Autor: Avangarda.ba
“Kada god bi Srbija, postupajući po zakonima uhapsila osumnjičenog za ratne zločine nad Srbima, povlačili su se ambasadori i bulaznilo bi se o srpskoj agresiji…”, Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova Srbije, 14. septembar 20021.
“Po kom zakonu tražite od mene da hapsim Srbe? Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije”, Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, 21. augusta 2021, govoreći o Dušku Kornjači, optuženom u BiH za ratne zločine u Čajniču, nakon što se podigla prašina u regionu kad je otkriveno da Kornjača živi i radi u Novom Sadu kao “ugledni ljekar”, kako je rekao Vučić.
“Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, Službe za otkrivanje ratnih zločina, u saradnji sa Upravom granične policije i Policijskom stanicom Priboj uhapsili su na Graničnom prelazu Uvac državlјanina BiH Edina Vranja za kojim je bila raspisana policijska potraga zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zaroblјenika”, navodi u saopćenju MUP Srbije pozivajući se na “izvršeno krivično djelo ratni zločin” koje se, dakle, tretira krivičnim zakonom Srbije kao što je izjavio i Vulin, potvrdilo Tužilaštvo Srbije, a slagao Vučić.
Zloupotreba međunarodnog prava
Uz zakone Srbije koji tretiraju djela ratnih zločina (kad im to odgovara), Srbija se prilikom hapšenja građana BiH, Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Nasera Orića… pozivala na univerzalnu nadležnost koju joj daje međunarodno pravo.
Na sudskom postupku vođenom u Velikoj Britaniji nakon hapšenja Ejupa Ganića po potjernici iz Srbije saslušani su brojni svjedoci. U svojoj odluci, kojom je oslobodio Ganića, postupajući britanski sudija pored ostalog navodi:
“Dr. Schwarz-Schilling mi je pružio svoje svjedočenje. On je bio visoki predstavnik BiH u periodu od 2005. do 2007. godine, kao i specijalni predstavnik Evropske unije. Rekao mi je da ‘apsolutno smatra da je pokretanje ovog postupka politički motivirano, te pripremljeno kako bi se postigli politički ciljevi’.
Lord Ashdown, bivši Visoki predstavnik EU, koji je svoje svjedočenje priložio u vidu izjave, kazao je sljedeće: ‘Čvrsto sam uvjeren da, na osnovu onoga što ja znam o slučaju dr. Ganića, te o Srbiji i njenoj nacionalnoj politici, zahtjev se prije tiče politike nego pravde’.
Dr. Noel Malcolm: ‘Čini mi se da se u greškama koje se sastoje od izvrtanja činjenica može uočiti jedno pravilo, odnosno trend. Ne radi se samo o nekoj slučajnoj nesposobnosti i pogrešnom shvatanju stvari. Svi primjeri izvrtanja činjenica ukazuju na istu stvar’. Rekao mi je da u Srbiji postoji kultura koja se svodi na ‘vrlo snažno aktuelno mišljenje koje se sastoji od fundamentalnog poricanja uzroka, prirode i stepena onoga što su srpske snage počinile u Bosni’.”
U svojoj odluci britanski sudija je zaključio: “Okružni sud u Srbiji pokrenuo je postupak po zahtjevu tužioca za ratne zločine, a da nisu osigurani bilo kakvi dodatni dokazi. Svjedočenja koja su kasnije iznesena nisu značajna, te ne opravdavaju bilo kakvu promjenu u prvobitnoj odluci. U odsustvu bilo kakvih značajnih dodatnih dokaza, ispostavilo se da postoje jedino dva moguća objašnjenja, jedno koje se tiče nekompetentnosti srbijanskih tužilaca ili drugo koje se tiče motiva za vođenje postupka na osnovu političkih uvjerenja, rase ili religije.”
Iako je presuda britanskog suda bila više no jasna, kao i izjave svjedoka i dokazi na osnovu kojih je sudija zaključio da Srbija vrši politički progon bh. građana zloupotrebljavajući međunarodno pravo i međunarodne institucije, Srbija je nastavila svoju politiku.
Kao sastavni dio te politike, posljednjih mjeseci značajno je pojačana agresivna retorika zvaničnika Srbije i Republike Srpske koji na sve argumentirane kritike reagiraju neargumentiranim protunapadima, vješto koristeći metode obrnute psihologije izjednačavajući sve strane, i pojačavajući svoje trdnje kako su sve tri strane podjednako krive za rat u BiH i kako su svi činili zločine. Ovakvim djelovanjem svjesno utiču na mišljenje građana koji ponekad i nesvjesni da su žrtve vještih manipulacija i propagande prihvataju te stavove (naši su neprijatelji Dodik, Čović, Izetbegović) o izjednačavanju strana u sukobu i izjednačavanju zločina.
Upravo je Haški tribunal detaljno utvrdio ko je i kako činio masovne zločine, kako su oni bili smišljeni, organizirani i predvođeni iz Beograda i Zagreba, i upravo to je ključni razlog negiranja haških presuda. Jer, takvih presuda u Haagu nema za pripadnike Armije RBiH koja se u ratu branila od dvostruke agresije: Srbije i Hrvatske i zato su sad potrebne presude lokalnih sudova koji će to “dokazati” i time potvrditi narative političara iz Beograda, Banje Luke i Zagreba. Preduvjet za to je zaštita srpskih zločinaca i progon branitelja BiH.
Povjerenje Merkelove u Vučića
I zato Vučić tvrdi da nema zakona da hapsi Srbe osumnjičene, optužene i presuđene za ratne zločine u BiH, čime je potvrdio da je Srbija utočište za ratne zločine, dok s druge strane po tim istim zakonima “kojih nema” Srbija progoni i hapsi bh. branitelje.
Za “snažno aktuelno mišljenje koje se sastoji od fundamentalnog poricanja uzroka, prirode i stepena onoga što su srpske snage počinile u Bosni”, kako je rekao dr. Malcom u britanskom sudu, Srbiji su, kao i za izvrtanje činjenica i historijski revizionizam potrebne presude, a kako nemaju niti jedne presude niti jednog međunarodnog suda koja bi išla u prilog njihovih tvrdnji i narativa, preostalo im je još da to urade lokalni sudovi u Srbiji (i BiH). Nakon Jurišića, Mujanovića, Osmanovića, uhapšen je Edin Vranj. Agresor nastavlja progon bh. državljana i one koji su branili Bosnu i Hercegovinu od agresije i stravičnih zločina srpskih snaga, hapse ih i procesuiraju. Praksa nezabilježena na tlu moderne Evrope!
Uz nepoštivanje međunarodnog prava i međunarodnih sudova Srbija ne poštuje ni međunarodne institucije i međunarodne sporazume. Srbija ne priznaje i negira presude međunarodnih sudova: Međunarodnog suda pravde koji je presudio da je kriva za nesprečavanje genocida i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je presudio da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Srbija ne priznaje odluke dva suda Ujedinjenih nacija, ne priznaje međunarodno pravo i ne poštuje vladavinu prava – temeljne vrijednosti zapadne civilizacije na kojima počiva i Evropska unija.
Tim je veća ironija da Angela Merkel nakon sastanka s Vučićem u Beogradu, samo dan nakon hapšenja Vranja i dan prije objave iz Beograda da je “srpstvo vaskrslo” na Zapadnom Balkanu predvođeno Srbijom i Republikom Srpskom, izjavi kako između Srbije i Njemačke postoji “odnos pun povjerenje”, dajući jasnu podršku Vučiću za sve što radi i Srbiji na putu u Evropsku uniju. Razgovarala je Merkelova s Vučićem i o Bosni i Hercegovini. Pri tome, iako je Njemačka nametnula BiH, snažno lobirajući, svog visokog predstavnika, Merkelovoj nije palo na pamet da dođe i u BiH. Sličnih susreta nagledali smo se ’90-tih kada su evropski političari išli kod Miloševića po rješenje za Balkan i znamo koje je to bilo rješenje – najteži ratni zločini koje poznaje međunarodno pravo među kojima i genocid. Možda pojedini evropski političari ne žele to da pamte, ali mi pamtimo, a pamte i arhive MKSJ-a, UN-ovog suda. Kao i mnogi koji nisu skloni da zarad “više” politike žrtvuju međunarodno pravo, vladavinu prava i pravdu.
Slavljenje ratnih zločinaca
“Prije pet godina sam prvi put ovdje izvjestio o tome, ali, nažalost, od tada se situacija dramatično pogoršala zbog negiranja ratnih zločina i slavljenja njihovih počinilaca“, rekao je 2019. godine u Vijeću sigurnosti Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove UN (pravni nasljednik MKSJ), navodeći primjere glorifikacije ratnih zločina i ratnih zločinaca u Srbiji i: “Međunarodna zajednica iznevjerila je žrtve u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji, ostavši po strani kada su bili činjeni zločini. Ne smijemo ih ponovo iznevjeriti sada time što nećemo dići glas protiv negiranja i glorifikacije”, upozorio je Brammertz zatraživši da napredak Srbije u evropskim integracijama bude uslovljen suradnjom sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove UN.
U izvještajima koje je Serge Brammertz, kao glavni haški tužitelj, uputio 2020. i 2021. Vijeću sigurnosti UN-a cijeli jedan dio posvetio je regionalnoj pravosudnoj suradnji:
“Pravosudna saradnja između zemalja bivše Jugoslavije od suštinskog je značaja kako bi se osiguralo da se oni koji su odgovorni za ratne zločine pozovu na odgovornost. Mnogi osumnjičeni se ne nalaze na teritoriji gdje su počinili zločine. Ipak, vlade u regionu odbijaju da izruče svoje državljane koji su optuženi za ratne zločine, uprkos tome što redovno izručuju osobe koje su optužene za činjenje drugih teških zločina, kao što su organizovani kriminal, korupcija i privredni kriminal. Kao što je izviješteno u 13. izvještaju o napretku Mehanizma, regionalna pravosudna saradnja između zemalja bivše Jugoslavije u vezi s ratnim zločinima godinama nije bila na nižem nivou nego sada i pred njom su sve kolosalniji izazovi. Neophodna je odlučna akcija kako bi se preokrenuli trenutni negativni trendovi i osiguralo da ratni zločinci ne pronalaze utočište u okolnim zemljama. Rješenja postoje i dobro su poznata; ono što je sada potrebno su riješenost i volja da se ona primijene.
Iako se pravosudna saradnja nastavlja kad su u pitanju počinioci nižeg ranga, mnogi osumnjičeni visokog i srednjeg ranga još uvijek uživaju nekažnjivost zahvaljujući nedjelotvornoj regionalnoj pravosudnoj saradnji. Tužilaštvo Mehanizma apeluje na tužilaštva, pravosudne organe i ministarstva pravde širom bivše Jugoslavije da hitno riješe te i druge probleme i da regionalnu pravosudnu saradnju u pitanjima vezanim za ratne zločine postave na pravi kolosijek.”
Brammertz je Vijeće sigurnosti izvjestio i o neophodnosti registriranja presuda:
“U svojim prethodnim izvještajima, Tužiteljstvo Mehanizma se dotaklo potrebe da zemlje na području bivše Jugoslavije u svojoj domaćoj kaznenoj evidenciji registruju osuđujuće kaznene presude koje su izrekli Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Mehanizam. Ovo je od vitalnog značaja za vladavinu prava, pomirenje i stabilnost u bivšoj Jugoslaviji, a predstavlja i temeljno pitanje saradnje sa Mehanizmom.
U zemljama na prostoru bivše Jugoslavije, u domaćoj kaznenoj evidenciji registrovana su krivična djela koja su počinili obični kriminalci, ali ne i ona koja je prema međunarodnom pravu počinila većina ratnih zločinaca. U tom smislu, iz perspektive domaćih zakonodavstava to izgleda skoro kao da se ta krivična djela nikad nisu ni počinjena i da počinioci nikad nisu osuđeni.
Međutim, i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vlasti su obavijestile Tužiteljstvo da u domaćim zakonima nema nikakve pravne osnove da se u domaćoj kaznenoj evidenciji registruju osuđujuće presude međunarodnih sudova. Ministarstvo pravde Srbije još uvijek nije obavijestilo Tužiteljstvo o koracima koje preduzima u cilju rješavanja ovog pitanja.
Ukupno gledajući, i uzimajući u obzir Strategiju okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Srbiji je dosad ostvareno vrlo malo rezultata i nastavlja se nekažnjavanje za mnoge dokazane zločine. Zainteresovane strane s pravom očekuju da vide jasne znakove da se procesuiranje ratnih zločina u Srbiji kreće u dobrom smjeru i hitno su potrebni odlučni koraci kako bi se pokazalo da su investicije urodile plodom i da postoji volja da se izvrše obaveze koje su preuzete u okviru Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina. Naredni izvještajni period biće ključan da se pokaže da li Tužilaštvo za ratne zločine Srbije započinje istragu, procesuiranje, podizanje optužnica i krivično gonjenje u većem broju predmeta, pogotovo protiv funkcionera visokog i srednjeg ranga, i da li to čini brže i kvalitetnije.”
Regionalna nesuradnja
Srbija polako, ali čvrsto ide tračnicama koje su uspostavili Srpska pravoslavna crkva, SANU-a I i II, i Slobodan Milošević. Potvrđuju to brojni izvještaji međunarodnih organizacija, od MKSJ-a, MICT-a, OHR-a (izvještaji Valentina Inzka), preko raznih institucija Evropske unije, do američkih (ne)vladinih organizacija i NATO-a, koji jasno ukazuju da Srbija klizi prema novom zločinu uz jaku podršku Ruske Fedreacije kojom ovih dana “prepadaju Zapad” i kroz zajedničku vojnu vježbu.
Hapšenje Edina Vranja samo je potvrda kontinuiteta politike Srbije koja ne posustaje i ne odustaje od progona državljana BiH. Pri tome Srbija krši međunarodni Protokol koji je, pod pritiskom međunarodne zajednice, potpisala sa Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom, a sudeći po informacijama koje su plasirane u javnost za to sad ima pomoć i Tužiteljstva BiH. Naime, nakon hapšenja Vranja, što je podiglo veliku prašinu u javnosti, iz Tužiteljstva BiH hladno su saopćili da su oni za to saznali iz medija, što je i svojevrsno priznanje da se radi protivzakonito, jer upravo potpisani Protokol osigurava da se spriječi neopravdano hapšenje, zaustave dvostruke istrage, obezbijedi progon zločinaca i osigura saradnju tužitelja i to na način, kako je predviđeno Protokolom, da redovno i kontinuirano razmjenjuju sve informacije o istragama, odnosno počiniocima i zločinima.
U članu 3 protokola (potpisan 2013. godine) se navodi: “Učesnici će se u roku od tri mjeseca od dana potpisivanja ovog Protokola međusobno obavijestiti razmjenom početnih podataka u svim predmetima iz tačke 1 ovog Protokola koje imaju u radu, a posebno u slučajevima dvojnog državljanstva osumnjičenih, odnosno optuženih ili okrivljenih osoba. U slučaju naknadnog otkrivanja počinioca/počinilaca, učesnici će u roku od tri mjeseca od dana saznanja o počiniocu/počiniocima, o tome izvijestiti glavnog tužioca, odnosno, tužioca za ratne zlocine.”
Ako Protokol tužiteljstva Srbije i BiH, koji su sami potpisali, obavezuje da razmjenjuju sve informacije, zašto Tužiteljstvo BiH nije obavijestilo srbijansko tužilaštvo o zatvaranju istrage protiv Vranja? Upravo na primjeru hapšenja Vranja dokazuje se da ne postoji regionalna suradnja, odnosno potvrđuje se ono što u svojim izvještajima piše Brammertz Vijeću sigurnosti. Ko će snositi odgovornost što je Vranj u pritvoru dok stotine optuženih i osumnjičenih srpskih zločinaca šetaju Srbijom i uživaju zaštitu Aleksandra Vučića?
Vranj je uhapšen po potjernici, a još 2018. obustavljena je istraga protiv njega u BiH za isto djelo zbog koga ga je Srbija uhapsila. Očito je da Tužiteljstvo BiH nije o tome obavijestilo Tužilaštvo Srbije, a Tužilaštvo Srbije nije obavijestilo Tužiteljstvo BiH o izdatoj potjernici. I na to sve iz Tužiteljstva BiH saopće javnosti da su tek preključe, dakle nakon hapšenja Vranja, poslali naredbu o obustavljanju istrage Srbiji. Umjesto da dva tužilaštva sve riješe za pola sata, čak telefonski, jer im Protokol to omogućava, Tužiteljstvo BiH izdaje saopćenje za javnost kako je tri godine nakon obustavljanja istrage protiv Vranja o tome obavijestilo Srbiju, i to nakon što su ga uhapsili.
I umjesto da dogovore puštanje osobe protiv koje su obustavili istragu i zatraže predmet u slučaju “novih dokaza “i obavijeste javnost da su riješili nastali problem, Tužiteljstvo BiH se ponaša kao da se njih to uopće ne tiče. No, tiče ih se itekako jer je očito da su prekršili Protokol koji proizilazi iz Ugovora o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, potpisan sa Srbijom. Tim Protokolom se konkretiziraju stvari za krivična djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. To znači da se u tim kaznenim djelima mogu i trebaju ustupati dokazi, razmjenjivati informacije, kako bi ovi predmeti mogli biti riješeni što prije. Radi se o klasičnom nepoštivanju međunarodnog ugovora od strane tužilaštva i u Srbiji i u BiH.
Ili, rečeno riječima britanskog suda, radi se o progonu bh. branitelja s motivima “za vođenje postupka na osnovu političkih uvjerenja, rase ili religije.” Britanija sebi nije dopustila da učestvuje u tome, no nema reakcija kad to radi Srbija.
Nema rješenja bez otklanjanja uzroka problema
Nažalost, nepoštivanje zakona BiH i neprimjena potpisanih protokola od strane Tužiteljstva BiH dodatno omogućava Srbiji da hapsi državljane BiH. Ukoliko Tužiteljstvo BiH ne izdejstvuje puštanje na slobodu Edina Vranja i rukovodstvo Tužiteljstva i ministar pravde BiH trebaju odgovarati zbog toga.
S druge strane, čitajući posljednje izvještaje Sergea Brammertza upućene VS UN, postavlja se pitanje ko i kada će zaustaviti i sankcionirati Srbiju zbog opstrukcija progona raznih zločinaca i opstrukcija rada MICT-a, kao i negiranja presuda ICTY i ICJ.
U planu prevencije genocida koji je 2007. godine objavio UN jedan od pet uslova za akciju međunarodne zajednice, uključujući i vojnu intervenciju, je blokada i opstrukcija progona zločinaca, kao uslov i indikator da bi zločin genocida mogao biti ponovo počinjen. Kako je Srbija presuđena pred Međunarodnim sudom pravde zbog nesprečavanja i nekažnjavanja genocida razmatraju se akcije, koje uključuju i i ICC, jer pozivanje na zločin je kažnjivo, pogotovo imajući u vidu da se genicid može počiniti i u miru.
Djelovanje Srbije u Crnoj Gori daje dodatni argument da teritorijalna osvajanja Srbije, uz podršku SPC, ne poznaju i ne priznaju narode i države, pa makar se radilo i o dojučerašnjim saveznicima. Na tragu djelovanja i prevencije genicida bitan je još jedan uslov, a to je mogućnost oružanog konflikta. On je ovakvim djelovanjem Srbije, nažalost, izgledan i u Crnoj Gori i u BiH zbog stvaranja nove Velike Srbije iliti “srpskog sveta”, jer “srpstvo je vaskrslo”! Primjena plana o sprečavanju i prevenciji genocida i primjena Konvencije o genicidu otvara vrata UN-u da djeluje na Zapadnom Balkanu. U kuloarima upućenih izvora govori se i o mogućem formiranju krivičnih predmeta protiv protagonista “srpskog sveta” koji ozbiljno ugrožavaju mir i sigurnost na Zapadnom Balkanu.
Greška koju je Evropa napravila s Miloševićem ne smije biti ponovljena. Vučić može lijepo pričati, ali djela govore više od riječi. Rješavanje problema na Zapadnom Balkanu zahtjeva prije svega na jasno ukazivanje uzroka tih problema, a ključni izvor ugrožavanja mira i sigurnosti na Zapadnom Balkanu je Srbija uz otvorenu i jaku podršku Rusije, a od nedavno i Kine, što potvrđuju i brojni međunarodni izvještaji, ali i problemi koje ima i sama Evropa zbog djelovanja Kine i Rusije. Potvrdio je to danas i Josep Borrell, šef evropske diplomatije, koji je govoreći na sjednici Evropskog parlamenta istakao da Rusija želi podijeliti Evropsku uniju pregovaranjem s određenim članicama: “Rusija želi razgovarati s državama članicama pojedinačno I to samo s određenima, s onima koje su važne.” Nema nikakve sumnje na koje je zemlje mislio Borrell, kao što nema nikakve sumnje da stvaranje srpskog svijeta, uz parolu “srpstvo je vaskrslo”, itekako treba da zabrine i članice EU i članice NATO-a. Bez mirnog i stabilnog Balkana nema ni mirne i stabilne Evropske unije, a ni NATO-a.
