Piše: Fatmir Alispahić / Saff.ba
Posjeta članova Predsjedništva BiH Beogradu je najavljena kao historijska. Prolaze dani a mi ništa od te historičnosti ne vidimo. Dogodilo se i to pomirenje, kobejagi, a Bošnjaci su i dalje žrtve velikosrpskog terorizma. Jedna demagoška bolešćura, sazdana od srpske laži i bošnjačke tupavosti – ostala je bez dijagnoze. Bolest jest, feler jest, ali ne znamo kakav. Rijetko se dogodi ovakav svenarodni osjećaj oko nečega, a da nema definicije. Bošnjaci su poniženi, povrijeđeni, ljuti, ali, gdje je centar besmisla te posjete Beogradu, i gdje je živac bošnjačkog bola? Analiziralo se okolokole…
Čuli smo, recimo, da je Vučićeva „ruka pomirenja“ lažna, da je podvala, da se tu nema šta prihvatiti, jer se Bošnjaci nisu ni s kim svađali da bi se mirili. Nisu iste pozicije Srba i Bošnjaka u toj priči o pomirenju, jer su Srbi agresori, a Bošnjaci žrtve, Srbi su napali, a Bošnjaci su se jedva odbranili, Srbi danas hoće otcjepljenje i razdvajanje, Bošnjaci i danas hoće zajedništvo i srastanje rana, Srbi to pomirenje jedino mogu posvjedočiti ukidanjem Republike Srpske, ali to niko ne pominje, već bi da se mire, ‘nako, ofrlje. U takvim relacijama, riječ „pomirenje“, gubi smisao, jer se Srbi i Bošnjaci ne mogu miriti, mogu se samo Srbi miriti sa civilizacijskim i humanističkim normama koje su prekršili genocidom nad Bošnjacima i aktuelnim ugnjetavanjem Bošnjaka u Republici Srpskoj. A koliko Srbi hoće pomirenje pokazali su odmah, odlukom Skupštine Republike Srpske o raspisivanju referenduma o pravosuđu, čime su otkopali ratne sjekire, zaprijetili rušenjem dejtonske države, što bi pravno rezultiralo samoukidanjem RS, dakle, ratom. Ali, Dodikov referendum je smišljen samo da bi se od njega moglo odustati, u ime bošnjačkog odustajanja od pameti i dostojanstva.
Tamburice za žrtve genocida
Reprizirane su tih dana na društvenim mrežama poruke Aleksandra Vučića – „da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti stotinu Muslimana“, kao i snimci Vučićevog obilaska četničkih agresorskih položaja, što bi trebalo izoštriti kriterije za prihvatanje njegovog navodnog preobraženja u mirotvorca. Namjesto da ponudi konkretne vidove srpskog ozdravljenja, prvo kroz svoj primjer, tako što će govoriti istinu o genocidu i istinu o bošnjačkoj potlačenosti, Vučić zadržava postojeće genocidne i aparthejdske pozicije, a nudi pomirenje ispražnjeno od sadržine. On govori nadmeno, soli pamet, drži lekcije, namjesto da je manji od makova zrna pred bjelinom bošnjačkog naroda. Možda bošnjačka povrijeđenost proizilazi upravo iz tog osjećaja bagatelisanja bošnjačke žrtve i aktuelnih bošnjačkih patnji, jer ispade da sve to nije bitno, u odnosu na bitnost lažnog pomirenja.
U dva-tri mjeseca Bošnjaci su isponižavani kao nikad do sad. Oni što ne vide, njima je svejedno, ali ovi koji vide, raspadaju se od bola i bijesa. Zar smo nakon tolikih žrtava, usred sistema koji od nas pravi građane drugog reda, postali tolike budale da se divimo lažima svoga dželata i tlačitelja? Velikosrpski obavještajci i njihova propaganda kao da su materijalizirali viceve o Sulji i Muji, o Husi, Hasi i Fati, pa sa manijačkom strašću uživaju dok od Bošnjaka prave budale i gmizavce, a bošnjački političari na to pristaju u uvjerenju da svjedoče galantnost i toleranciju. Dok se bivši ministar sigurnosti Sadik Ahmetović sa snenim pogledom vašerskog pjevača i seoskog ljepotana obraća kamerama srpskih televizija, on predstavlja tu nepamet u Bošnjaka, koja je spremna u ime velikosrpske laži i bezobrazluka zaturiti bošnjačku istinu i dostojanstvo. A baš je Sadik Ahmetović pohitio da pred srpskim kamerama žigoše našeg velikana Nezima Halilovića Muderisa, i da njegovu hudbu o proklinjanju zločinaca okarakteriše kao „destabiliziranje prilika u BiH“. (Muderis: „Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu u zaštićenim zonama, a posebno Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu spriječili zločin!“; http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=56268 ) Baš iz ove ilustracije vidi se total te mentalne ubuđalosti: namjesto da prizivanje prokletstva na zločince bude sveti imperativ, ono postaje šansa da jedan Bošnjak sa sela, koji se dočepao grada i kravate, udovoljava srpskoj genocidnosti, tako što će srpske zločince zaštititi od bošnjačkog prizivanja prokletstva na njih. Kad tako, u ime karijere i ulizivanja Srbima, radi jedan Bošnjak iz jednog srebreničkog sela, kome su mnogi srodnici pobijeni u genocidu, šta očekivati od nekih drugih?
Ne može se tek tako pobjeći od činjenice da su Bošnjaci spustili zastave na pola koplja u znak tuge i žalosti za ubijenim srpskim policajcem u Zvorniku, čije se bezimeno ime nalazilo na spisku onih koji su ubijali Bošnjake po Srebrenici. Ne može se pobjeći od strašne slike da Majka Srebrenice sa „Cvijetom Srebrenice“ odlikuje Aleksandra Vučića koji negira genocid u Srebrenici i koji je aktivno bio sa četnicima dok su ubijali bošnjačke civile. Za mene je ovo najtragičnija slika u cjelokupnoj bošnjačkoj historiji! Majka Srebrenice, sa gostoprimstvom i ushićenjem, ukazuje čast onome koji negira genocid nad Bošnjacima. Užas.
Vučićevo navodno osuđivanje ratnog zločina, a nepriznavanje genocida, zapravo je odbrana genocida! Bošnjački političari (Ćamil Duraković, Sadik Ahmetović, Bakir Izetbegović, i drugi), koji su upustili negatora Vučića u Potočare, bagatelistali su presude Svjetskog suda i Haškog tribunala za genocid, izmanipulirali su i unizili Majke Srebrenice, pa je ispalo da ono što je apsolutno važno, postane nevažno. Zato su nam pred očima ostale te strašne slike – da Majka Srebrenice Cvijet Srebrenice stavlja na rever Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Ne može se pobjeći ni od slike da Bakir Izetbegović šeta po Beogradu, dok ga hiljadu policajaca čuva od tih Srba koji, kobejagi, pružaju ruku pomirenja. Ko god da voli ili ne voli Bakira, sada je osjetio koliko je Bakir Izetbegović njegov predstavnik, jer je on, po Beogradu, šetao u ime svih živih, i svih mrtvih Bošnjaka, u ime cjelokupnog pobijenog i nepobijenog bošnjačkog naroda, kojemu su veseli Srbi priredili i tamburice, i tri poljupca, i razne razbibrige: sve u ime Srebrenice. Srbijanski mediji su javili kako je Beograd – „održao lekciju iz gostoprimstva“. Kao da su komemoracija u Srebrenici, i tamburice u Beogradu, jedno te isto!?
Blententat u Potočarima
Zar startna pozicija cijele priče nije bila Srebrenica? Valjda se sve dešava zbog Srebrenice? Otkud odjednom tamburice, ljubavne pjesme na „uvce“, glupava igranja šaha, ljubljenja po triput, šetnje i kleberenja? A usred svega i – Dodikova predstava o referendumu. Niko više ne pominje Srebrenicu!!! Bakir Izetbegović govori o ratnim zločinima, a ne smije pomenuti riječ genocid. Zna on da bi povrijedio beogradske domaćine: Srbi su prema Bošnjacima dobri samo kad su Bošnjaci prema sebi loši. Dokle god Bošnjaci sebe ponižavaju, i svoja prava umanjuju, dotle je Beograd ljubazan. Vidio bi Bakir šta bi mu se dogodilo da je usred Beograda tražio da Srbija prizna genocid u Srebrenici, da se založi za ukidanje Republike Srpske, kao jedinog vida srpskog ozdravljenja, da je progovorio koju riječ o djelovanju Četničkog ravnogorskog pokreta, terorizmu nad bošnjačkim povratnicima, o segregaciji bošnjačke djece u školama Republike Srpske, ili, o posljednjim događajima: urezivanju četiri „S“ na tijelu povratnika Nerke Hanifića, o premlaćivanju četiri bošnjačka mladića u Vlasenici. Mogao je Bakir progovoriti štošta jezikom istine. Ali, Bakir nije želio povrijediti ljubazne i licemjerne domaćine, poremetiti laž o pomirenju, u ime koje su Bošnjaci doživjeli jedno od najvećih poniženja u povijesti. Bakir šuti i po Sarajevu, a kamo li tek po Beogradu!
Baška je priča o režiji navodnog napada na Vučića u Potočarima, a baška o ekspresnom pozivu članovima Predsjedništva BiH – da u povodu tog „napada“ – dođu u Beograd. …Kao na raport pretpostavljenom oficiru. Prvi događaj ne bi smio imati veze s drugim, jer se u Srebrenicu dolazilo u ime žrtava genocida, a u Beogradu nema nikakvih žrtava. Ispalo je da je Aleksandar Vučić veća žrtva od svih žrtava genocida, da se njemu treba izvinjavati i moliti ga za oprost. A kako se to dogodilo? Majstori propagande i specijalnog rata su svjesno Vučićev dolazak u Srebrenicu priredili kao provokaciju bošnjačkih osjećanja, a čemu je prethodilo hapšenje Nasera Orića u Švicarskoj, srbijansko negiranje genocida u Srebrenici i ruski veto na Rezoluciju u UN-u. Potrebno je samo bilo ubaciti 30-tak agenata iz Srbije koji će popaliti masu na zviždanje Vučiću, što se sa lahkoćom i ostvarilo. Na kraju je zviždanje ozvaničeno kao: „atentat na Vučića“, „napad na srpski narod“, „akcija ISIL-a“, i razne druge budalaštine. Evo i ovih dana Srbija, ultimativno, bezobrazno, bezbeli u ime „pomirenja“, traži procesuiranje „atentatora“.
Blententat u Potočarima je bio odlična platforma za nastavak predstave o ponižavanju bošnjačke žrtve i izdizanju „žrtve“ srbijanskog premijera, koji je u ime dobrote i pomirenja došao u Srebrenicu, da bi bio izložen napadu islamskih ekstremista i fundamentalista, kako nas vrijedno obavještava velikosrpski „Dnevni avaz“. A mi ponovo pitamo: Može li u Srebrenici biti dobar i dobrodošao čovjek koji negira međunarodno priznati pojam genocida u Srebrenici? Nema pitanja nad ovim pitanjem, jer se na ovom pitanju raspliću svi prošli i budući odgovori. Bošnjak koji ukaže gostroprimstvo ili okači Cvijet Srebrenice osobi koja negira genocid u Srebrenici – zaslužuje prezir, kaznu i poniženje. Bošnjaci su kapitulirali kada su žalili smrt zločinca iz Zvornika, i kada su u Potočare upustili i kao heroja dočekali Aleksandra Vučića koji negira genocid nad Bošnjacima. Naravno, nisu to bili Bošnjaci, već bošnjačka politička fukara, koja zastupa ovaj ojađeni narod. Bošnjaci su ogročeni i poniženi, a bošnjački političari su ushićeni gdje su se, bre, mogli prostrijeti pred velikosrpskim gospodarom. Baš onako kako su onomad ćilimi Begove džamije dati Aleksandru Vučiću da ih gazi svojim cipelama, tamo gdje se bošnjačko čelo spaja sa Svevišnjim.
Srpski život na koljenima
Bošnjačka politika, dakle, neće da traži ukidanje Republike Srpske po osnovu Presuda Svejtskog suda i Haškog tribunala za genocid. Bošnjačka politika, sudeći po ponašanju najisutrenijeg političara Bakira Izetbegovića, više neće ni da pominje sintagmu „genocid nad Bošnjacima“, koja je priznata u Svijetu, i od od Svijeta. Bošnjačka je politika toliko odnarođena, posrbljena, korumpirana i ogavna da je u stanju složno našu Sutorinu predati Crnoj Gori. Sutorina je dokaz koliko bošnjačka politika ne pripada Bošnjacima. Ali, trgovina Srebrenicom, to ponižavanje bošnjačke žrtve, to pravljenje kolektivne budale od bošnjačkog naroda, kako bi se po Beogradu smijali našoj gluposti i tupavosti, namjesto da stoje skamenjeni pred planinom bošnjačke žrtve, pred nebesima Srebrenice – e, to je nešto što niko nikad ne bi smio halaliti bošnjačkim ugurzusima. Prevršilo je to mjeru trpećivosti u Bošnjaka. Bol od (samo)poniženja sad se stapa sa bolom od stradanja, progona, maltretiranja.
Ne dolazi u obzir da Bošnjaci išta zaborave od svega što su pretrpjeli! Ne dolazi u obzir da Bošnjaci ikakve ruke pomirenja prihvataju dokle god se ne ukine Republika Srpska i dok se ne zatre sjeme velikosrpskom zlu na prostoru Bosne i Hercegovine, a i Sandžaka! To što su Bakir Izetbegović, Ćamil Duraković, Sadik Ahmetović i drugi gmizali oko velikosrba – nije, ne može biti, i nikad neće biti u ime bošnjačke žrtve i bošnjačkog naroda. To je njihova lična karta, a ne lična karta bošnjačkog naroda. Bošnjaci danas znaju put!!! Na tom putu nema oprosta, nema pomirenja! …Sve dok Srbi ne budu živjeli na koljenima, kao što žive Nijemci, u odnosu na holokaust.
