Piše: Said Šteta
Danima, po mojim mislima rovi crv, zavučen kao u sočnu, ovojesensku jabuku a ja donkihotovski tražim valjan način da ponovo progovorim o bosanskom jeziku. Mom maternjem jeziku, kojeg opet negira pogan i zao jezik.
Ne prođe niti dan a da neka govnena usta ne prokrkljaju kako bosanski jezik, kojim govore Bosanci i Hercegovci, ovdje ali i širom dunjaluka razasuti, jezik naših predaka, biva ne postoji.
Ta ista pogana usta, sjete se da u svom naučnom, tačnije načertanijskom palamuđenju, otkriju kako se bosanski jezik ne može nikako zvati bosanski. Po njihovom, može biti samo bošnjački. Razmišljajući o izrečenoj gluposti koja za posljedicu nosi sve zdravorazumsko na svome putu proticanja, sjetih se jedne fine arapske mudrosti koja kaže: “ Sav mrak svijeta nije u stanju prekriti svjetlost jedne male svijeće!“ Nošen ovom mudrošću odlučih da opet pišem o bosanskom jeziku, nemajući namjeru ponavljati se u iznošenju činjenica, o kojima sam ranije pisao. Samo želim potaknuti sve dobre ljude, ljude od knjige i pera, prije svega one koji govore bosanskim jezikom ali i jezikom njemu sličnom, da progovore u ime razuma.
Znam da su zli vjetrovi, koji makar stoljeće i nešto pušu, jaki. No, to mi daje samo dodatni motiv da zborim na bosanskom jeziku, svom maternjem, moga naroda, mojih predaka. Unatoč tim vjetrovima, koji udaraju i sa istoka i sa zapada a ledeno hladni kao da su sa najudaljenijeg sjevera, bosanski jezik je ostao i opstao baš kao i sevdalinka. Doduše, pomalo tužno, ali služi ljudima i svjedoči vremenu i opstaje na zemlji krvlju natopljenom.
Kao stećak što se uzdiže stoljećima i odupire najnovijim svojatanjima pa ga sad biva, imaju sve zemlje Balkana a on prkosi na poljanama i proplancima bosanskim i hercegovačkim. Ne da se odnijeti niti negirati u svojoj postojanosti, tačno bilježeći svoje pradavno vrijeme nastanka. Stećak zbog kojeg i moj dragi Stočanin, Mehmedalija Mak Dizdar bi proganjan i potom ubijen, o čemu je svojevremeno pisao crnogorski liberal, gospodin Slavko Perović: „ Krunsko Makovo djelo „Kameni spavač“ jedan je od temelja Bosne, vrhunska poezija koja potvrđuje duhovni identitet, autotohnost, državnost kao pravo na prošlost i budućnost Bosne. Upravo zbog toga se nožem krenulo na njega, naravno iz Sarajeva, a sve pod krinkom velikosrba iz Beograda. Taj velikosrpski rat iz Beograda i Sarajeva, može se mirno reći, na kraju će ga koštati života.“
U ovome se treba tražiti i smisao posljednjih, rekao bih, nervozno požurujućih koraka, koje čini Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), onako, kao pod napadom teške dizenterije, dajući sebi za pravo da sudi ima li ili nema bosanskog jezika. Ta ista, najmanje naučna institucija, prešućuje mnoge historijske činjenice, neoborive i okom vidljive diljem Bosne i Hercegovine a i šire kada je bosanski jezik u pitanju. Nacionalistički, velikosrpski instrument, funkcioniše kao ona nadrealistična naprava hrkljuš, udaranjem u glavu. To je očigledno i jedina metoda kojom se koriste već stoljećima i historijski prazne svoj probavni trakt tamo gdje oni ocijene za potrebno. O njima kao i o istomišljenicima sa zapadne strane ali i unutar Bosne i Hercegovine, toliko.
Više se treba pozabaviti stanjem sopstvene svijesti o bosanskom jeziku i šutnje kojom odiše intelektualni i državni vrh BiH, koji u svome opredjeljenju ima nacionalnost Bošnjak ili državnost, Bosanac i Hercegovac, bio on Hrvat, Jevrej, Rom ili Srbin. Nema dovoljno snažnog glasa sa pozicije koju obnašaju, da se usprotivi negiranju i izrugivanju na temu jezika, čime se atakuje na opstojnost svih njenih naroda kojima bosanski jezik nije zlo imanja, nego sredstvo sporazumijevanja, potrebno u svoj svojoj punoći, melodičnosti i značenju.
Pitam se, gdje su to spavači bosanske intelektualne elite?
Izuzetak je, snažan glas koji je u odbranu bosanskog jezika digao aktuelni reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović.
Spavač iz reda Bošnjaka, na poziciji potpredsjednika manjeg entiteta, gluh je na ova negiranja bosanskog jezika od Daytona do danas. Tek zadnjih dana, je blago, skoro pa nečujno, progovorio koju. Nije to dovoljno da u školske klupe vrati djecu povratnike, koja sama sa svojim roditeljima, svjesno odbijaju da im se uskrati govoriti, pisati i pohađati školu na bosanskom jeziku, njihovom maternjem. Za to vrijeme mehkoseri negiraju bosanski jezik. Dane Malešević, ministar obrazovanja u Vladi RS-a, velikodušno nudi da djeca u Vrbanjcima, Kotorskom i Konjević Polju uče „jezik bošnjačkog naroda“ jer kako kaže, tako piše u Ustavu RS i tako će pisati i u školskim knjižicama. Jeli se moglo i očekivati drugačije od ustava entiteta, nastalog na genocidu i zločinima?
Ne spoznamo li to ovdje i sad, jer od rata je prošlo ravno dvadeset godina a da se stvari nisu bitno promijenile, negdje se i nazadovalo, imat ćemo ponavljanje historije. Ne čekajući milosti iz zle ruke, samokritično ali ustrajno, treba se okrenuti sebi, bosanskom kulturnom naslijeđu i njegovati bogastvo koje je i pored silnih svojatanja i otimačine ostalo nepresušno.
Umjesto što se na stranicama sarajevskih novina, iz sedmice u sedmicu ponavlja kolumna o glupom Muji i Sulji, i umjesto što se naslovnicom „Mujo klanja namaz po Mjesecu“ najdublje vrijeđa osjećaj pripadnosti islamu, trebaju se naći stihovi, ponavljani do besvijesti, Mehmedalije Maka Dizdara. Trebaju se naći i citati o Bosni, Bosancu i bosanskom jeziku, neprevaziđenog hrvatskog književnika Miroslava Krleže, koji napisa veličanstven zapis o Bosni i stećcima: „Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bisanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli.“
Trebaju se naći i brojne priče i pripovjetke Branka Ćopića, koji nošen dušom bosanskom i ponosom krajiškim, nije mogao gledati velikosrpsku pomahnitalost s kraja osamdesetih i skonča svoj život, skočivši s mosta u Savu.
Jedino tako će bosanski jezik kao sevdalinka u akšame rane, meračiti na usnama svakoga ko hodi ovom zemljicom Bosnom i Hercegovinom i neće se plaho srkletiti ako ga još neko nazove svojim ali ga ne negira kao bosanski. Neće biti ni ibreta ako se i tri i više jezika budu tiskali na ovoj zemljici, samo da se ljudi razumiju i da govore. Onako maternji, toplo i iskreno, poštovano kako se to stoljećima znalo.
S malo našega zahmeta, nas ljudi svakodnevnice, koji turom ne pritišćemo svilu na sećiji vlasti, i jezik će preživjeti. Preživio je on i gore poganluke, i vremena kada se za jezik i zbog jezika ubijalo. Malo zahmeta u cilju naše kulturne identifikacije, baška ustrajne konzumacije onoga što u seharama još miriše kao ruho djevojačko. Taman toliko da nadvisimo Ekrema, pokazujućeg mahnitova srbijanskih medija, a primaknemo se Mehmedaliji Dizdaru. Na našim licima će cvjetati makovi dok hodimo žitnim poljima umjesto što tapkamo u bari učmale popustljivosti. Zakoracimo ponosno i prkosno, kako se oduvjek znalo i samo tako ćemo čuvati i sačuvati svoje, bosansko a da se ne skrnavi tuđe. Time će biti sve manje spavača bosanskih ali i manje glasanja onih mehkosera, o kojima moj Konjičanin, Zulfikar Zuko Džumhur jednom reče: „Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice gnjavatora i mehkosera.“
Zasigurno je da će mehkoseri, načertanijske, retrogradne, šovinističke, genocidne, intelektualne elite Srbije, još jednom zabiti autogol. Tako će SANU, koja je i fabrikovala raspad bivše Jugoslavije, genocid nad Bošnjacima i nebrojeno žrtava u Bosni i Hercegovini a potom i gubitak Kosova, opjevanog i spominjanog u svim izmišljenim junaštvima Srba, dovesti do toga, da će njoj i ministru obrazovanja RS, ali i svim istomišljenicima, od Vuka Karadžića, tvorca srpskog jezika, ostati samo „Crven ban“.
Eto, bi mi na vrh jezika, pa i rekoh. Ako je i bezobrazno, od Vuka je. Moje jok!
Svakome prema zaslugama. Bezbeli!
