Jedan od najbrutalnijih primjera koji svjedoči kontinuitet velikosrpske nacionalističke ideje je genocid u Prijedoru, koji počinje sa predratnim aparthejdom, “bijelim trakama”, nastavlja se sa koncentracionim logorima smrti, masovnim ubistvima, masovnim silovanjima, masovnim uništavanjima kulturnih i materjalnih dobara, do masovnih deportovanja i zločina protiv čovjeka i civilizacije.
Danas se kontinuitet velikosrpske ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata te pružile ruku pomirenja i pokajanja. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zločinima i obilježavanju istih čime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i pravo na sjećanje. To je očiti dokaz da se agresija i genocid u Prijedoru nastavljaju drugim sredstvima, da velikosrpska ideja „cilj opravdava sredstva“ ima svoj kontinuitet u Prijedoru. Poricanje agresije i genocida i poricanje nepobitnih fakata o počinjenim zločinima Jugoslovenske narodne armije, vojske i policije entiteta Republike Srpske, vojske i policije Srbije, dobrovoljačkih grupa i formacija, ništa drugo ne može značiti do nepromijenjen stav prema Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, koji prema velikosrpskoj ideologiji nemaju mjesta na teritoriju Prijedora, koju su Srbi zacrtali samo za sebe.
Genocid u Prijedoru mora se okarakterisati kao krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog etničkog elementa.
Prema zvaničnim informacijama iz Instituta za istraživanje genocida Kanada u Prijedoru je ubijeno 3173 civila, 102 djece, 256 žena, 31,000 civila je bilo zarobljeno u koncentracionim logorima smrti, 53,000 građana je nasilno deportovano, 58 ratnih zločinaca je pravosnažno presuđeno.
