Urednica portala Avangarda.ba Dženana Karup Druško analizirala je za Vijesti.ba puštanje na slobodu presuđenog ratnog zločinca Marka Radića Make, ali i posljedice koje bi mogao izazvati ovaj slučaj.
Iz Županijskog suda u Zagrebu potvrđeno je da je osuđeni ratni zločinac Marko Radić 2. decembra prošle godine pušten na slobodu. Kako komentarišete činjenicu da je on u zatvoru u Hrvatskoj proveo samo dva mjeseca, umjesto minimalno još dvije godine, koliko je bilo potrebno da odsluži dvije trećine kazne po presudi Suda BiH?
KARUP DRUŠKO: Očigledno da je vlast iz Hrvatske pristala i prihvatila da organizira oslobađanje ratnog zločinca, i uz pomoć pojedinaca iz BiH urađeno je sve kako bi do toga i “pravno” došlo. Ništa novo od hrvatske politike koja u kontinuitetu osporava haške presude protiv članova “HR-HB”, posebno presude u vezi sa hercegovačkom šestorkom.
Poznato je da je Hrvatska odlukom svoje Vlade već odavno zaustavila suradnju sa Bosnom i Hercegovinom, ali i sa Srbijom, donoseći zakon o ništetnosti, a kasnije i odlukom o prekidanju suradnje u svim predmetima koji tretiraju pripadnike HV-a ali i HVO-a. Jednostavno rečeno Hrvatska je u određenim segmentima “nadmašila” i Srbiju u opstrukcijama i blokadama, ali i zaštiti ratnih zločinaca.
Hrvatska i Srbija su jedine države u Europi koje štite ratne zločince i koje su postale njihova utočišta, a sve zloupotrebljavajući pravne sisteme, uključujući i međunarodne konvencije, bez ikakvih sankcija.
Radić je podnio molbu Ministarstvu pravde BiH za transfer u Hrvatsku, a nakon priznanja presude suda iz BiH, Županijski sud u Zagrebu donio je odluku kojom se priznaje i izvršava presuda suda iz naše države. Kako je uopšte bilo moguće da pravosuđe Hrvatske Radića pusti na slobodu nakon 12 i po godina zatvora, ukoliko je Sud u Zagrebu priznao presudu Suda BiH, kojom je Radić osuđen na 21 godinu?
KARUP DRUŠKO: Kada imate državnu politiku koja negira zločine i međunarodne presude i to javno i kroz akte vlade i parlamenta, onda je sve moguće. Dodatni je problem što je ta država članica Evropske unije koja bi morala poštivati vladavinu prava i time prihvatati presude međunarodnih sudova, pogotovo onih s kojim je, svojim potpisom, i ona surađivala.
Ovako, desetine optužnica koje su pokrenute, pa i podignute u BiH protiv protagonista “HR-HB”, mrtvo su slovo na papiru, jer su zločinci pobjegli u Hrvatsku i sada se nalaze pod zaštitom Hrvatske.
Pozivam Tužiteljstvo BiH da javno objavi spisak optuženih koji su pobjegli nakon dojava iz pravosudnih struktura BiH, neobjavljivanje tog spiska i nepreduzimanje mjera da se stane u kraj ovoj praksi, u ravni je oslobađanja Radića.
Koliku odgovornost za ovakav epilog snosi Ministarstvo pravde BiH na čelu sa Josipom Grubešom, koji je 8. oktobra 2018. godine odobrio Radićev transfer u Hrvatsku?
KARUP DRUŠKO: Grubeša je samo puki izvršilac i ništa više, nastavnik latinskog jezika koji realizira velikodržavnu zaštitu ratnih zločinca. Predstavnici žrtava su podnijeli krivičnu prijavu protiv Grubeše, a Tužiteljstvo BiH, koje nije nevino u cijeloj ovoj priči, sada treba istražiti da li je došlo do zloupotrebe zakona od strane Grubeše.
Pravosudna struktura nosioca funkcija u BiH upravo omogućava zaštitu ratnih zločinaca. To je naša istina u BiH. Nažalost, žrtve niko ništa ne pita i to je najveća tragedija i produkt rada bosanskohercegovačkog pravosuđa.
Je li opravdana bojazan da bi “slučaj Radišić” mogao postati praksa i u drugim slučajevima procesuiranja ratnih zločina u BiH, u smislu da bilo koji osuđenik za ratni zločin traži olakšice i pogodnosti u pravosudnim sistemima drugih država, te da, popu Radića, ne odsluži ni dvije trećine kazne određene u BiH, nego bude pušten na slobodu?
KARUP DRUŠKO: Do mene dolaze informacije da se sprema cijeli kontigent oslobađanja presuđenih zločinaca na način kako je oslobođen i zločinac Radić. Praksa koju namjerava i Srbija preuzeti. Posebno za zločine u Srebrenici. Ne treba zaboraviti ni vrlo nečasnu ulogu pojedinih advokata iz BiH i Hrvatske u ovim prljavim poslovima kojima je cilj oslobađanje ratnih zločinaca.
Kakve bi posljedice imala ovakva praksa?
KARUP DRUŠKO: Po onome što vidimo, pravosudne vlasti jedino što znaju je da ponavljaju kako se “HITNO” mora usvojiti tzv. revidirana strategija za ratni zločin. Što je, je li, neophodno kako bi se popunio budžet i održala radna mjesta. U situaciji kada 25 godina ne postoji optužnica za opsadu Sarajeva, opsadu Goražda, kada se nije podigla optužnica za genocid za Srebrenicu preko tri godine…, postavlja se pitanje svrhe tzv. državne strategije za ratni zločin u BiH. Kome treba ovakva strategija i šta je njen cilj? Još uz ovakvu praksu oslobađanja zločinaca, od kojih mnogi i prije optuženja zaštitu pronalaze u Srbiji i Hrvatskoj.
Međunarodna zajednica je dopustila da se naslijeđe suda u Hagu ne primjenjuje u BiH, kao i da je politika uspjela da zaštiti bilo kakve procese protiv najodgovornijih za zločine. Oslobađanje Make Radića samo je logični slijed stanja u pravosuđu BiH, koje se hitno mora mijenjati novom, ozbiljnom reformom koja će, uz ostalo, pojačati mehanizme kontrole rada i odgovornosti prvenstveno nositelja pravosudnih funkcija.
(Vijesti.ba)
