Autor: Nihada Bećirović-Gabeljić
U Sarajevu, gradu koji pamti opsadu, glad i strah, ali i nepokolebljivu volju da opstane, drugog avgusta održana je promocija romana hadži Jasmina ef. Latifovića “Srebrenica: put u neizvjesnost”. Nije to bila samo književna večer — ovo je bio susret sa svjedočanstvom. Susret sa tekstom koji je istovremeno i književno djelo, i dokument, i trajna opomena.
Imala sam posebnu čast — bila sam prva koja je čitala roman dok je još bio rukopis. Možda na prvi pogled to djeluje kao privilegija, i jeste, ali nosi i veliku odgovornost. Jer biti prvi čitalac znači biti prvi svjedok, prvi tumač i prvi koji mora odoljeti iskušenju da osudi ili idealizira. Trudila sam se ostati profesionalna, objektivna, hladna… ali sada govorim i pišem srcem. Neću puno otkrivati o knjizi, ali obećat ću vam jedno, zasigurno nakon čitanja vi više nećete biti ista osoba. Bićete bolja verzija sebe. To je moć ovog romana.
Ono što ovu knjigu izdvaja iz mase ratne literature jeste činjenica da se radi o rijetkom primjeru primarnog izvora nastalog u realnom vremenu. Latifović je svoj dnevnik i svoje bilješke vodio kontinuirano tokom izbjegličkog boravka u opkoljenoj Srebrenici između 1992. i 1995. godine.
Takva neposrednost svjedočenja daje djelu neprocjenjivu dokumentarnu vrijednost. Autor, teolog i dugogodišnji imam, pripada kategoriji unutrašnjeg svjedoka, aktera, sudionika što njegovoj naraciji daje dodatnu vjerodostojnost. On ne prenosi priče iz druge ruke — on ih preživljene prepričava. Stil ovog romana je jednostavan, čitljiv, tekst je prohodan, rečenice su jednostavne, kratke, jasne i koncizne, jer zapravo su takve zapisivane u dnevniku prije trideset godina. Time ovaj roman poprima dokumentarističku vrijednost, autor je u ratni dnevnik zapisivao događaje neposredno nakog njihovog odvijanja, tako da su izbjegnuta naknada interpretiranja i selektivno pamćenje.
Latifovićev tekst istovremeno spaja lične i opće događaje: ratna zbivanja, humanitarna kriza, djelovanje UN-a prepliću se sa ličnip mim epizodama, kulturni, sportski događaji i svakodnevne strategije preživljavanja. Struktura djela organizovana je hronološki, što čitatelju omogućava da osjeti progresiju događaja i nezaustavljivi marš ka tragediji jula 1995.
Čitajući ovaj roman, nisam mogla ostati ravnodušna prema jednom od najposebnijih likova — Mehdinu Jakuboviću, rekla bih da je bio svjetlo koje je ostalo upaljeno i kada je nestalo sunca.
Usred genocida, u vremenu kad su škole gorjele, a učeni ljudi nestajali, Mehdin je odlučio da znanje ne smije umrijeti. Tako je nastao Prosvjetitelj — pokret kojim je Mehdin pokazao da niti jedan rat ne može zaustaviti ideju. Svijetu je pokazao najplemenitiju borbu, čija se priča danas širi na tri kontinenta. Pokret koji je u najmračnijim danima Srebrenice mladiće učio ne samo borilačkim vještinama, nego i Kur’anu, arapskom pismu, moralnoj disciplini i dostojanstvu. Zapravo, Mehdin je podučavao mladiće borilačkim vještinama, a cijena kojom su plaćali njegovo znanje bila je odricanje od negativnih stvari, proučavanje arapskog pisma i prakticiranje vjere. To je bio način da se spasi ono što je najteže uništiti — duh. Jer oružje oslobađa tijelo, ali znanje oslobađa čovjeka. Ta kombinacija fizičke spremnosti i duhovne snage održala je mnoge na životu, i fizički i moralno.
Ovaj roman posjeduje historiografsku i etnografsku vrijednost. Roman ne svjedoči samo o tragediji, nego i o životu koji se inatno nastavlja. Etnografska vrijednost Latifovićevog zapisa leži u detaljima: treninzi u karate klubu, nogometni turniri, pozorišne predstave, improvizirano kino — sve to pokazuje kako zajednica pod opsadom održava socijalnu koheziju i kulturni identitet. Autor nam daje podatke o nestašici hrane, vode, humanitarnoj krizi, a ujedno vješto izbjegava zamku da ne upadne u patetiku, nego dopušta činjenicama da govore same za sebe.
Ono što posebno dirne jeste odnos autora i Mehdina. To nije samo odnos učitelja i učenika. Vremenom, taj odnos prerasta u odnos učitelj – učitelj. Prisjetila sam se Ničeovih riječi: “Ne uzvraća li se loše svojemu učitelju, ostaje li se zauvijek tek učenikom.” Upravo taj uzajamni rast, učenja i prenošenja ideje čini srž ove knjige. Ako želite znati gdje živi dostojanstvo Srebrenice – pogledajte Prosvjetitelja. Ako tražite primjer da se dobrota ne ubija – pogledajte u oči ljudima koji su tamo služili. Znanje je sloboda, Prosvjetitelj je svjedok. Mehdin i Jasmin ne pričaju o vrijednostima, oni ih žive! Kada pročitate roman spoznat ćete zašto je život Mehdina neodvojiv od autora, i zašto večeras pišem o njima.
Srebrenica: put u neizvjesnost treba biti dio akademskih biblioteka, arhiva i zbirki posvećenih genocidu, kolektivnom pamćenju i otpornosti zajednica. Ona je za svakoga ko želi razumjeti kako se u najtežim vremenima rađaju najplemenitije ideje.
Večeras, skidam profesionalni oklop. Dozvoljavam mislima i osjećajima da me prerastu. I vjerujem da će, kada pročitate ovu knjigu, ona postati i vaše svjetlo. Jer jedan budni može probuditi hiljadu uspavanih. A možda ćete baš vi biti taj jedan.
