine, tj. 1912., srpski vojnici prolazili kroz selo razoružali su seljane, iako im ovi nisu pružali otpor. Kad su se vojnici vratili početkom 1913. zabavljali su se puštajući im krv, ali tako da brzo ne iskrvare. Napravili bi svezanim Albancima – civilima malen rez na ručnom zglobu, laktu i vratu, kao stoci, da bi umiranje duže trajalo, tj. da bi ovi čim duže bili pri svijesti i u silnom strahu čekali smrt. Srbi bi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove zadnje trzaje pred smrt. Sami se Srbi nisu nikada postidjeli svojih čina, piše Durkan.
Srbima i Crnogorcima nije bio cilj iskorijeniti samo muslimane, nego i katolike. Rezali su noseve sa slika svetaca, koristili su raspela za gađanje vatrenim oružjem, bacali su hostije s oltara i oskrnavili su nekoliko crkava.
Crnogorci su u Plavu, Gusinju i okolnim selima vršili krvave ekspedicije. U tim ekspedicijama zločinstva bilo je svega: noćnog pokrštavanja u Plavskom jezeru, silovanje žena i djevojaka, kidanje noseva muškarcima i urezivanje križa na čelu (Jevrem Brković).
Svjetske sile znale su za ovo, ali ništa nisu poduzele. Britanska ambasada u Beogradu znala je za sve zločine, nije ništa učinila, nego se trudila zataškati stvari, u čemu je uspjelo.
Ovakvo masovno ubijanje ljudi samo što su druge nacionalnosti, vjere i jezika je genocid. To je prvi genocid u Evropi!Je li slučajno da se o Balkanskim ratovima kod nas nije pisalo na objektivan način!? Nije! Pošto zločinci nisu kažnjeni za nedjela u Balkanskim ratovima, niti su se ispričali ni pokajali, nastavili su se slično ponašati između dva svjetska rata i kasnije, sve do danas.
Autor:dr. Mijo MILAS / Dnevno.hr
