Razgovarala: Snježana Mulić-Softić / Al Jazeera
Ne jenjava rasprava o najavi referenduma u Republici Srpskoj o danu tog bh. entiteta, niti njegov predsjednik Milorad Dodik popušta pred tim raspravama i verbalnim “pritiscima” koje odašilju neke političke stranke, strane diplomate i međunarodna zajednica. Dodik je izričit – bez obzira na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti provođenja referenduma, izjašnjavanje u RS-u će biti održano 25. septembra ove godine.
Kao kontramjeru, bošnjački predstavnici vlasti u Srebrenici najavili su raspravu o održavanju referenduma na kojem bi se izjašnjavalo o otcjepljenju tog gradića iz RS-a, a s idejom o referendumu javilo se i Udruženje “Žena-žrtva rata”, koje traži izjašnjavanje za cjelovitu državu Bosnu i Hercegovinu, bez entiteta.
O situaciji u kojoj se našla Bosna i Hercegovina mjesec i po pred lokalne izbore, a koja na mahove podsjeća na onu iz 1992. godine, razgovarali smo sa Srđanom Šušnicom, pravnikom i kulturologom iz Banje Luke.
Šta je stvarni cilj referenduma i da li je on ‘domaći’ proizvod, ili ima svoje pomagače sa strane?
– Naglasio bih da svaka predizborna međuetnička i ultranacionalistička tenzija u Bosni i Hercegovini, bez obzira koliko se tu radilo o jednokratnom političkom marketingu, ugradi jednu ciglu mržnje i razdora između građana u Bosni i Hercegovini, devastira politički i državnički prostor Bosne i Hercegovine i obezbjeđuje truli status quo sa neizvjesnim posljedicama u budućnosti. Objektivno gledano, nikakav Dodikov potez, ko god da ga podržava i pomaže, ne može dovesti do disolucije Bosne i Hercegovine, ali može dovesti do unutrašnjih sukoba.
Dodik i SNSD, kao, uostalom, gotovo svi nacionalno ostrašćeni političari u RS-u, pa i oni opozicioni, definitivno imaju istu dugoročnu strategiju, a to je strategija odugovlačenja i izmaranja. Dodik radi odličan posao u konstantnom podgrijavanju zamrznutog konflikta, u održavanje trulog statusa quo u Bosni i Hercegovini i u potpunom zaustavljanju Bosne i Hercegovine na putu euroatlantskih integracija. U tome im zdušno pomažu diplomatske i obavještajno-bezbjednosne strukture Rusije i, naravno, vladajuća elita u Srbiji. Naročito onaj još uvijek živi dio srbijanske političke i intelektualne elite koji je stajao iza Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i iza genocida nad nesrbima, a radi zaokruživanja “vjekovnog srpskog grunta”.
Te iste snage, uz pomoć Rusije, rehabilituju [Slobodana] Miloševića i skidaju sa sebe svaki vid odgovornosti za zločine i agresiju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i prekrajaju ovu najbližu istoriju. Kao da umivaju Srbiju za neke nove sukobe – naravno, tuđim tijelima, po tuđim gloginjama. Mogu vam reći da su i Dodik i kompletna politička scena u RS-u i Srbiji postali superverzirani za vođenje prikrivene ultrancionalističke kulturne politike, mimikriju, skretanje pažnje i izmaranje protivnika. Opozicija u RS-u se svojom pasivnošću i izlivima patriotizma, rusofilstva ili četništva odlično uklapa u tu strategiju, jer kad Dodik ode, svi će ga zaboraviti a neko drugi će nastaviti sličan put, samo drugim stilom i u drugom kontekstu.
Postoje pokreti kao naprimjer “Pozitivna Srpska” u RS-u i “Treća Srbija” u Srbiji koji se izdaju za neke urbane cool likove, mnogo obrazovane patriote zainteresovane za ekonomski napredak, neutralnost i spremne za saradnju sa drugim etnijama, a ustvari se radi o finansijskim manipulatorima i prikrivenim nacionalistima koje finansira srbijansko-ruski fond “A. M. Gorčakov”. Mislim da tragove strategije ne treba tražiti u ovakvim supervrućim događajima kao što je referendum, jer oni imaju sasvim drugu namjenu.
Proruske organizacije u RS-u i naoružavanje
Tragove dugoročne strategije treba tražiti u činjenici da u RS-u trenutno aktivno djeluje preko 50 različitih srpskih ultranacionalističkih organizacija i ekstremističkih grupa, rusofilskih organizacija, fondacija, bratstava i pokreta, koji okupljaju na hiljade simpatizera i članova, od četničkih organizacija i pokreta SNP 1389 do fonda “A. M. Gorčakov”.
Prisutno je preko 20 proruskih, a srpskih ultranacionalističkih medija, od Ruske reči i Pravde do Večernjih novosti. Mnogi dolaze iz Srbije, ali ima i orginala iz RS-a. Dobar dio njih se finansira iz tokova novca čiji izvori se mogu pronaći u Srbiji i Rusiji, ili u ruskim fondacijama koje podržavaju rusku diplomatiju, obavještajni rad i interese u inostranstvu. Ili u činjenici da se policija RS-a intezivno naoružava i vatrenim oružjem i komunikaciono-prislušnim uređajima i da su obavještajno-bezbjednosne veze između policije RS-a i Srbije takve da se tu praktično radi o jednoj službi. Najveći investitori u RS-u su Rusija i Srbija, i to u sektoru energetike, telekomunikacija i rudarstva.
Ja, opet, smatram da sve to, zajedno sa predizbornim podgrijavanjem međuetničkih tenzija, još uvijek nije dovoljno za neku veću destabilizaciju Bosne i Hercegovine, ali da li neko može garantovati šta će biti za pet ili deset godina?
Jedna od namjena ovog referenduma jeste i ta da se ispita ozbiljnost, sigurnosni i državnički kapacitet i reakcija elite u Sarajevu. I, naravno, pokazalo se da je njihova reakcija presmiješna. Dijelom zbog njihove očigledne nesposobnosti, a dijelom zbog vlastite koruptivne i kriminalne pozadine i bogaćenja. Očigledan primjer za to su indicije za ozbiljni kriminal glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ili, pak, ono što po Sarajevu radi bračni par Izetbegović. Da se u Sarajevu zaista vodi državnička politika, državni tužilac bio radio svoj posao, a onda odavno ne bi bilo Dodika na sceni, ali ni Bakira, ni [Dragana] Čovića, ni [Amira] Zukića i inih.
Elita u SDA bi voljela da presiječe granu na kojoj zajedno sjedi sa Dodikovom i Čovićevom, ali da oni nekako ne padnu. To će teško da bude. Time vrhuška SDA ugrožava budućnost Bosne i Hercegovine, možda i više i dugoročnije nego Dodikovi psihotični izlivi ljubavi prema RS-u i takozvanim Srbima.
No, mislim da su građani u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugdje u Federaciji Bosne i Hercegovine po tom pitanju osvješćeniji i kapacitiraniji nego u Banjoj Luci i RS-u, i to su pokazali kroz proteste i na mnogo drugih načina. Naravno, elita u SDA pokušava i njih sve da sveže u jedinstveni bošnjački tor, kako je Dodik svezao građane RS-a u srpski tor, ali mislim da će taj bračni par na kraju proći kao i par Čaušesku. Jer, to što SDA vrhuška radi Bosni je presramotno i presmiješno i takvim ponašanjem ne mogu se izboriti sa Dodikovom separatističkom i nacionalističkom politikom. I oni su toga svjesni i zato stalno prozivaju Ured visokog predstavnika i ponavljaju mantru da OHR treba da reaguje, jer time skidaju sa sebe političku odgovornost, koja objektivno i isključivo leži na njima, kao političarima koji kažu da su bh. patriote.
Kako u svemu ovome gledate ulogu međunarodne zajednice, odnosno Vijeća za provedbu mira, koji se, koliko vidimo, po ovom pitanju drži po strani?
– Isto bismo to mogli reći i za glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Obavještajno-bezbjednosnu agenciju, Državnu agencije za istrage i zaštitu… Mislim da se OHR ovdje neće miješati, niti reagovati oficijelnim mjerama koje ima na raspolaganju. Prvo, time bi OHR dao na značaju Dodiku, ali bi i amnestirao vrhušku SDA i institucije Bosne i Hercegovine od njihove političke dužnosti i odgovornosti na uspostavljanju pravne države koja će imati kapacitete da reaguje na kriminalne i protivustavne radnje svih.
Također, [visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin] Inzko nije kapacitet diplomate koji će preuzeti inicijativu i lobirati, on je ovdje na radnoj rehabilitaciji, a s druge strane, PIC neće imati dovoljan pritisak iz SAD-a, niti jednoglasnu podršku svih članica Upravnog odbora za neke ozbiljnije mjere prema Dodiku i vrhuški SNSD-a.
Traženje jednoglasne podrške svih članica PIC-a zahtijeva teško trgovanje i pregovaranje SAD-a sa Rusijom, a mislim da je sada, u jeku američkih izbora, i sa trenutnom geopolitičkom situacijom, to gotovo nemoguće.
Drugim riječima, ako ajnštajnima u Bosni i Hercegovini do sada nije bilo jasno da niko sa strane neće praviti i štititi državu Bosnu i Hercegovinu umjesto bh. političara i građana, neka im to bude jasno sada. I zašto bi neko sa strane štitio državu čiji lideri je pljačkaju, a opljačkano bogatstvo kriju u inostranstvu? Osvijestite se i počnite raditi svoj posao prije nego počnete prozivati druge na odgovornost.
Da li smatrate da će OHR, osim verbalno, reagirati i na drugi način, odnosno upotrijebiti ovlasti koje ima, i da li, po Vama, trenutna situacija zahtijeva neku vrstu intervencije i kakvu?
– Mislim da situacija zahtijeva hitnu smjenu iskompromitovanog glavnog tužioca te profesionalan i ozbiljan angažman Tužilaštva Bosne i Hercegovine i SIPA-e na momentalnom hapšenju i procesuiranju Dodika, ne zbog referenduma, već zbog silnih afera koje se vuku za njim i njegovom koruptivnom hobotnicom. Sa Dodikom i njegovih 20 igrača u bijegu ili u pritvoru prije ovih izbora nema tog referenduma koji će na izborima spasiti SNSD i njihove satrape. Time će se otvoriti mogućnost za obaranje Vlade RS-a i postavljanje prelazne vlade do novih redovnih izbora, ili do promjene zakona i vanrednih izbora.
OHR i međunarodni faktori bi tu trebali dati forenzičku i krivičnopravno pomoć bh. mehanizmima pravne države i umanjiti štetni medijski i diplomatski uticaj Rusije. A to znači i osigurati da srpski ekstremisti i proruski trabanti u RS-u i Bosni i Hercegovini ne proizvedu neko nasilje zbog Dodikovog hapšenja ili, pak, bijega iz zemlje. Sve ostale paušalne intervencije, odlaganja i retorička nadmudrivanja su protiv interesa građana i države Bosne i Hercegovine.
Dodikove avanture
S druge strane, situacija je takva da od građana RS-a traži veliku mudrost, a ta mudrost bi značila da građani u što većem broju bojkotuju i ignorišu ovaj i sve druge slične referendume koje im podmeće korumpirana elita. Ovim refrendumom SNSD-ova nacionalistička politika želi uvući građane u svoje kriminalne i nepotrebne odluke i time kolektivizirati nešto što je politički hir i koruptivni interes pojedinaca.
Ljudi koji sebe doživljavaju kao Srbe treba da znaju da će učestvovanjem u Dodikovim avanturama na svoja pleća navući još jedan teret pogrešnih političkih odluka koje su ih itekako koštale u bliskoj prošlosti. Time će se poistovjetiti sa jednim zločinačkim i pljačkaškim režimom i sami sebe targetirati za tuđ račun. Žalosno je da je i opozicija u RS-u pristala na tu igru. Kolektiviziranje jedne takve, u suštini stupidne, odluke neminovno vodi ka kolektivitziranju odgovornosti za sve buduće posljedice takve odluke. Da li građani u RS-u žele takav teret staviti na živote i budućnost svoje djece?
